Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Dan kad se na Tuđmancu pleše na svili…

Objavljeno

Ples na svili nastao je 60-ih godina u cirkuskoj školi u Parizu, postao je prepoznatljiv kroz Cirque de Soleil, a u međuvremenu se pretvorio u rekreaciju koja izgrađuje cijelo tijelo. Iako, ta “svila” zapravo uopće nije svila…

Zamislite scenu… Vozite se automobilom prema jednom od goričkih nadvožnjaka, gledate kroz prozor, primjećujete puno toga uobičajenog, ali i nešto neobično – netko visi ispod nadvožnjaka. Na dnu nekakvog komada tkanine je žena koja se gracioznim pokretima penje sve više, pa se opet spusti dolje… Pitanja u vašoj glavi je, naravno, tisuću. A odgovor je samo jedan – u Velikoj Gorici se pleše na svili!

– S plesom na svili prvi put sam se susrela prije četiri godine i bila je to ljubav na prvi dodir. Ubrzo sam postala članica zagrebačke udruge Traumatic Arts, a kad sam počela voditi tečajeve ovog plesa u Zagrebu, poželjela ga dovesti ‘doma’, u svoj grad, Veliku Goricu – otkrila nam je Valentina Barta, trenerica koja ljubav prema ovom neobičnom obliku plesa prenosi na sve više Velikogoričanki.

– Kad je lijepo vrijeme, često znamo trenirati vani, zato nas i možete vidjeti ispod nadvožnjaka – dodala je Valentina, koja je ionako široku ponudu sportsko-rekreativnih aktivnosti u Velikoj Gorici još malo proširila.

– Za sad nas nema previše, desetak, ali nadam se da će ta brojka rasti – optimistična je Valentina.

Kad nisu ispod nadvožnjaka, cure su u dvorani u Pokupskoj 32. Kad uđeš unutra, u prvi tren se osjećaš kao da si u jednom od onih američkih plesnih filmova za mlade. Ogledala po cijeloj prostoriji, po podu strunjače, a sa stropa visi svila. Koja to, zapravo, nije.

– Iako se ovo naziva plesom na svili, viseća tkanina zapravo je mješavina raznih sintetičkih materijala kao što su likra i trikot-najlon koji daju ‘svileni’ efekt – objašnjava Valentina, dodajući kako su za montažu svile potrebne grede ili kuke nosivosti od jedne do dvije tone.

Kada djevojke krenu izvoditi akrobacije, neupućeni promatrač ostane gotovo šokiran. Kad još dodaju da treniraju tek tri mjeseca, šok je još veći… Nevjerojatno je kako se brzo napreduje u ovom plesu. Cure se podižu se na svilu, zamataju, nogama pletu čvorove, vise sa tkanine u svim položajima s lakoćom, bez imalo straha. No, mučile su se, kažu.

– Rijetko tko ima toliko snage u rukama da ovo u početku podnese bez upala mišića, no sve brzo prođe kad tijelo dođe u formu – govori trenerica Valentina Barta.

Ples na svili, objašnjava Valentina, pozitivno utječe na cjelokupnu muskulaturu tijela. Kako se radi o aktivaciji tijela na način koji se rijetko susreće u svakodnevnom životu, u prvih nekoliko tjedana bavljanja plesom na svili polaznici najprije mogu primjetiti upale mišića podlaktica i prstiju šake, a nakon što se ruke naviknu na držanje na svili, podjednako radi cijelo tijelo: trbuh, leđa, ramena, noge…

Figure i tehnike savladavaju se postupno, ovisno o mogućnosti svakog polaznika. Na prvi pogled izgleda teško, no učenje plesa na svili nije nedostižno i prilično je motivirajuće pratiti napredak. Snaga se stekne prilično brzo, a nakon što se svladaju osnovne tehnike, počinje se raditi na umjetničkom izričaju i muzikalnosti. Ljudi i dalje sa strahom gledaju na ovu disciplinu, boje se ozljeda, padova. Kao i u svakoj akrobatskoj disciplini, postoji ta mogućnost, bitno je paziti na ispravnost i pravilnu montažu opreme, a sve nove figure koje uključuju nagle pokrete i kontrolirane padove uče se iznad debelih strunjača.

– Važan faktor sigurnosti je i pristup polaznika treninzima: bitno je da su polaznici savjesni, da prate upute i ne rade nove figure na svoju ruku ako nisu sigurni – napominje Valentina.

Zvuči neobično, egzotično, ali ples na svili ima svoju povijest. Nedavno je pronađena fotografija iz 1900. godine na kojoj nepoznata žena pleše na svili, no službeno se smatra da je ovaj ples nastao 60-ih godina prošlog stoljeća u okviru smjera zračne akrobatike u cirkuskoj školi u Parizu. Prepoznatljiv postaje 1998., kad se izvodio u predstavi najpoznatijeg svjetskog cirkusa Cirque de Soleil. Unatoč tome što je razvoj ovog plesa vezan uz cirkus, danas je ples na svili vrlo raširen, kao rekreativna disciplina okuplja veliki broj zaljubljenika. A sad je, eto, “cirkus” i u našem gradu.

U subotu na VG festu u Parku Franje Tuđmana, s početkom od 10 sati, svi zainteresirani imat će priliku okušati se u plesu na svili, naučiti osnove ove atraktivne discipline, budući da će radionice trajati cijeli dan. A onda, oko 19.30 sati, vidjet ćete kako to izgleda kad nastupaju djevojke iz udruge Traumatic Arts.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Tamo gdje danas pijemo kavu i igramo nogomet, nekad su se ljudi kupali, zaljubljivali i – utapali

U pripremi je fotomonografija “Velikogorička jezera – tragom sjećanja i uspomena”, mala škola velikogoričke povijesti

Objavljeno

on

Zamislite scenu: jedete pizzu u pizzeriji kod groblja, s pogledom na kupače koji uživaju u osvježenju u jezeru veličine nogometnog igrališta. Ili jednostavno preplivate Cvjetno naselje, betonsko igralište na kojemu se danas igra popularna Humanitarka. E pa prije kojih četrdeset godina, kad Gavran nije bio ni u planu, a organizatori Humanitarke se nisu ni rodili, takve scene ne biste trebali zamišljati. Bile su stvarne. Sjeća se toga i Darko Derganc, 37-godišnjak iz Velike Gorice.

– Moji su se doselili iz Zagreba 1978., a osamdesetih je, brata i mene, otac često vodio na ribičiju na Tri jezera. Nama iz Podbrežnice je to bilo blizu i tamo je cijeli kvart dolazio na kupanje. Kad se to zatrpalo, imao sam oko 20 godina. S vremenom me uhvatila nostalgija i bilo mi je krivo što nemam niti jednu fotografiju, već samo lijepe uspomene – kaže nam Darko, koji je odlučio raspitati se ima li tko fotografije Tri jezera.

Skener na zadnjem sjedištu

Malo po malo dolazio je do starih knjiga i ljudi koji se tog razdoblja sjećaju, a onda otkrio da je u Gorici, gradu u kojem je odrastao, bilo još jezera. I, kako bi sačuvao uspomenu na to vrijeme, poželio je napraviti fotomonografiju posvećenu goričkim jezerima kojih više nema. Na mjestima na kojima su se ona nekad nalazila, danas su zgrade i igrališta, pa je krenuo kucati od vrata do vrata i raspitivati se kod stanara znaju li što o tome.

– Bilo je svega, neki su znali biti neprijateljski nastrojeni, no bilo je i simpatičnih situacija. Neki bi, recimo, odložili kavu kako bi taj čas potražili fotke. Budući da u autu imam skener i laptop, riješili bi to vrlo brzo.
Sakupio je oko 200 fotografija, no prevario bi se svatko tko bi pomislio da su u današnje vrijeme društvene mreže najzaslužnije za takvo što.

– Pokrenuo sam Facebook stranicu, na kojoj imam preko dvije tisuće ljudi, no samo troje-četvero javilo mi se tim putem. Sve ostalo klasičnim načinom, od vrata do vrata – smije se Darko.

Kupanje na Bageru 1966. Foto Darko Derganc

Zatrpana i zbog tragedija

Zagrizao je od početka za ovu ideju i bio uporan. O svom trošku napravio je letke, njih oko pet tisuća, i dijelio ih po goričkim sandučićima, u čemu mu je puno pomogao prijatelj iz djetinjstva Nikica Hornung.
– Znalo se dogoditi da podijelim letke, odem doma u Špansko, gdje trenutno živim, a netko je taman pogledao letak i zove me da ima fotografiju. I što ću drugo nego vratiti se natrag u Goricu, govori.
S vremenom je postao hodajuća enciklopedija za ovu tematiku.

– Velikogorička jezera, odnosno šoderice, nastala su u Drugom svjetskom ratu, točnije 1943., za vrijeme eksploatacije šljunka za gradnju zrakoplovnih pista i zračne luke Pleso od strane Nijemaca. Na gradskom području postojala su Tri jezera kod aerodroma (između sletne staze i aerodromske ceste), Bager (kod groblja, između Bijelih zgrada i Gavrana), Kordićeva šodrana (na livadi i igralištu u Cvjetnom naselju, od današnjih “Mandekovih” zgrada do Srednjoškolskog centra), Klaonica (uz Rakarsku cestu) i Odrčićeva šodrana (u Kurilovcu) – detaljno nabraja Darko.
Istražujući, susreo se i s mnogim tajnama koje kriju gorička jezera.

– Doznao sam da se 1943. talijanski zarobljenik utopio na šodrani u Kurilovcu, kao i da su se dvije djevojčice utopile 1980. godine na jezeru kod groblja. Tragedije su se često događale i puno se ljudi utopilo u tim jezerima, što je i jedan od razloga njihovog zatrpavanja. Također sam saznao da su nakon Drugog svjetskog rata Nijemci na povlačenju u sva, osim u Tri jezera, pobacali ogromne količine streljiva i oružja – otkriva nam Darko.
Već je sakupio velik broj fotografija za planiranu fotomonografija, no sve želi izvesti polako kako mu nešto ne bi promaknulo.

Tri jezera (drugo jezero) prve polovice 1980. Foto Darko Derganc

Supruga kao potpora

Dao si je težak zadatak, budući da se u to vrijeme rijetko fotografiralo, a ako se nešto i fotografiralo moralo je ostati sačuvano pola stoljeća.

– Susreo sam puno ljudi koji su mi pričali o druženju sa stjuardesama na Tri jezera, pijanim anegdotama sa zaleđenih jezera, ljetnih tuluma i roštiljada, sutona uz zvuke gitare i zaljubljivanja. Takvima će fotomonografija sigurno potaknuti nostalgiju i probuditi uspomene. I mogu vam reći da sam jako ‘zagrizao’ za sve ovo, iako je ljudima sa strane to često čudno – ističe Darko.
No, postoji osoba koja mu je maksimalna podrška. Supruga Dijana.

– Ona jedina na svijetu razumije zašto to sve radim, neka druga žena bi do sad vjerojatno već odavno pobjegla od mene – smije se Darko.

I, doista, u današnje vrijeme nije lako razumjeti zašto netko ulaže toliko vremena i novca u nešto poput ovakve fotomonografije, ali da nema takvih ljudi, povijest ovoga grada ostala bi uskraćena za jedan svoj važan dio. I zato, ako i Vi negdje u svojim škrinjicama uspomena čuvate koju fotografiju ovog tipa, javite se Darku. Ili na broj 091/3101-982 ili putem Facebook stranice “Jezera Gorička”. Kad danas u našem kraju kažeš “goričko jezero”, ljudi pomisle jedino na Čiče, i zato je lijepo saznati više o nekadašnjem izgledu mjesta na kojima ljudi danas žive, piju kave, igraju nogomet… I stvaraju neke nove priče, ne znajući za sve one davno zaboravljene tajne koje ta mjesta skrivaju.

Nastavi čitati

HOTNEWS

Petar Brcković – Dječak od kojeg možemo puno naučiti

Kada si dobar i imaš dobre namjere, kad imaš otvoreno srce i kada si raspoložen za lijepe stvari one se dogode, kad-tad.

Objavljeno

on

Slike jednog dječaka kojeg na dočeku u Zagrebu grli Luka Modrić obišle su svijet, ali i prenijele važne poruke. Taj dječak naš je sugrađanin Petar Brcković. Na prvu običan dječak, ali on je daleko od običnog. Rođen je sa sindromom Down i još od trenutka kad su doznali da čekaju svoje peto dijete, za roditelje Brcković krenula je borba.

O Petru nam je pričala njegova majka Jasna. Prisjetila se liječnikovih riječi dok je Petar još bio u trbuhu.  „U ovom mozgu nema ništa, ovo je samo voda. Bit će biljka. Kako kaže, plakala je danima, borila se sama sa sobom. Čovjek si i bojiš se. Ali rekla je da će roditi to dijete, pa što bude. Na rođenju je imao teško oštećenje mozga, svi liječnici su rekli da će biti dobro ako bude mogao samostalno sjediti, no roditelji to nisu prihvatili, i krenuli su u borbu za svoje dijete.

„Vjerujem da su i ostala naša djeca u sebi imala jednu krizu, ali na van to nikad nisu pokazivala. Otvoreno smo s njima razgovarali, da moraju biti spremni na sve. Nismo im htjeli stavljati teret i obvezu. Petar je tretiran, ima problem, ali je osoba i mora znati red i tu nema popuštanja. Ako imaš hendikep to ne znači da imaš privilegije.“ – kaže mama Brcković.

Od vježbi do terapija sve su zajedno prolazili, ali nije bilo riječi o odustajanju, iako su krize postojale. Mjesecima se radilo, a pomaci su bili neznatni. „Prošli smo i program funkcionalnog učenja kojeg u Hrvatskoj nema, sat vremena vježbe koncentracije, i tu nema izgovora, bilo je jako teško, on je znao plakati i neće više. Ali nisam odustajala, znala sam da mu je teško, ali s time je stekao pažnju i koncentraciju i zbog toga danas nema nikakvih problema u školi.“

Anđeo ima svoje anđele – prijatelje iz razreda

Uključiti Petra u društvo, socijalizirati ga, bio je jedan od najvažnijih zadataka. Za početak upisali su ga u vrtić. „Sunčica“ je tek otvorena kad je Petar tamo krenuo s zdravom djecom, još je bio u pelenama, ali tamo su dobili svu stručnu pomoć, puno se radilo s njim. I uvijek je bio uključen u sve, nije bilo priredbe gdje nije imao barem jednu rečenicu za reći na pozornici. „Kad smo krenuli u vrtić, on još ništa nije govorio, brinula sam kako će biti, da li će se snaći, kako će ga djeca prihvatiti, no Jadranka je znala napraviti dobru ravnotežu između njega i druge djece, nije bilo problema, djeca su se s njim igrala, nisu ni primjetila da on ne može i ne zna govoriti. Jako lijepo iskustvo. Dali su si zaista puno truda oko njega.“ – otkriva mama Jasna.

A onda je došlo vrijeme da naš mali junak Petar krene u osnovnu školu. Nije ni to isprva teklo glatko, trebalo je kucati na mnoga vrata da bi im na kraju Osnovna škola Jurja Habdelića izašla u susret. Naravno, opet je tu bilo straha koji je uz pomoć učiteljice i ostale djece vrlo brzo prevladan.

„Učiteljica Nada Vidaković bila mu je velika podrška i znali smo da će mu ona uvijek biti zaštita, i da nju možemo računati. Opet, djeca su djeca kako će oni reagirati. Ipak, oni su se natjecali tko će sjediti pored njega, tko će mu pomagati, tko će mu izvaditi knjige iz torbe  jer se on tu  nije snalazio, odmah se pokazalo jedno zajedništvo i dječja ljubav koja  njemu puno znači.“ – radosno govori mama.

I tako, od prvog dana Petar nije imao traumu od škole, nije imao osjećaj da ga netko ne prihvaća, da ga netko ne želi, svako jutro se radosno budi i jedva čeka poći u školu. Do kraja četvrtog razreda, otkrila nam je mama,  to je bila jedna idila, bez stresa, bez napetosti, kao bajka. Na kraju godine bi radili fešte s cijelim razredom, tako da su se i na taj način bolje upoznali.

A onda je došao peti razred. Opet malo stresa, novi predmeti i profesori. I tu su opet imali sreće, razrednica Romana Špehar Krstić od prvog dana je otvorena, topla i baš majčinski raspoložena, također ga je stavila pod svoju zaštitu, iako nije bilo toliko potrebno jer su djeca stalno bdjela nad njim. Brcković otkriva kako je i sama obavila razgovore sa svakim profesorom posebno koju Petar ima problematiku, na koji način može učiti, odgovarati, kako mu približiti stvari. „Mi imamo knjige po prilagođenom programu. Petar po njima ne može učiti. Ja sam iz tog prilagođenog programa počela raditi program za njega. Prateći taj program, sve sam stavljala u slike, potkrijepila s par rečenica i doslovno radila nove knjige koje su pratile i redovni i prilagođeni program. Sad je to knjiga koju on može sam iščitati, pratiti i iz koje može učiti. Oni su vizualni tipovi, i jedino na taj način mogu razumjeti. “Profesori su im izašli u susret, mama je uvijek davala na uvid ako što treba promijeniti, i tako su i strahovi prestali. Ipak najveći problem bila je matematika. Petru je to apstraktno. Još do deset, petnaest. Ali sto, tisuća…Jednostavno ne ide. Profesorica iz matematike je sjajno reagirala rekavši: „Idemo ga naučiti što mu je potrebno, neka zna prepoznavati novčanice, neka se zna s time snalaziti, a hoće li on znati korijene, razlomke, nećemo ga mučiti.“  Tako su se orijentirali na to, pa Petar danas samostalno ide u trgovinu, Mc Donald’s, kino…

Na prvu se vidi da je Petar vrlo samostalan. U školi ima asistenta u nastavi, ne može postići neke intelektualne mogućnosti i vještine, ali kako mama kaže, to nije ni bitno, neka postigne što može.

„Ono što je najvažnije za našu djecu je da znaju živjeti u svijetu –  da se znaju ponašati u dućanu, doći u kino, kazalište, ponašati se na ulici, autobusu, a hoće li znati razlomke, neke stvari iz kemije i fizike to je najmanje bitno.“

Petar s prijateljima izviđačima /foto: FB Turopoljska udruga skauta Tur

Pratiti Petrov tempo izuzetno je zahtjevno, prepun je aktivnosti

Petar jako voli školu, pa kad je bolestan i ne može ići na nastavu jako je tužan. Ali. Ne ide Petar samo u školu. I zato ono da je on sve samo ne običan dječak, jer unatoč sindromu Down, Petar je aktivan izviđač u Turopoljskoj udruzi skauta „Tur“ o kojoj mama priča s oduševljenjem, a i Petar nam je sve potvrdio. „S njima imamo divna iskustva, već dvije godine ide sam na logorovanje. Bojala sam se, ali oni su rekli da znaju da on to može. Bodrili su ga u svemu, zahvaljujući izviđačima napredovao je u mnogim stvarima. Ima nove prijatelje, pa je radio čvor, učilo se paliti vatru, kako se slaže šator. Sve je to pokazivao doma, i svi smo to morali vidjeti. Pa tu su pjesme, i unatoč slabom fondu riječi podijelio je to s nama. Izviđači su mu drugi dom.“

Petar je i pravi sportaš. Nekada je bio dio VG Limača, tamo se također odlično snalazio, djeca su ga bodrila i poticala. Za njegovu motoriku to je bio odličan način vježbe. A kada je „limače“ prerastao vratio se judu. Trenira u Judo klubu Pinky i već ima žuti pojas. „Povremeno idemo na plivanje i jahanje, on i skija, osvojio je nekoliko medalja, samostalan je u tome. Sam ide na vučnicu i sve zna sam namijestiti. Jako dobro pliva i vozi bicikl.“ – kaže mama, a Petar mi objašnjava kako sam stavi masku i dihalicu i kako sam pliva do bove, a na plaži ga čekaju obitelj i cijela ekipa.

Možete ovog veselog dječaka vidjeti i kao ministranta u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije.

Petar otkriva da planira ići i na fakultet, zna da treba puno učiti, kaže da će raditi u obiteljskoj tvrtki, a kad se zaposli onda će se, dodaje, i oženiti. Mama je sretna i ponosna, kaže kako imaju samo pozitivna iskustva i da se to mora znati, te da to mora biti poticaj drugima, ima onih koji se boje, koji nemaju spoznaje, a ovakvi svijetli primjeri mogu pomoći mnogima.

Petar je član i Judo kluba Pinky/foto: JK Pinky

Lijepo je biti slavan, bogat, imati vlast i moć, ali u svemu treba biti čovjek

A otkud u cijeloj priči ljubav prema nogometu? Obitelj Brcković prati utakmice, ali nisu od onih koji sad idu po stadionima i navijaju. Čak se u kući puno i nije pričalo o nogometu, pa ni o Luki Modriću. Otkud je Petar baš njega izvukao još ni danas ne znaju. Jednog dana došao je kući s posterom i zalijepio ga kod kreveta. I Luka, i Luka. Koji Luka? Modrić. Postao mu je idol, gledao je tekme. „Svaku večer prije spavanja imamo našu molitvu, on bi stavio ruku na Luku i rekao:“ Luka ja tebe volim. Ja k tebi u Madrid. Ja avionom sam. Luka ti moj frend.“ Sve slike gdje bi ga našao moralo se skupljati i rezati. Dres samo Lukin, a nakon Svjetskog prvenstva htio je u Zagreb vidjeti Luku. Nije se on nadao da će to biti takva gužva, bio je sav uzbuđen. Uporno je ponavljao da ga želi vidjeti i otići k njemu. To su čuli dečki u blizini, jedan od njih poveo ga je i rekao mu da će ga vidjeti. Tata Mladen se u svemu nije snašao i izgubio ga je iz vida, ulovila ga panika, ne poznaje dečka, kud su otišli.“ – prepričava mama Jasna.

Kako je to izgledalo te večeri svi znamo. Cijeli svijet zna. Petar u zagrljaju svog idola. Kad je došao kući, pričao je samo o Luki, nije htio skinuti dres. „Ja vidio Luku. Luka moj frend. Ja sam bio s Lukom. On će doći ovdje na pivo. Luka grlio, ja ga volim, volim.“ – govorio je Petar.

„On je dobio što je želio, za čime je čeznuo. Bila je to iskrena želja u njegovom srcu već godinama. I ostvarila se. Njemu to puno znači. Nitko nije očekivao da će ga Luka dići na binu, to je nešto posebno, Luka ga je držao u zagrljaju cijelo vrijeme.“ – kaže mama Jasna, te nastavlja: „Stvar je puno dublja nego smo svjesni. Poslana je velika poruka. Lijepo je biti slavan, bogat, imati vlast i moć, ali u svemu treba biti čovjek. Imati otvoreno srce, znati prihvatiti onog tko je drugačiji. A to su dečki pokazali. Luka. Predivno je što je nogometaš, što je napravio čuda na prvenstvu, ali prije svega je čovjek.“

I zato svi trebamo naučiti nešto od našeg Petra. Kada si dobar i imaš dobre namjere, kad imaš otvoreno srce i kada si raspoložen za lijepe stvari one se dogode, kad-tad.

Nastavi čitati

CityLIGHTS

VIDEO Evo kako je velikogorička obitelj Dianežević napravila najljepšu vrtnu bajku u cijeloj Zagrebačkoj županiji

Stručna komisija proučavala je svaki detalj u vrtu. Kreativnost, originalnost, zastupljenost pojedinih vrsta ukrasnog bilja i skladan međusobni odnos. I ne samo to. Pomno su promatrali staze, zidove, sjenicu, ograde i jezerce

Objavljeno

on

Ovi zaljubljenici u prirodu svoj kućni vrt neprestano kreiraju već 20 godina. Dosad su na Floraartu već dvaput osvajali nagrade, ali treća je kruna jer odnosi se na dosad najveću površinu koju je komisija ocjenjivala, od preko 500 četvornih metara i najzahtjevnija je kategorija na natječaju.

Nastavi čitati

Facebook

Izdvojeno