Dinamo došao i prošao: Pet razloga zašto ćemo pamtiti nezaslužen poraz…
Suđenje koje je izazivalo negodovanje, ozljeda “njihovog” koji je do jučer bio “naš”, propuštene šanse, publika koja se brani šutnjom i nezasluženi proklizavanje na tablici… Sve to obilježilo je jedan poraz koji je, prije svega, nezaslužen
Miješale su se emocije nakon 90 minuta nogometa na Gradskom stadionu ove nedjelje. S jedne strane, teško možeš bilo kome zamjeriti što je protivnik poput Dinama odnio bodove, a s druge ostaje velika doza žaljenja, čak i gorčine zbog svega što je propušteno. Iz ovih ili onih razloga. Nogometaši Gorice su, to je konačna istina, napravili sve što je u njihovoj moći da naprave iznenađenje, da zaustave europski Dinamo, ali za velike, najveće pobjede mora se poklopiti puno toga. Puno toga što se ove nedjelje, nažalost, nije poklopilo.
A kad su se svjetla pozornice ugasila, kad je spušten zastor na jednu ovako značajnu sportsku predstavu, ostalo je samo zbrojiti dojmove. I, recimo, u pet točaka izdvojiti sve što je ostalo nakon ovih 1-2, nezasluženog poraza kojim su Goričani zaključili jednu fazu prvenstva. Sad slijedi pauza zbog reprezentacije, koja će trajati sve do 29. ožujka, kad Gorica gostuje u Gradskom vrtu kod Osijeka.
DETALJ PRVI – Triput blizu, ali nikad bliže
Prvi ovosezonski ogled Gorice i Dinama, odigran također na našem stadionu, riješio je Dani Olmo. Imala je i Gorica svojih šansi, ali ostao je dojam da je ipak bila daleko od iznenađenja, od boda ili sva tri… Kad se igralo u Maksimiru, u drugom pokušaju, gol odluke potpisao je Mario Šitum, a Gorica je imala još bolje šanse. I prečku, i zicere, i još nekoliko izvrsnih šansi, što znači da je i žaljenje za propuštenim bilo veće. Iako, nitko se nije previše uzrujavao, jer ipak je to Dinamo, momčad koju trener Jakirović naziva “svemirskim brodom za sve ostale u HNL-u…”
Treći pokušaj nije donio i treću sreću, ali zato jest još jedan korak prema ugrožavanju najbolje momčadi u državi. Gorica je imala više udaraca na gol, više šansi, u drugom poluvremenu je doslovno dominirala protiv momčadi koja je lakoćom “sredila” Rijeku i Osijek, ali opet je Lovrić pogodio stativu, opet je nedostajalo malo sreće, da se jedna lopta odbije tamo gdje se mora odbiti… Svjesni su i u modrom taboru da su se provukli ovoga puta, svjesni su i u Gorici koliko su bili blizu, ali ishod je opet isti, Dinamo je i treći put minimalno slavio. Šteta, velika šteta, ali i jako dobar razlog da u goričkoj svlačionici još malo naraste samopouzdanje i vjera u vlastite mogućnosti.
DETALJ DRUGI – Penal, penal, penal… Previše penala!
Pregledom televizijskih snimki mnogi su došli do zaključka da su “sva tri penala mogla biti dosuđena, ali…” Onaj prvi, kad je Mario Marina “zakačio” Komnena Andrića, nije sporan, kao ni ono očigledno povlačenje Marina Leovca, koji je srušio Lukasza Zwolinskog u šesnaestercu, no o trećem bi se dalo razgovarati. I postaviti jedno logično pitanje – bi li sudac Strukan sudio takav penal i da se takva situacija dogodila u Dinamu šesnaestercu? Ovako na prvu, dojam je da ne bi, da je duel Čagalja i Gavranovića bio jedan od onih iz domene slobodne sudačke procjene. Koja obično ode na stranu većih i moćnijih, kao što je otišla i ovoga puta. Ni sam sudac kao da nije bio siguran što učiniti u toj situaciji, reagirao je neobično, prvo Čagiju dao žuti, a tek onda pokazao na bijelu točku, izazvao je time i solidnu galamu s tribina, negodovanja, pa čak i smijeh…
Nisu u Gorici željeli o tome previše govoriti, potencirati tu temu, ali bilo je jasno po govoru tijela da nisu zadovoljni. Spominjala se i ruka Amera Gojaka na centru uoči prvoga penala za Dinamo, ali i to je jedna od stvari za koje, recimo, zadnji vezni Gorice dobije žuti, a zadnji vezni Dinama priliku da odradi akciju do kraja… Tako to ide u nogometu. Nažalost. Često su u Gorici ove sezone imali zamjerke na kriterij koji suci imaju prema njima, kriterij koji jasno govori “vi ste novi u ligi, naviknite se”, pa svaka ovakva utakmica donese novu dozu nezadovoljstva. Malo su toga sudačke odluke donijele Gorici ove sezone, puno više su joj odnijele, no iz ove kože se očito ne može. Osim respekta protivnika, kojeg su Goričani definitivno zaslužili, treba zaslužiti i respekt sudaca. A to, očito, ide malo teže.
DETALJ TREĆI – Nesretni Beli na mjestu sreće…
Srdačno se pozdravio s dojučerašnjim suigračima, posebno s trenerom Jakirovićem, a onda je Iyayi Atiemwen pokazao zašto toliko nedostaje Gorici. Dvaput je sjajno prošao, napravio solidan nered u obrani Gorice, između ostalog i “zakuhao” onu šansu Gojaka, jedinu pravu i izrazitu koju je Dinamo imao ove nedjelje. Takav igrač bi nedostajao i puno boljim momčadima od Gorice, bez obzira na to što naša momčad i bez njega izgleda jako dobro, što trenutačno igra možda i svoj najbolji nogomet ove sezone.
A da povratak na mjesto sreće ne bude osobito sretan, pobrinuo se gorički bek Musa Muhammed. Reći će i Beli poslije “dobro me pogodio moj prijatelj”, jedva se oslanjao na tu ozlijeđenu lijevu nogu nakon utakmice, no čini se kako se ipak ne radi o ozbiljnijoj ozljedi. Ostao je Beli u svlačionici na poluvremenu, nema dvojbe da je i to jedan od razloga što se Gorica u drugom dijelu bitno lakše branila, što je imala puno manje problema na desnoj strani, gdje je Atiemwena zamijenio Mario Šitum. Paklen igrač, koji će biti sve bolji što duže bude u Dinamo, i lijepe uspomene na vrijeme kad je Nigerijac radio dar-mar u protivničkim obranama kao igrač Gorice…
DETALJ ČETVRTI – Tribine rekordno pune, ali publika – kazališna!
Službene brojke kažu da je na utakmici bilo 4257 gledatelja, što je ovosezonski rekord kad je gorički stadionu u pitanju, ali zvučna kulisa govorila je da na cijeloj toj zapadnoj tribini nema – nikoga. Gotovo je nevjerojatno da se na mjestu na kojem je više od četiri tisuće ljudi može najnormalnije razgovarati, čak i šaptom ako to poželiš, jer tišina je bila zapanjujuća. Poseban je ovo grad, prepun ljudi koje kao da ništa ne može uznemiriti, izazvati emociju, barem da zaplješću, zagalame, čak ni žamora nema… Ljudi sjede, šute i gledaju utakmicu. Ma koliko se Šljakeri i Goog Boysi trudili povesti navijanje, priča ostaje ista. Šuti i gledaj.
Kad je dosuđen penal za Dinamo, onaj tko je u tom trenutku okrenuo glavu, nije mogao zaključiti da se dogodilo nešto posebno. Tišina. Završi poluvrijeme, sudac označi kraj, i opet isto. Tišina. Ljudi šutke ustanu sa svojih mjesta, šutke odu protegnuti noge, šutke se vrate na svoje mjesto… Da nije bilo suca Strukana i nekih njegovih odluka i reakcija, i u nastavku bi tišina bila prekinuta samo u trenutku kad je Lovrić zabio gol iz penala. Ovako se mogao čuti poneki povik s tribina, malo negodovanja, ali i to utihne već za sekundu, dvije ili tri. Da je huk s tribina jači, da se malo više “pogura” igrače, sasvim sigurno bi i efekt na terenu bio drukčiji. Ali dobro, valjda će i to doći s vremenom, s utakmicama, s pobjedama…
DETALJ PETI – Gorica više nije u Top 5
Cijelo ovo proljeće, izuzme li se podbačaj u Koprivnici, Gorica igra dobro, vrlo dobro ili odlično. Skuplja bodove, od pobjeda na Rujevici i Puli, doma protiv Rudeša, pa bod na Poljudu… Međutim, unatoč tome se nakon poraza od Dinama dogodio pad. Nakon što je Lokomotiva pobijedila Slaven Belupo, i Hajduk je uzeo tri boda protiv Rudeša, pa je Gorica “skliznula” na šesto mjesto. Broj četiri na tablici, onaj koji vodi u europska natjecanja, i dalje nije daleko, “lokosi” su tri boda ispred, a Hajduk dva, no ostaje činjenica da je Gorica nakon sedam mjeseci ispala iz Top 5. U trenutku kad, rekosmo već, igra možda i najbolji nogomet u sezoni.
Nije to, naravno, razlog za paniku, daleko od toga, kao što nitko ne bi očajavao ni ako Gorica na koncu ne uspije izboriti izlazak u Europu, ali valja i to zabilježiti. I, možda, postaviti kao izazov, kao važan cilj, povratak u gornju polovicu tablice. OK, ostanak u ligi i dalje je “sveti cilj”, nitko u klubu neće poletjeti previsoko i otići u nerealne sfere, ali sasvim je jasno da Gorica može igrati sa svima, da može pobijediti svakoga, pa tako i taj kobni Dinamo. I tako se treba postavljati svakog vikenda, u svakoj utakmici, kao što Jakirovi momci to najčešće i rade. Pa kako završi… Plan je ionako odavno debelo prebačen.
Najbolji sportaš Hrvatske: ‘Puška je moja sudbina! A supruga ima pitanja…’
Josip Glasnović proglašen je za najboljeg sportaša Hrvatske za 2025., a gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije” otkrio je kako se zaljubio u streljaštvo, kako je iz Dubrave otišao u Jasku, kakve veze supruga ima s uspjesima…
On je olimpijski pobjednik iz Rija 2016. godine, on je svjetski rekorder u svojoj disciplini, jedan od najvećih frajera u svijetu streljaštva općenito, i svjetski i europski prvak, i pojedinačno i timski… On je i najbolji sportaš Hrvatske za prošlu godinu, a samim time je i, što je za ovu našu priču posebno važno, najbolji sportaš Zagrebačke županije u 2025.
– Jako mi je lijepo biti dio sportske zajednice Zagrebačke županije, ali ja sam dio te sportske obitelji već jako dugo. Na streljani u Lukavcu sam počeo s ozbiljnim treninzima, u pokupski bazen još od rane mladosti sam dolazio u lov, a praktički još od 2012. sam i stanovnik Zagrebačke županije, budući da sam se u Jastrebarsko oženio, tamo sam i osnovao klub… Tu sam doma – rekao je Josip Glasnović gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije”.
Klub nosi njegovo ime, odnosno inicijale, a “J. G. Team” u ovom trenutku okuplja desetak strijelaca iz cijele Hrvatske. Želja je, naravno, raditi s mladima, dodatno popularizirati sport čija popularnost ionako konstantno raste, ali za takvo što tek se moraju stvoriti preduvjeti.
– Već duži niz godina radimo na projektu streljane u Jastrebarskom. Zatražili smo državnu zemlju, sve uvjete smo ispunili, a sad je ostala još lokacijska dozvola. Nadam se da će sve to biti završeno ove godine i da ćemo uskoro imati jednu modernu streljanu u Jaski, gdje bismo mogli odrađivati treninge, ozbiljno raditi s mladima, organizirati kampove i natjecanja, možda čak i svjetska i europska prvenstva, zašto ne? – otkriva planove Josip.
Glasnovići su iz Dubrave, Josip i njegov brat Anton odrastali su u kvartu kojeg prate razne priče i mitovi, ali i u obitelji u kojoj je puška uvijek bila tu negdje…
– Otac je lovac, pa smo brat i ja kao klinci išli s njim u lov. Streljanu smo prvi put vidjeli u Karlovcu, smještenu odmah pokraj lovačkog doma. Krenuli su me nagovarati da probam, na kraju sam pristao, probao i od deset goluba pogodio jednog! Ali tu se krenula rađati ljubav… Počeli smo ići na streljani, skupljati za pušku, malo po malo, da bi već 2003. završio kao treći na Europskom prvenstvu za juniore. Malo to ljudi zna, ali ta moja bronca bila je prva medalja u letećim metama koja je došla u Hrvatsku! – priča Glasnović.
Nakon toga slijedila su svjetska i europska juniorska srebra, zatim i seniorska svjetska bronca, pa peto mjesto u Pekingu 2008., na prvim Olimpijskim igrama. U Londonu četiri godine poslije nije bio, ali medalje su se nastavile nizati, najčešće zlatne, da bi kruna stigla tog ljeta 2016. u živopisnom Rio de Janeiru. Iako, samo četiri godine ranije umalo je “sviran kraj”.
– Bilo nam je teško, nije bilo novca, otac je sve to financirao, tako da sam 2012. čak i razmišljao da odustanem od svega. Srećom, 2013. javili su se talijanski sponzori iz Berette, imali smo ugovor i s tvornicom streljiva, a na taj način bilo je puno lakše funkcionirati. Kad su počele dolaziti i svjetske i europske medalje, kad je na sve to došao i Rio, shvatio sam da je ovaj sport moja sudbina. I danas sam zaista sretan što je tako, što mogu živjeti od sporta kojeg volim – ističe Glasnović.
Pojava sponzora važna je ovdje, naravno, iz više desetaka tisuća razloga. Godišnje.
– Rabljena puška stoji oko pet-šest tisuća eura, nova Beretta je oko sedam-osam, ali ima ih i do 20-30 tisuća eura… Ali dobro je to što pušku kupiš jednom i možeš je imati tijekom cijele karijere. Uz redovan servis, naravno – govori Josip i nastavlja:
– Prsluk košta do 250 eura, naočale i do 300, a slušalice su oko sto eura. Jedna serija goluba je sedam eura, a možeš ih ispucati i do deset dnevno. Nakupi se toga… Godišnje ispucam oko 30.000 metaka, što je puno, ali konkurencija u inozemstvu zna ispucati i puno više, čak i duplo više. Pomaže nam i Zajednica, i Grad, i klubovi, pokušavamo stalno olakšati strijelcima.
Osim tisuća i tisuća ispucanih metaka, za uspjeh u streljaštvu bitno je i biti fizički, a pogotovo mentalno spreman. A tu se priča opet vraća na djevojku zbog koje je Josip i došao u svijetu županijskog sporta.
– Puno radim na mentalnoj pripremi. Supruga je karijeru žrtvovala zbog mene, pa se upustila u psihološku pripremu sportaša. Magistrirala je psihosocijalno savjetovanje, i to na temu “Emocionalna inteligencija u sportu”, a mi radimo na principu pitanja. Kako? Svatko od nas je pod raznim utjecajima, često i negativnim, a s pitanjima koje si možeš postaviti odbacuješ takve utjecaje. Radimo na tome već godinama i rekao bih da se rezultati vide. Fizička sprema je važna, jer puška ima četiri kilograma, a podignem je 200 ili 300 puta svaki dan, ali mentalna je možda još i važnija. Ipak smo mi na streljani sami s puškom, znamo da ovisimo sami o sebi – opisuje Glasnović.
Dijete je zagrebačke Dubrave, živopisnoga kvarta, a porijeklo vuče s Janjeva.
– Naravno, u Dubravi je bilo svega i svačega, ali prošlo je to pokraj nas. Imam takvo prezime da sam na neki način uvijek bio zaštićeni u kvartu, ali bio sam i dobar klinac, ha, ha… A u Janjevu više nemam nikoga, sva rodbina je tu – zaključuje Josip.
Ni sreće, ni bodova: Kurilovcu četvrti poraz zaredom sa zvukom sirene…
Nogometaši Kurilovca poraženi su 2-1 u gostima kod Vrapča, i to golom u 95. minuti, sekundu prije nego što je sudac svirao kraj. Branili su se Kurilovčani s igračem manje, no crni niz se nastavlja…
Crna serija u životima nogometaša Kurilovca nastavila se i ovoga vikenda, na gostovanju koje teško da je moglo biti teže. Brojimo iz vikenda u vikend trajanje “kanala” u koji su Kurilovčani upali nakon povijesne utakmice s Dinamom u Maksimiru, a gostujući sudar s liderom Vrapčem od starta je djelovao kao vrlo realna nova epizoda iste priče…
Kurilovčani su ovoga puta službeno bili predvođeni trenerom Antom Radošem, budući da je Senad Harambašić kolo ranije dobio crveni karton zbog kojega nije mogao biti na klupi. Bio je, međutim, u blizini, dovoljno blizu da utječe na zbivanja u ovoj utakmici koju su prisutni gledatelji opisali “ludom”. I koja je još jedanput otišla na krivu stranu, na stranu protivnika.
Bio je Kurilovec jako dobar u Vrapču, u prvom poluvremenu čak je i dominirao, držao ligaškog lidera pod pritiskom, no špranca se u posljednjih nekoliko utakmica ponavlja – svaki put kad protivnik prvi put pređe centar, zatrese se kurilovečka mreža. Bilo je tako i ovoga puta, izašlo je Vrapče u 24. minuti po desnoj strani, povratna lopta došla je na rub kaznenog prostora, snažan udarac Leon Išek je obranio, ali odbijena lopta pogodila je Mateja Ćosića, koji je ni kriv ni dužan doveo domaćina u vodstvo.
Kurilovec je u prvom poluvremenu imao tri do četiri jako dobre situacije, ali lopta nikako nije htjela u gol, pa se na odmor otišlo s tih 1-0 u korist Vrapča. Na predahu su odrađene neke korekcije, ušao je u igru David Pršir, da bi početak nastavka protekao u ravnopravnoj igri. U 58. minuti konačno je nešto ušlo i Kurilovcu, a strijelac je bio upravo svježi Pršir, i to na dodavanje Antonija Novaka slijeva.
Sve do 75. minute izgledalo je da će ovo biti klasična “iks” utakmica, u kojoj je svatko zaslužio po bod, no tad se dogodio možda i ključan trenutak. Jakov Caganić napravio je prekršaj koji nije ni za prvi, a pogotovo za drugi žuti karton, no to nije spriječilo suca da uvede Kurilovčane u deficit, ostavi ih s desetoricom na terenu.
Unatoč tome, imao je Luka Sedlaček još jednu veliku priliku, najbolju moguću, jer išao je sam na protivničkog vratara, no “Haalanda iz Kurilovca” posljednjih tjedana gol nikako neće… Kad je već tako, bili su spremni Kurilovčani prihvatiti i taj jedan bod, no bogovi nogometa imali su neke druge planove. Dobro, nisu bogovi nogometa odlučili da se igra četiri minute nadoknade, pa to produžili za još jednu minutu, učinio je to sudac, no na kraju je to i manje važno…
Uglavnom, igrala se 95. minuta, Kurilovčani su se branili, izbijali loptu iz opasne zone i gledali prema sucu, očekivali taj posljednji zvižduk, koji je na kraju dogodio sekundu ili dvije prekasno. Sekundu ili dvije nakon što je mladi Ukrajinac Levitski uklizao na jednu odbijenu loptu i poslao je u malu mrežicu kurilovečkoga gola za konačnih 2-1. Kad se to dogodilo, ispunjeni su svi uvjeti da sudac svira kraj.
Četvrti je to uzastopni poraz Kurilovca, osma je to utakmica Kurilovca bez pobjede u prvenstvu, ali podloge za optimizam definitivno ima. Razdoblje koje je iza društva s Udarnika definitivno nije dobro, ali prikazana igra u svim tim utakmicama jasno ukazuje na to da je potreban samo jedan “klik” da stvari krenu u drugom smjeru. Možda se to dogodi već na Uskrsni ponedjeljak, kad na Udarnik stiže Inker iz Zaprešića…
Gorica bez bodova u Našicama: ‘Idemo sad pokušati iznenaditi Zagreb!
Rukometaši Gorice poraženi su 35-27 na gostovanju kod Nexea u Našicama, čime su “gromovima” prepustili treće mjesto na ljestvici Lige za prvaka. Ovog vikenda u Gradsku dvoranu nam stiže vječni prvak Zagreb
U prvom kolu Lige za prvaka rukometaši Gorice su ispisali povijest, prvi put pobijedili našički Nexe, što je dovelo i do promjene na klupi “gromova”. Bila je to utakmica za rukometne udžbenike, ali i utakmica koju Našičani nisu zaboravili. Dočekali su tako otvaranje druge polovice Lige za prvaka, dočekali su Goričane na svom parketu uz ogroman motiv da uzvrate za spomenuti bolan poraz, a dočekali su i slatku sportsku osvetu.
Ispalo je tako da su Našičani bez ozbiljnih poteškoća, maksimalno ozbiljnim pristupom, puno toga riješili već u prvom dijelu susreta. Ulog je bio veliki jer im je pobjeda donosila treće mjesto i preskakanje Goričana, čega su u Nexeu bili itekako svjesni. Već nakon dvadesetak minuta igre domaći su imali šest pogodaka viška (11-5), a do odlaska na odmor povećali su to za još jedan pogodak (17:11) i potvrdili razliku u kvaliteti, koja nedvojbeno postoji.
Ulazak u drugi dio donio je otprilike istu priču, jer domaćin je bez nekog posebnog napora pokušavao održati svoju prednost. I sve je išlo po našičkom planu do 38. minute, kad je na semaforu bilo plus sedam za Nexe (22-15). Tad su se ipak probudili Goričani, povezali su četiri pogotka zaredom i približili se na minus tri (22:19), no na odgovor domaćina nije trebalo dugo čekati. Uskoro su Našičani povezali nekoliko mini serija i osam minuta prije kraja pobjegli na osam razlike (30:22). I tu je pobjednik bio odlučen.
– Malo smo nervozno otvorili utakmicu, a odličan domaći vratar nas je odmah na početku bacio u deficit od tri-četiri gola. Morali smo hvatati zaostatak, no u tom smo procesu dodatno griješili i gubili fokus, pa je pobjeda Nexea sasvim zaslužena. Na terenu je u nekoliko navrata zaiskrilo, što je i očekivano s obzirom na važnost utakmice za obje ekipe, no sve je ostalo u žaru borbe i završilo fer i korektnim pozdravom. Bila je ovo odlična rukometna utakmica, a mi se sada okrećemo Zagrebu koji nam dolazi na domaći teren. Pripremit ćemo se najbolje što možemo, dati sve od sebe i pokušati iznenaditi te osvojiti bodove – rekao je trener Gorice Matej Mišković.
Ukupno 12 obrana imali su domaći vratari (Mihailo Radovanović devet, Marcel Jastrzebski tri), a od 12 domaćih strijelaca najbolji je bio mladi Matko Moslavac sa šest. Kod Goričana treba izdvojiti Marka Grubišića sa sedam te Marka Karaulu, koji je postigao šest pogodaka.
– Nexe je u utakmicu ušao iznimno motivirano, s jasnom željom da uzvrati za poraz u Gorici. Od prve su minute bili na sto posto i moramo im čestitati na zasluženoj pobjedi. Gledali smo lijep rukomet s obje strane, no oni su ovoga puta bili bolji. Mi se okrećemo pripremama za susret sa Zagrebom. Svaka nam je utakmica važna jer su nam bodovi i dalje potrebni, ništa još nije gotovo. Ovoga puta nismo bili kompletni zbog nekoliko ozljeda, ali se nadam da situacija nije ozbiljna i da će se dečki vratiti već do idućeg kola – istaknuo je Karaula.
Potop u Omišu: Šansa je postojala, ali je vrlo brzo i netragom nestala…
Košarkaši Gorice igrali su u Omišu utakmicu kojom su mogli napraviti veliki korak prema doigravanju, no uvjerljivo su poraženi rezultatom 94-65, čime su izgubili šanse da budu među četiri najbolja
Na gostovanju u Omišu košarkaši Gorice upisali su jubilarni deseti ovosezonski poraz, kojim su se definitivno oprostili od doigravanja. Šansa je postojala, otvorila se nakon dva vezana poraza Omišana, no šansa nije iskorištena… Domaća momčad, KK Omiš Čagalj tours, uvjerljivom pobjedom 94-65 potvrdila je najmanje četvrto mjesto i plasman u doigravanje, u kojem Gorice ove sezone neće biti.
U ovu utakmicu Gorica je morala ući bez Kristijana Šutala, svog ponajboljeg igrača, što je samo po sebi bilo ozbiljan minus, a kada se k tome pridodao i katastrofalan postotak šuta od svega 33 posto, nešto više od uvjerljivog poraza bilo je teško za očekivati. Već nakon prvih deset minuta Omišani su se odvojili na sedam koševa prednosti, a u istom ritmu su nastavili i u drugoj četvrtini, pa se na poluvrijeme otišlo s ogromnih plus 17 za domaći sastav.
Ništa se nije mijenjalo ni u trećoj dionici utakmice, ponovno je Omiš dominirao i povećavao svoju prednost, pa se u posljednjih deset minuta ušlo s apsolutno nedostižnih 27 koševa razlike. Dovelo je to do laganog omiškog dizanja noge s gasa, što je otvorilo Gorici priliku da bude konkurentna barem u ovom posljednjem razdoblju utakmice. Nažalost, i zadnju četvrtinu dobio je Omiš, koji je priču zaključio na korak od okruglih 30 razlike. Pobjeda bez mrlje, ostvarena puno uvjerljivije nego što se očekivalo, nego što se u se u Gorici nadali.
U redovima Omiša dvocifreni su bili Victor Nwagbaraocha s 20 poena i 11 skokova, Roko Mirković s 19 poena, Luka Kotrulja s 12, koliko je ubacio i Roko Gizdavić, koji je imao i 10 asistencija. Kod Gorice brojke su bile neusporedivo slabije, najbolji strijelac s 12 poena bio je Borna Dramalija, a dok su po deset dodali Tvrtko Gluhak i Roko Ivanković.
”Mlađe kadetkinje Plesnog kluba Barbara sudjelovale su na internacionalnom mažoret turniru 16. Diamond baton u Pančevu. Barbarice su osvojile 5 zlatnih medalja i ponosno se vratile u naše Turopolje. Osvojile su i specijalnu nagradu za najbolju koreografiju turnira ‘Mirakul’ – velika formacija mix.
Pančevo, 28.03.2026. Internacionalni turnir 16. Diamond baton. Foto: PK Barbara
Pančevo, 28.03.2026. Internacionalni turnir 16. Diamond baton. Foto: PK Barbara
Pančevo, 28.03.2026. Internacionalni turnir 16. Diamond baton. Foto: PK Barbara
Ovo je bilo prvo putovanje mlađih kadetkinja van granica Lijepe naše, a ujedno i prvo inozemno natjecanje Barbarica u ovoj sezoni (prvo od 4 planirana).
Pančevo, 28.03.2026. Internacionalni turnir 16. Diamond baton. Foto: PK Barbara
Pančevo, 28.03.2026. Internacionalni turnir 16. Diamond baton. Foto: PK Barbara
Pančevo, 28.03.2026. Internacionalni turnir 16. Diamond baton. Foto: PK Barbara
Bravo za curke i bravo za trenericu Taru Radić, koja ih je izvrsno pripremila. Hvala roditeljima u pratnji za podršku i navijanje. Veliko hvala i ekipi mažoretkinja DND Budinščina na druženju i ugodnom putovanju.” (Tekst: Plesni klub Barbara)
Vijestiprije 6 dana
Vijestiprije 5 dana
Vijestiprije 5 dana
Crna kronikaprije 4 dana