Dinamo došao i prošao: Pet razloga zašto ćemo pamtiti nezaslužen poraz…
Suđenje koje je izazivalo negodovanje, ozljeda “njihovog” koji je do jučer bio “naš”, propuštene šanse, publika koja se brani šutnjom i nezasluženi proklizavanje na tablici… Sve to obilježilo je jedan poraz koji je, prije svega, nezaslužen
Miješale su se emocije nakon 90 minuta nogometa na Gradskom stadionu ove nedjelje. S jedne strane, teško možeš bilo kome zamjeriti što je protivnik poput Dinama odnio bodove, a s druge ostaje velika doza žaljenja, čak i gorčine zbog svega što je propušteno. Iz ovih ili onih razloga. Nogometaši Gorice su, to je konačna istina, napravili sve što je u njihovoj moći da naprave iznenađenje, da zaustave europski Dinamo, ali za velike, najveće pobjede mora se poklopiti puno toga. Puno toga što se ove nedjelje, nažalost, nije poklopilo.
A kad su se svjetla pozornice ugasila, kad je spušten zastor na jednu ovako značajnu sportsku predstavu, ostalo je samo zbrojiti dojmove. I, recimo, u pet točaka izdvojiti sve što je ostalo nakon ovih 1-2, nezasluženog poraza kojim su Goričani zaključili jednu fazu prvenstva. Sad slijedi pauza zbog reprezentacije, koja će trajati sve do 29. ožujka, kad Gorica gostuje u Gradskom vrtu kod Osijeka.
DETALJ PRVI – Triput blizu, ali nikad bliže
Prvi ovosezonski ogled Gorice i Dinama, odigran također na našem stadionu, riješio je Dani Olmo. Imala je i Gorica svojih šansi, ali ostao je dojam da je ipak bila daleko od iznenađenja, od boda ili sva tri… Kad se igralo u Maksimiru, u drugom pokušaju, gol odluke potpisao je Mario Šitum, a Gorica je imala još bolje šanse. I prečku, i zicere, i još nekoliko izvrsnih šansi, što znači da je i žaljenje za propuštenim bilo veće. Iako, nitko se nije previše uzrujavao, jer ipak je to Dinamo, momčad koju trener Jakirović naziva “svemirskim brodom za sve ostale u HNL-u…”
Treći pokušaj nije donio i treću sreću, ali zato jest još jedan korak prema ugrožavanju najbolje momčadi u državi. Gorica je imala više udaraca na gol, više šansi, u drugom poluvremenu je doslovno dominirala protiv momčadi koja je lakoćom “sredila” Rijeku i Osijek, ali opet je Lovrić pogodio stativu, opet je nedostajalo malo sreće, da se jedna lopta odbije tamo gdje se mora odbiti… Svjesni su i u modrom taboru da su se provukli ovoga puta, svjesni su i u Gorici koliko su bili blizu, ali ishod je opet isti, Dinamo je i treći put minimalno slavio. Šteta, velika šteta, ali i jako dobar razlog da u goričkoj svlačionici još malo naraste samopouzdanje i vjera u vlastite mogućnosti.
DETALJ DRUGI – Penal, penal, penal… Previše penala!
Pregledom televizijskih snimki mnogi su došli do zaključka da su “sva tri penala mogla biti dosuđena, ali…” Onaj prvi, kad je Mario Marina “zakačio” Komnena Andrića, nije sporan, kao ni ono očigledno povlačenje Marina Leovca, koji je srušio Lukasza Zwolinskog u šesnaestercu, no o trećem bi se dalo razgovarati. I postaviti jedno logično pitanje – bi li sudac Strukan sudio takav penal i da se takva situacija dogodila u Dinamu šesnaestercu? Ovako na prvu, dojam je da ne bi, da je duel Čagalja i Gavranovića bio jedan od onih iz domene slobodne sudačke procjene. Koja obično ode na stranu većih i moćnijih, kao što je otišla i ovoga puta. Ni sam sudac kao da nije bio siguran što učiniti u toj situaciji, reagirao je neobično, prvo Čagiju dao žuti, a tek onda pokazao na bijelu točku, izazvao je time i solidnu galamu s tribina, negodovanja, pa čak i smijeh…
Nisu u Gorici željeli o tome previše govoriti, potencirati tu temu, ali bilo je jasno po govoru tijela da nisu zadovoljni. Spominjala se i ruka Amera Gojaka na centru uoči prvoga penala za Dinamo, ali i to je jedna od stvari za koje, recimo, zadnji vezni Gorice dobije žuti, a zadnji vezni Dinama priliku da odradi akciju do kraja… Tako to ide u nogometu. Nažalost. Često su u Gorici ove sezone imali zamjerke na kriterij koji suci imaju prema njima, kriterij koji jasno govori “vi ste novi u ligi, naviknite se”, pa svaka ovakva utakmica donese novu dozu nezadovoljstva. Malo su toga sudačke odluke donijele Gorici ove sezone, puno više su joj odnijele, no iz ove kože se očito ne može. Osim respekta protivnika, kojeg su Goričani definitivno zaslužili, treba zaslužiti i respekt sudaca. A to, očito, ide malo teže.
DETALJ TREĆI – Nesretni Beli na mjestu sreće…
Srdačno se pozdravio s dojučerašnjim suigračima, posebno s trenerom Jakirovićem, a onda je Iyayi Atiemwen pokazao zašto toliko nedostaje Gorici. Dvaput je sjajno prošao, napravio solidan nered u obrani Gorice, između ostalog i “zakuhao” onu šansu Gojaka, jedinu pravu i izrazitu koju je Dinamo imao ove nedjelje. Takav igrač bi nedostajao i puno boljim momčadima od Gorice, bez obzira na to što naša momčad i bez njega izgleda jako dobro, što trenutačno igra možda i svoj najbolji nogomet ove sezone.
A da povratak na mjesto sreće ne bude osobito sretan, pobrinuo se gorički bek Musa Muhammed. Reći će i Beli poslije “dobro me pogodio moj prijatelj”, jedva se oslanjao na tu ozlijeđenu lijevu nogu nakon utakmice, no čini se kako se ipak ne radi o ozbiljnijoj ozljedi. Ostao je Beli u svlačionici na poluvremenu, nema dvojbe da je i to jedan od razloga što se Gorica u drugom dijelu bitno lakše branila, što je imala puno manje problema na desnoj strani, gdje je Atiemwena zamijenio Mario Šitum. Paklen igrač, koji će biti sve bolji što duže bude u Dinamo, i lijepe uspomene na vrijeme kad je Nigerijac radio dar-mar u protivničkim obranama kao igrač Gorice…
DETALJ ČETVRTI – Tribine rekordno pune, ali publika – kazališna!
Službene brojke kažu da je na utakmici bilo 4257 gledatelja, što je ovosezonski rekord kad je gorički stadionu u pitanju, ali zvučna kulisa govorila je da na cijeloj toj zapadnoj tribini nema – nikoga. Gotovo je nevjerojatno da se na mjestu na kojem je više od četiri tisuće ljudi može najnormalnije razgovarati, čak i šaptom ako to poželiš, jer tišina je bila zapanjujuća. Poseban je ovo grad, prepun ljudi koje kao da ništa ne može uznemiriti, izazvati emociju, barem da zaplješću, zagalame, čak ni žamora nema… Ljudi sjede, šute i gledaju utakmicu. Ma koliko se Šljakeri i Goog Boysi trudili povesti navijanje, priča ostaje ista. Šuti i gledaj.
Kad je dosuđen penal za Dinamo, onaj tko je u tom trenutku okrenuo glavu, nije mogao zaključiti da se dogodilo nešto posebno. Tišina. Završi poluvrijeme, sudac označi kraj, i opet isto. Tišina. Ljudi šutke ustanu sa svojih mjesta, šutke odu protegnuti noge, šutke se vrate na svoje mjesto… Da nije bilo suca Strukana i nekih njegovih odluka i reakcija, i u nastavku bi tišina bila prekinuta samo u trenutku kad je Lovrić zabio gol iz penala. Ovako se mogao čuti poneki povik s tribina, malo negodovanja, ali i to utihne već za sekundu, dvije ili tri. Da je huk s tribina jači, da se malo više “pogura” igrače, sasvim sigurno bi i efekt na terenu bio drukčiji. Ali dobro, valjda će i to doći s vremenom, s utakmicama, s pobjedama…
DETALJ PETI – Gorica više nije u Top 5
Cijelo ovo proljeće, izuzme li se podbačaj u Koprivnici, Gorica igra dobro, vrlo dobro ili odlično. Skuplja bodove, od pobjeda na Rujevici i Puli, doma protiv Rudeša, pa bod na Poljudu… Međutim, unatoč tome se nakon poraza od Dinama dogodio pad. Nakon što je Lokomotiva pobijedila Slaven Belupo, i Hajduk je uzeo tri boda protiv Rudeša, pa je Gorica “skliznula” na šesto mjesto. Broj četiri na tablici, onaj koji vodi u europska natjecanja, i dalje nije daleko, “lokosi” su tri boda ispred, a Hajduk dva, no ostaje činjenica da je Gorica nakon sedam mjeseci ispala iz Top 5. U trenutku kad, rekosmo već, igra možda i najbolji nogomet u sezoni.
Nije to, naravno, razlog za paniku, daleko od toga, kao što nitko ne bi očajavao ni ako Gorica na koncu ne uspije izboriti izlazak u Europu, ali valja i to zabilježiti. I, možda, postaviti kao izazov, kao važan cilj, povratak u gornju polovicu tablice. OK, ostanak u ligi i dalje je “sveti cilj”, nitko u klubu neće poletjeti previsoko i otići u nerealne sfere, ali sasvim je jasno da Gorica može igrati sa svima, da može pobijediti svakoga, pa tako i taj kobni Dinamo. I tako se treba postavljati svakog vikenda, u svakoj utakmici, kao što Jakirovi momci to najčešće i rade. Pa kako završi… Plan je ionako odavno debelo prebačen.
Dinamo opet u Turopolju: ‘Znamo tko je s druge strane, ali možemo iznenaditi’
Nogometaši Gorice u subotu od 16 sati dočekuju Dinamo, novog prvaka države koji će pokušati doći do treće uzastopne pobjede u Velikoj Gorici. Međutim, i Gorica ima svoje želje, planove i ambicije…
Tjedan dana nakon što je Gorica i matematički osigurala ostanak u ligi, a Dinamo i matematički osigurao novi naslov prvaka države, na našem stadion sudarit će se upravo Gorica i Dinamo. U ovih nepunih osam sezona, otkad je Gorica u najvišem rangu, igrali su naši nogometaši protiv Dinama utakmice raznih vrsta, pa čak i manje rezultatski važne od ove. Naime, iako je prvi cilj ostvaren, u goričkom taboru sve do samoga kraja neće odustati i od viših ciljeva poput, recimo, borbe za Europu. Četvrta Rijeka, naime, bježi pet bodova, a do kraja ih je još 12 u igri…
– Svi dobro znamo tko je i što je Dinamo, ali ja vjerujem u svoju momčad. Dinamo će sigurno doći maksimalno ozbiljan i siguran sam da “modri” žele pobjedu, a mi moramo biti spremni da će oni dominirati i svjesni smo da ćemo biti manje u posjedu nego inače – rekao je trener Mario Carević u najavi ovoga ogleda.
Svjestan je, naravno, da će se njegova momčad morati prilagođavati protivniku, jer nema druge u situacijama kad je sa suprotne strane najbolja momčad u državi. Međutim, recept postoji, još ga “samo” treba provesti u djelo.
– Morat ćemo se dobro braniti i trčati tranziciju. Budemo li u svom najboljem izdanju, nadam se da možemo iznenaditi – kazao je Carević, koji ni ovoga puta vjerojatno neće moći računati na sve igrače u svom rosteru.
– Kao i uvijek, ima ozljeda. Erceg vjerojatno neće moći konkurirati, ali vidjet ćemo još što će se događati do utakmice. Nadam se da će svi ostali biti spremni i jedva čekamo utakmicu – zaključio je Carević.
Njegov kolega i imenjak Kovačević dobro pamti posljednji posjet Turopolju, koji se dogodio ne tako davno.
– Zadnja utakmica u Kupu koju smo igrali, bila je jako zanimljiva. Svaku našu slabost Gorica je iskoristila i to ovoga puta moramo spriječiti. Vjerujem da ćemo to i napraviti i da ćemo biti pravi. Po meni čak oni imaju malo bodova koliko kvalitetno igraju. I tako je nekako cijele ove sezone. Što tiče gostovanja tamo, u zadnje dvije utakmice smo ih pobijedili, tako da se nadamo da će tako biti i ovog puta. Imaju iskusnu momčad, posebno tu veznu liniju, kolega Carević je to posložio dobro. Tu su Pozo, Pršir, Pavičić… Sigurno nam neće biti lako, ali mi gledamo samo sebe – kazao je Kovačević.
Hrvački klub Velika Gorica 1991 ove će sezone ispisati važnu stranicu svoje povijesti, prvi put će nastupiti u 1. Hrvatskoj hrvačkoj ligi (1. HHL). U elitni rang natjecanja ulaze i seniorska i juniorska ekipa, čime klub iz Velike Gorice potvrđuje rast i kontinuitet rada u posljednjim godinama.
Ulazak u najviši razred hrvatskog hrvanja u klubu su odlučili obilježiti i predstavljanjem nove natjecateljske opreme. Kako navode iz HK Velika Gorica 1991, novi dresovi zadržavaju prepoznatljive klupske boje i identitet, ali donose modernije dizajnerske detalje koji simboliziraju ambicije s kojima klub ulazi među najbolje u državi. Novi dizajn možete pogledati ovdje.
“Ovo je rezultat zajedničkog truda, a sezona pred nama je tek početak”, poručili su iz Kluba.
Mraclin je dobro otvorio susret i već u 2. minuti imao veliku priliku preko Kaurina, ali gostujući vratar Đurđek sjajno reagira. Kobre ubrzo kažnjavaju promašaj – Husnjak u 3. minuti preciznim udarcem donosi vodstvo 0:1. Domaći su do kraja prvog dijela imali još nekoliko izglednih prilika za izjednačenje, no nisu bili dovoljno učinkoviti.
U nastavku utakmice dominiraju gosti – Čakarun u 57. minuti povećava na 0:2, a Kelava u 73. minuti praktički rješava pitanje pobjednika pogotkom za 0:3.
Mraclin je do počasnog pogotka stigao u samoj završnici kada Hajduk koristi asistenciju Marjanovića za konačnih 1:3.
Kobre su zasluženo slavile, dok Mraclin nakon loših proljetnih igara mora što prije uhvatiti bolju formu jer pogled na ljestvicu ne ostavlja mnogo prostora za mir.
IV. NL SREDIŠTE ZAGRB – B , 24. kolo
MRACLIN – KOBRE SAMOBOR 1:3
Stadion Nova graba. Gledatelja 50.
Sudac: Matija Ptičar (Repušnica). Pomoćnice: Kristina Borojević i Veronika Muraja.
MRACLIN: Matejčić, Marjanović, Smolković (od 46. Tokić), J. Domitrović, Rajić, Đurašić (od 72. Jančić), Brdek, Matić, Krilić, Kaurin (od 46. Hajduk), I. Kos. Trener: Marko Pancirov.
KOBRE SAMOBOR: Đurđek, Brakus, Ašanin, Husjak (od 74. Kerman), Golubić, Čakarun, Mihaljević (od 80. Čučić), Makarun (od 67. Houdek), Kelava, Bašić, Kesić. Trener: Željko Štulec.
Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’
Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…
Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.
U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.
“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.
Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.
Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’
Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!
Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.
– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…
Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.
U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.
– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.
I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.
– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.
Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.
– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.
Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.
– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.
Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.
– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…
Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.
– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.
Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.
Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.
– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.
Kulturaprije 5 dana
Sportprije 4 dana
CityLIGHTSprije 5 dana
CityLIGHTSprije 5 dana