Sport
Dani košarke u Gorici, barem na jedan vikend. Za početak…
Turnirom, koji je Gorica i osvojila, te Svečanom akademijom, KK Gorica proslavila je svoj pedeseti rođendan, koji je “po papirima” danas, 16. rujna. Igrala se odlična košarka, u grad su došli ugledni gosti, evocirale su se uspomene i planirala još bolja budućnost…
Velika Gorica se, realno, teško može nazvati “gradom košarke”. Ma koliko neki od nas bili pretencizoni, zaljubljeni u loptanje između obruča, koliko god se pokušavali pozivati na višedesetljetnu tradiciju, ovakve ili onakve uspjehe, na imena poput NBA-jevaca Ivice Zupca, Damjana Rudeža i Marija Kasuna, koji su u dijelu karijere nosili gorički dres, govoriti o gradu košarke praktički je nemoguće. Puno prije toga ovo je grad mladih, grad idealan za obitelji, grad sporta i kulture, grad zrakoplovstva ili vatrogastva… A opet, ovog se vikenda, ovog petka i subote, na trenutke učinilo da Velika Gorica diše kao grad košarke. I to je, za sve one zaljubljene u ovu igru, bio poseban užitak.
Košarkaški klub Gorica slavio je svoj 50. rođendan, obilježen je turnirom koji nam je u goste doveo dva trenutačno najveća hrvatska kluba, Cibonu i Zadar, ali to ni izbliza nije bilo sve. Bila su to dva dana u kojima je, osim Cibosa i Zadrana, Veliku Goricu pohodio cijeli niz velikih košarkaških imena. Došao je Stojko Vranković, bili su tu i legende zadarske i hrvatske košarke Pino Gjergja i Zdravko Jerak, svoje mjesto ispod koša zauzeo je i Aco Petrović, ali i još brojni treneri, igrači, košarkaški djelatnici…
– Sve ovo potvrda je da gorička košarka već sad ima svoj status unutar hrvatske košarke. I odaziv na turnir, i reakcije klubova, kao i svih njihovih djelatnika, govori da Gorica ima svoje mjesto u košarkaškom svijetu. To je ono što veseli i što istovremeno, naravno, donosi i obavezu kod svih nas koji radimo na razvoju i unaprijeđenju kluba – kaže nam u svemu tome predsjednik kluba Duško Radović.
U petak su na rasporedu bila polufinala turnira, a u subotu finale i utakmica za treće mjesto… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Čovjek je došao na čelo kluba po završetku prošle sezone, najuspješnije u 50-godišnjoj povijesti goričke košarke. Oformio je svoj tim i krenuo raditi u najvišoj brzini. Dugovi i zaostaci su riješeni, u pripremi su i prilagodbe u dvorani koje će omogućiti televizijske prijenose iz Velike Gorice, a dodatan napor bila je organizacija 50. rođendana kluba.
– Mi smo relativno mali tim, nas četvorica, petorica smo tu, i svi smo postali ‘katice za sve’. Trudimo se maksimalno, u ova tri mjeseca napravili smo sve što se moglo da budemo bolji. Zadržali smo kostur momčadi iz prošle sezone, pojačali smo se u skladu s financijskim mogućnostima, a treba reći i da roster nije do kraja zatvoren. Očekujemo još dolazak jednog, dvojice ili trojice igrača. Međutim, ono što je momčad pokazala kroz sve ove utakmice u pripremama, pokazuje da smo na pravom putu, da možemo biti čak i bolji nego prošle sezone – ambiciozan je predsjednik.
Već u petak vidjeli smo puno toga dobroga od ovog turnira. Prvo abaligaški okršaj Zadra i Cibone, u kojem je trener Zagrepčana Ivan Velić dao priliku i svojim mladim igračima, dok je njegov kolega Ante Nazor, uz potporu Tornada u kutu dvorane, tražio način kako doći do pobjede nad najvećim rivalom. I uspio ga je pronaći, Zadar je pobijedio i otišao u finale. U kojem mu se, dva i nešto sata poslije, pridružila i Gorica. S druge strane bio je ruski Temp Sumz, vrlo dobra momčad, koja je radila velike probleme Sesarovim dečkima. Tijekom cijele utakmice Gorica je stizala rusku prednost, na kraju je i dostigla, pa i prestigla. I u dramatičnoj završnici izborila finale.
Zadar je nadigrao Cibonu u prvoj utakmici turnira i tako postao prvi subotnji finalist… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Gorica je u drugom polufinala lovila i ulovila prednost ruskog Temp Sumza i također ušla u finale… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Tribine su bile jako lijepo popunjene već prvoga dana, a tek se čekalo veliko finale turnira… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Imalo je veliko finale i svoju uvertiru, koja je odrađena – u odijelima. Subotnje prijepodne donijelo je Svečanu akademiju u dvorani Pučkog otvorenog učilišta, na kojoj je valjalo održati nekoliko govora, podijeliti priznanja klupskim legendama, javno zahvaliti sponzorima i prijateljima kluba… I sve to u nazočnosti gradonačelnika Dražena Barišića sa suradnicima, saborskog zastupnika i dugogodišnjeg predsjednika kluba Ivana Šukera, predstavnice Županije, pročelnice Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, šport i tehničku kulturu Mirele Katalenac, predstavnika Državnog ured za sport, Zagrebačkog sportog saveza, raznih drugih saveza i klubova… Uglavnom, ugledno društvo. I najviši među njima, predsjednik HKS-a Stojko Vranković, zajedno sa svojih 218 centimetara.
– Prije svega, čestitao bih rođendan klubu, 50 godina nije malo. Želim im još puno ovakvih obljetnica, ali i puno dobrih igara i dobrih sezona. Josip Sesar je moj suigrač još iz reprezentativnih dana, mislim da i on i svi u klubu rade dobar posao. Prošle sezone bili su jako dobri, bili su i u završnici Kupa, tako da imaju razloga za slavlje i veselje – kazao je Stojko, kojem na spomen goričke košarke prvo padne napamet…
– Trenutna najjača poveznica s goričkom košarkom mi je predsjednik kluba, moj suigrač iz zadarskih dana Duško Radović. Ovu priliku koristim da i njemu čestitam, želim mu sve najbolje i puno uspjeha s klubom. A što se tiče igračkih dana… Mislim da sam jednom, ali jako davno, sa Zadrom igrao jednu prijateljsku utakmicu u Velikoj Gorici.
Redali su se ugledni gosti na pozornici, prosipali komplimente na sve što se radi u klubu, ali i evocirali uspomene na sve što se događalo u posljednjih 50 godina u goričkoj košarci. Ponovljena je još jednom priča o počecima… Gorički vatrogasci 1967. su išli na vatrogasno natjecanje u Zadar, na kojem je jedna od disciplina bilo i ubacivanje lopte kroz obruč. Nešto kao današnja slobodna bacanja. Dečki su željeli vježbati, pa su na staru Gasilanu, danas Vatrogasni dom, postavili koš. Na njemu su vježbali za natjecanje i u Zadru bili sjajni!
– Naši dečki su pobijedili na tom natjecanju, a tako vjerojatno ne bi bilo da nisu vježbali ta bacanja – prisjetio se Josip Šipušić, u povijest upisan kao prvi predsjednik Goričkog omladinskog košarkaškog kluba.
Briljirao je vitalni Joža na govornici, nekoliko puta i pošteno nasmijao okupljene, sjećajući se kako se košarka u tim počecima igrala na vanjskim terenima, kako su naši dečki bili majstori za utakmice po kiši, pa kako je izgrađena prva dvorana… Klub koji se 22 godine zvao Radnik u devedesetima je pet godina nosio ime Media, da bi od 1997. počeo živjeti s imenom KK Gorica. Bogata je povijest iza ovoga kluba, gomila velikih igrača, cijeli niz utakmica za pamćenje. Evo, baš danas, 16. rujna, navršava se točno 50 godina od osnutka kluba.
– Ti naši počeci zapravo su bili fenomenalni. Košarka se, sjećam se, ozbiljno počela igrati nakon Svjetskog prvenstva u Ljubljani 1970. Od tad se košarku puno intenzivnije pratilo, a mi smo krenuli puno intenzivnije trenirati i raditi. Bili smo zaljubljeni u košarku. Trgale su se često felge od bicikla, zabijale na jabuku… I igrala se košarka. Okupljali smo se na igralištu kod Gasilane, prvo s jednim, a onda i s oba koša, a tu su se zapravo okupljali svi mladi Goričani – prisjetio se Goran Kovačić, igrač iz prve generacije goričke košarke, a kasnije i dugogodišnji tajnik kluba, jedan od onih koji je povukao kad je bilo najteže.
I zato s ponosom gleda na sve ono u što se gorička košarka pretvorila 50 godina poslije.
– U odnosu na te naše početke, danas je ovo ‘nebo i zemlja’. Danas imamo klub koji je odlično organiziran, koji igra Premijer ligu, koji je u gornjem domu hrvatske košarke. Imamo novog i jako dobrog predsjednika, koji je angažiran maksimalno i ne bojim se za goričku košarku u budućnosti – optimističan je Kova.
Jedva su uzvanici stigli presvući odijela, a već su se opet okupili u dvorani. U utakmici za treće mjesto, već od 15 sati, Cibona je iščupala pobjedu protiv Temp Sumza, a onda je slijedilo finale. I – spektakl. Tornado je opet bio tu, oni su se pobrinuli za zvučnu kulisu, a na parketu se vodila velika borba. Odlična Gorica, jaki Zadar i gomila neizvjesnosti. Sve do posljednje sekunde. Doslovno posljednje, čak možda i malo nakon nje… Nekoliko sekundi prije kraja Martin Junaković je pogodio jedno bacanje i izjednačio na 85-85, nakon čega je Gorica pojurila prema košu, loptu je uzeo Ante Mašić i dao je Ivanu Papcu, koji je sa zvukom sirene zabio za pobjedu i osvajanje turnira. Neutralni promatrači komentirali su kako je koš definitivno pao nakon posljednjeg zvižduka, ali mi ćemo subjektivno reći da nije… I da je Gorica osvojila turnir, što se jedino na kraju piše.
Nagradu za najboljeg igrača turnira primio je Lovro Mazalin, prvo ime Gorice u ove dvije utakmice, a onda je krenuo razlaz. Proslava je završila, prošla je i više nego uspješno, pa su ljudi iz kluba i iz organizacije konačno mogli odahnuti. I zadovoljno konstatirati da su uspjeli, da su odradili velik posao.
– Ovaj događaj, cijela ova svečanost, vrlo je važna za daljnji razvoj košarke u Velikoj Gorici. To bi trebao biti jedan veliki motiv i poticaj za budući rast i razvoj, pogotovo s obzirom na to da ovu obljetnicu obilježavamo u godini u kojoj je ostvaren najveći uspjeh u povijesti goričke košarke, plasman u polufinale Kupa i šesto mjesto u prvenstvu. Svime ovime što smo napravili i pripremili dajemo maksimalni motiv svim igračima i trenerima, ali i sportskoj javnosti grada, županije i cijele Hrvatske šaljemo poruku da se ovdje događa nešto dobro. U skladu s time, vjerujem da ćemo imati potporu i Grada i Županije u svim svojim nastojanjima da i dalje napredujemo – poručio je za kraj predsjednik kluba Duško Radović.
U trenucima dok je finale završavalo, već je na obližnjem stadionu bila u tijeku utakmica nogometaša Gorice i Lokomotive. I fokus se odmah nekako počeo okretati prema nogometu, kako to puno češće i biva u ovom gradu. Ali dobro, ako Velika Gorica i nije “grad košarke”, onda je to bila na barem dva dana. Dva lijepa, ugodna sportska dana u našem gradu. Bilo bi lijepo da publika u istom broju isprati i ono što će Josip Sesar i njegovi dečki raditi ove sezone. Sve skupa djeluje iznimno obećavajuće, vrijedno pozornosti, jer nikad se u ovom gradu nije igrala ovako dobra košarka. A prošlo je, zapamtili ste već valjda dosad, već 50 godina od prvoga koša na Gasilani…
Sport
Mraclin pronašao rješenje: Biljana naslijedio bivši trener Turopoljca
Novi trener seniorske momčadi NK Mraclina je 46-godišnji Milan Marinić, koji je deset mjeseci svoje trenerske karijere već proveo u našim krajevima. Posljednji posao bio mu je u Kloštru
Nakon što je Marko Biljan odlučio prihvatiti poziv ŽNK Gorice i napustiti klupu NK Mraclina, bilo je jasno da će uprava kluba imati jako težak zadatak pronaći adekvatnu zamjenu. To se i potvrdilo u smislu trajanja cijelog procesa, jer tek smo desetog dana srpnja doznali ime Biljanova nasljednika.
“Milan Marinić novi je trener seniorske momčadi NK Mraclin. U svojoj karijeri vodio je Trešnjevku, Turopoljac, Špansko, Top i Kloštar. Vjerujemo u odličnu suradnju koja će nam i u novoj sezoni donijeti mnogo veselja i odličnih utakmica. Milane, dobrodošao!”, objavili su iz kluba.
Vodstvo kluba razgovaralo je u međuvremenu s nekoliko potencijalnih kandidata, zavrtjelo se tu i nekoliko imena s velikogoričkog područja, ali na kraju je izbor pao na čovjeka koji dolazi sa strane, ali zna gdje dolazi! Marinić je, naime, rođen u Sisku, nogometno odrastao u zagrebačkoj Trešnjevci, a kao trener u našem je kraju već radio, u Turopoljcu iz Kuča bio je u sezoni 2020./21. Iz turopoljskog nogometa nakon tih deset mjeseci otišao je zbog poziva iz NK Španskog, a sad se vraća kroz klupu Mraclina, kao iskusni 46-godišnjak.
Sportski direktor Luka Cvetnić pronašao je novog trenera u Milanu Mariniću… Foto: NK Mraclin
Marinić će se vrlo brzo uvjeriti da je došao u neobično dobro posložen “selski” klub, ali i da na raspolaganju ima vrlo zanimljiv kadar. Velikih promjena u svlačionici ne bi trebalo biti, svi najvažniji igrači sretni su i zadovoljni na Grabi, pa će Milan Marinić morati “samo” nastaviti ono što je Biljan započeo na klupi našeg jedinog predstavnika u petom rangu natjecanja.
Pripreme počinju 28. srpnja, odmor se polako bliži kraju, a za očekivati je i poneko osvježenje u igračkom kadru…
Sport
Vratio se Čabi! ‘Sretan sam što sam opet na meni dragome mjestu’
Marijan Čabraja vratio se u Goricu nakon četiri i pol godine. Od početka priprema je s momčadi, a sad je potpisao ugovor do ljeta 2027. godine
Kad je tog ljeta 2018. godine prvi put došao u naš klub, Marijan Čabraja bio je klinac na početku svog puta. Bilo mu je nepunih 20, imao je iza sebe Dinamovu školu, a ispred sebe priliku u Gorici. Priliku koju je zgrabio već tamo oko šestog ili sedmoga kola te prve prvoligaške sezone. Kako je upao u prvih 11, tako je Čabi u prvih 11 i ostao…
U sljedeće dvije godine s Goricom je vodio europske bitke, kroz 80 utakmica zabio tri gola i podijelio osam asistencija, da bi u zimu 2021., u paketu s Darijem Špikićem, preselio u Dinamo. Nogometni put vodio ga je potom preko mađarskog Ferencvarosa, slovenske Olimpije i škotskog Hiberniana sve do Rijeke, njegova posljednjega kluba prije povratka kući.
Sedam godina nakon što je prvi put došao, naime, Marijan Čabraja i drugi put je postao igrač Gorice.
– Sretan sam što sam se vratio na meni jako drago mjesto, u grad i klub u kojem sam proveo jako lijepe dane svoje karijere. Nadam se da ću ponovno pomoći Gorici da ostvari što bolje rezultate i vjerujem da nas čeka dobra sezona – rekao je Čabi.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
Netom prije toga potpisao je dvogodišnji ugovor, i to nakon što je u prvoj fazi priprema uvjerio stručni stožer da je na dovoljno dobroj razini, unatoč pauzi od natjecateljskog nogometa. Ozljede su u velikoj mjeri usmjerile karijeru danas 27-godišnjeg lijevog beka, ali u Goricu se vraća potpuno spreman i odlučan da pokaže koliko vrijedi.
Odabrao je dres s brojem 19, što znači da će nositi isti broj kao i u prvom goričkom mandatu, pa preostaje jedino poželjeti mu da bude i jednako uspješno. Za početak, trebat će se izboriti za svoju poziciju, jer četvrtak je bio dan lijevih bekova, u ranijem terminu potpisao je i Elvir Duraković…
Priča iz kvarta
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.
Sport
Duraković potpisao: ‘Hvala na povjerenju, bit ćemo dobri ove sezone!’
Elvir Duraković novi je igrač HNK Gorice. Stigao je iz Sarajeva, no posljednju polusezonu odradio je na posudbi u Šibeniku, koji je postao ozbiljno goričko crpilište u ovom prijelaznom roku
Krenuo je iz rodnog Bugojna, nogometni put gradio preko Tuzle i Konjica, pa preko Sarajeva došao do Šibenika u proljetnom dijelu prošle sezone, pa ovog ljeta završio u – Velikoj Gorici! Ukratko, tako nekako izgleda nogometni CV novog igrača HNK Gorice Elvira Durakovića.
– Želio bih zahvaliti stručnom stožeru i upravi kluba na ukazanom povjerenju. Gorica je stabilan, dobro organiziran klub i vjerujem da ćemo ove sezone ostvariti dobre rezultate u HNL-u. Ovim putem pozdravljam i sve navijače Gorice koji će nam, vjerujem, biti podrška tijekom cijele sezone – rekao je Duraković nakon što je potpisao ugovor do ljeta 2027. godine.
Duraković je već četvrti igrač koji je ovog ljeta stigao iz Šibenika, no zapravo dolazi iz Sarajeva, koje ga je posudilo Šibenčanima. Dakle, trener Mario Carević nije ga vodio, ali ga je zato dobro upoznao. I procijenio da najbolji lijevi bek Premijer lige BiH iz sezone 2022./23. može biti dobro rješenje za lijevi bok.
Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica
U nastupima za Šibenik pokazao je vrlo zanimljive kvalitete, njegov centaršut ponekad radi razliku, prema naprijed je jako koristan, a to bi posebno moglo doći do izražaja u Carevićevih 3-4-2-1, gdje bi Duraković držao lijevu stranu. Mogao bi imati i ozbiljnu konkurenciju, budući da se očekuje i potpis Marijana Čabraja, ali neće Carevića od viška zaboljeti glava…
Durakovića bismo u neslužbenom debiju mogli vidjeti već u subotu od 10 sati, kad Gorica u Čatežu igra pripremnu utakmicu protiv Širokog Brijega, kojeg vode naši Dean Klafurić i Damir Milanović.
Sport
Zlatko Petrac otišao iz NK Bune! ‘Ubila me ova sezona, moram misliti na zdravlje…’
Zlatko Petrac se povukao s funkcije tajnika NK Bune i tako napustio klub nakon dugog, dugog niza godina. U Buni su se emotivno oprostili od čovjeka koji je obilježio zadnja desetljeća breškog nogometa…
NK Buna bez Zlatka Petraca je kao Tito bez Jovanke. Kao Tango bez Casha. Kao Amer bez Rusa. Kao Butch Cassidy bez Sundance Kida. Ili, za novije generacije, kao Baka Prase bez Anje Bla…
Jednom rječju, nezamislivo!
Veličanstveni brk breškog nogometa uvijek je bio tu, čak i onda kad praktički nitko drugi nije želio biti tu. U klubu, uz klub, oko kluba. Bilo je i razdoblja kad je seniorski pogon stavljen u mirovanje, kad su se u Buni loptali samo klinci, pa je sve trebalo ponovno podići… Zlatko Petrac najuže je vezan uz sve te faze. Uključujući i ovu posljednju, s radnim nazivom “Povijest je ispisana”, jer Buna će sljedeće sezone prvi put u 45 godina klupske povijesti igrati u najvišem rangu županijskog nogometa.
I onda, kad se slavlje stišalo, kad su se dojmovi slegli, eto priopćenja iz kluba…
“Poštovani sportski djelatnici i prijatelji našeg kluba, u ime cijele ekipe NK Bune želimo izraziti iskrenu i duboku zahvalnost za izniman doprinos, predanost i dugogodišnji entuzijazam g. Zlatku Petracu koji je mnogo truda uložio u rad našeg kluba i koji se iz osobnih razloga povukao sa mjesta tajnika.
Njegova strast prema sportu, osobito prema nogometu, osjetila se u svakom trenutku – bilo da se radilo o strateškim odlukama u Upravi, podršci mladim igračima ili jednostavnom prisustvu koje je uvijek donosilo motivaciju i snagu.
Njegova odanost, vizija i ljubav prema klubu bili su i ostali temelj na kojem zajedno gradimo uspjehe i razvijamo našu sportsku zajednicu. Hvala još jednom što je dao primjer kako se ljubav prema sportu pretače u konkretna djela i rezultate. Nadamo se da ćemo i dalje moći računati na njegovu prisutnost, savjete i podršku, jer je znanje i iskustvo koje je stekao kroz rad u našem klubu neprocjenjivo”, stoji u priopćenju koje je potpisao predsjednik kluba Josip Jerleković.
Budući da ni slučajno ne spada u one koji će se bojati pitanja i skrivati od odgovora, naravno da se javio iz prve, sa sebi svojstvenim šarmom…
– Nemam kaj skrivati, nema ničega spornog u cijeloj priči. Jednostavno sam se psihički potrošio. Primijetio sam da sam postao jako nervozan, svadljiv, da lako planem, a to sve shvaćam kao posljedicu prošle sezone. Ubila me. Jako puno stresa, nervoze, tenzija… I shvatio sam da se zbog zdravlja moram maknuti od nogometa – kaže Petrac.
Zlatko je veseljak po definiciji, pun duha, uvijek spreman na zajebanciju, ali osjetilo se u glasu da je umoran.
– Nema govora o bilo kakvom neslaganju ili sukobu, Bože sačuvaj. Sve su to moji prijatelji, susjedi, sumještani, poznajemo se cijeli život i nema šanse da do toga dođe. Ponavljam, otišao sam iz kluba jer mislim da takav stres ne utječe dobro na moje zdravlje – govori Petrac.
Ovo “otišao iz kluba” točno je samo uvjetno, ali ipak točnije od onog “maknut ću se od nogometa”.
– Družit ćemo se mi normalno i dalje, uvijek sam tu za savjet, a dolazit ću i na utakmice. Uostalom, u nogometu ostajem i dalje kroz Brešku ligu, kao i u ulozi delegata, a klubu ću uvijek pomoći ako mogu. Međutim, tu su sad novi ljudi, ekipa domaćih ljudi koji su oduvijek oko kluba, jedina je razlika što su sad oni ti koji su preuzeli odgovornost – zaključuje Petrac.
Uskoro će i godišnji odmor, tlak će valjda doći u normalu, a od nogometa će se odmoriti. A onda mu se u nekom trenutku, nekako smo uvjereni, i vratiti…
Jer, NK Buna bez Zlatka Petraca… Nekako ne zvuči prirodno.
-
CityLIGHTSprije 4 danaEKSKLUZIVNA FOTO GALERIJA! Poznati redatelj odabrao Veliku Goricu za snimanje povijesnog spektakla!
-
Sportprije 2 danaČrnko: Ilija Karamatić bit će stopostotni vlasnik kluba, stadion ostaje Gradu!
-
Kulturaprije 4 danaIz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju
-
Sportprije 6 danaZbogom, dotrajali starče! Još samo jednom na ovom travnjaku…