Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Dan kad se na Tuđmancu pleše na svili…

Objavljeno

Ples na svili nastao je 60-ih godina u cirkuskoj školi u Parizu, postao je prepoznatljiv kroz Cirque de Soleil, a u međuvremenu se pretvorio u rekreaciju koja izgrađuje cijelo tijelo. Iako, ta “svila” zapravo uopće nije svila…

Zamislite scenu… Vozite se automobilom prema jednom od goričkih nadvožnjaka, gledate kroz prozor, primjećujete puno toga uobičajenog, ali i nešto neobično – netko visi ispod nadvožnjaka. Na dnu nekakvog komada tkanine je žena koja se gracioznim pokretima penje sve više, pa se opet spusti dolje… Pitanja u vašoj glavi je, naravno, tisuću. A odgovor je samo jedan – u Velikoj Gorici se pleše na svili!

– S plesom na svili prvi put sam se susrela prije četiri godine i bila je to ljubav na prvi dodir. Ubrzo sam postala članica zagrebačke udruge Traumatic Arts, a kad sam počela voditi tečajeve ovog plesa u Zagrebu, poželjela ga dovesti ‘doma’, u svoj grad, Veliku Goricu – otkrila nam je Valentina Barta, trenerica koja ljubav prema ovom neobičnom obliku plesa prenosi na sve više Velikogoričanki.

– Kad je lijepo vrijeme, često znamo trenirati vani, zato nas i možete vidjeti ispod nadvožnjaka – dodala je Valentina, koja je ionako široku ponudu sportsko-rekreativnih aktivnosti u Velikoj Gorici još malo proširila.

– Za sad nas nema previše, desetak, ali nadam se da će ta brojka rasti – optimistična je Valentina.

Kad nisu ispod nadvožnjaka, cure su u dvorani u Pokupskoj 32. Kad uđeš unutra, u prvi tren se osjećaš kao da si u jednom od onih američkih plesnih filmova za mlade. Ogledala po cijeloj prostoriji, po podu strunjače, a sa stropa visi svila. Koja to, zapravo, nije.

– Iako se ovo naziva plesom na svili, viseća tkanina zapravo je mješavina raznih sintetičkih materijala kao što su likra i trikot-najlon koji daju ‘svileni’ efekt – objašnjava Valentina, dodajući kako su za montažu svile potrebne grede ili kuke nosivosti od jedne do dvije tone.

Kada djevojke krenu izvoditi akrobacije, neupućeni promatrač ostane gotovo šokiran. Kad još dodaju da treniraju tek tri mjeseca, šok je još veći… Nevjerojatno je kako se brzo napreduje u ovom plesu. Cure se podižu se na svilu, zamataju, nogama pletu čvorove, vise sa tkanine u svim položajima s lakoćom, bez imalo straha. No, mučile su se, kažu.

– Rijetko tko ima toliko snage u rukama da ovo u početku podnese bez upala mišića, no sve brzo prođe kad tijelo dođe u formu – govori trenerica Valentina Barta.

Ples na svili, objašnjava Valentina, pozitivno utječe na cjelokupnu muskulaturu tijela. Kako se radi o aktivaciji tijela na način koji se rijetko susreće u svakodnevnom životu, u prvih nekoliko tjedana bavljanja plesom na svili polaznici najprije mogu primjetiti upale mišića podlaktica i prstiju šake, a nakon što se ruke naviknu na držanje na svili, podjednako radi cijelo tijelo: trbuh, leđa, ramena, noge…

Figure i tehnike savladavaju se postupno, ovisno o mogućnosti svakog polaznika. Na prvi pogled izgleda teško, no učenje plesa na svili nije nedostižno i prilično je motivirajuće pratiti napredak. Snaga se stekne prilično brzo, a nakon što se svladaju osnovne tehnike, počinje se raditi na umjetničkom izričaju i muzikalnosti. Ljudi i dalje sa strahom gledaju na ovu disciplinu, boje se ozljeda, padova. Kao i u svakoj akrobatskoj disciplini, postoji ta mogućnost, bitno je paziti na ispravnost i pravilnu montažu opreme, a sve nove figure koje uključuju nagle pokrete i kontrolirane padove uče se iznad debelih strunjača.

– Važan faktor sigurnosti je i pristup polaznika treninzima: bitno je da su polaznici savjesni, da prate upute i ne rade nove figure na svoju ruku ako nisu sigurni – napominje Valentina.

Zvuči neobično, egzotično, ali ples na svili ima svoju povijest. Nedavno je pronađena fotografija iz 1900. godine na kojoj nepoznata žena pleše na svili, no službeno se smatra da je ovaj ples nastao 60-ih godina prošlog stoljeća u okviru smjera zračne akrobatike u cirkuskoj školi u Parizu. Prepoznatljiv postaje 1998., kad se izvodio u predstavi najpoznatijeg svjetskog cirkusa Cirque de Soleil. Unatoč tome što je razvoj ovog plesa vezan uz cirkus, danas je ples na svili vrlo raširen, kao rekreativna disciplina okuplja veliki broj zaljubljenika. A sad je, eto, “cirkus” i u našem gradu.

U subotu na VG festu u Parku Franje Tuđmana, s početkom od 10 sati, svi zainteresirani imat će priliku okušati se u plesu na svili, naučiti osnove ove atraktivne discipline, budući da će radionice trajati cijeli dan. A onda, oko 19.30 sati, vidjet ćete kako to izgleda kad nastupaju djevojke iz udruge Traumatic Arts.

Nastavi čitati

HOTNEWS

Igrao sam za Poljsku s Lewandowskim, a sad sam došao s Goricom napraviti novi iskorak

Objavljeno

on

Kao bomba je sportskim medijskim prostorom ovih dana prostrujila naizgled nevjerojatno vijest – HNK Gorica dovela je poljskog reprezentativca! Mnogi su dvaput provjeravali, čudili se, ali Michal Maslowski, 27-godišnjak iz poljskoga gradića Strzelina, doista je novi igrač Gorice. Kako, zašto, odakle… Pitanja su se brzo nagomilala, a najbolji čovjek da na njih da odgovore je upravo on, sam Michal. Bivši igrač velike Legije, dečko koji je igrao Europsku ligu, skupio tri nastupa za poljsku reprezentaciju… Dakle, odakle sad to? Takav igrač, Poljak, pa u Turopolju. TuroPoljak? Može i tako, ne zvuči loše…
– Ha, ovako… Odradio sam cijele pripreme s prvom momčadi Legije, a kad su pripreme završile, prebacili su me u drugu momčad. Odigrao sam tri utakmice za B momčad, kad mi je posljednjeg dana prijelaznog roka, 31. kolovoza, klub je odlučio raskinuti ugovor – počeo je svoju priču simpatični Michal na vrlo dobrom engleskom pa odmah nastavio:
– Nakon takvog raspleta nisam želio čekati, bilo mi je važno što prije naći novi klub jer mislim da za igrača nikad nije dobro da predugo bude trenira samostalno, bez momčadi. I tad je stigao poziv iz Gorice.
O hrvatskom drugoligašu, naravno, u tom trenutku nije znao previše. Točnije, nije imao pojma o čemu se radi.
– Kad mi je agent javio za ponudu Gorice, odmah sam nazvao Ivicu Vrdoljaka, dugogodišnjeg igrača Legije, i Josipa Barišića, mog suigrača iz razdoblja dok sam igrao za Piast Gliwice. Obojica su mi rekli da je riječ o jako dobro organiziranom klubu, da su čuli samo pozitivne stvari. Nakon toga sam razgovarao i s predsjednikom kluba, zanimalo me koji su ciljevi i ambicije Gorice, a kad mi je rekao da je ovo mlada momčad koja uvijek teži biti najbolja, shvatio sam da je to ono što želim. Nisam želio više čekati i pristao sam doći, okušati se u drugoj zemlji, u drugoj ligi, probati nešto novo u karijeri.

Deset sati vožnje do Gorice
Bilo je i drugih kombinacija, onoga što je sam nazvao “poluponudama”, ali Gorica je bila prva konkretna.
– Bio sam kod roditelja u mom rodnom Strzelinu, gradiću u blizini Wroclawa, jer su otac i brat nogometni treneri. Tata je već pri kraju karijere, a brat trenutačno vodi tamošnjeg četvrtoligaša i plan je bio da treniram s njegovom momčadi dok čekam angažman. Međutim, poziv iz Gorice stigao je i prije nego što sam tamo odradio prvi trening s njim. To jutro samostalno sam odradio intenzivan trening snage, dobro se izmorio, a nakon treninga me nazvao agent i rekao: ‘Ako ne želiš čekati nešto drugo, sjedaj u auto i kreći!’ Tako je i bilo. Bio sam mrtav umoran, ali sjeo sam u automobil i vozio desetak sati do Velike Gorice. Uh, zadnjih sat, dva jedva sam izdržao – sa smiješkom priča Michal.

08.09.2017. Velika Gorica – Michal Maslowski igrač Legije potpisao za HNK Goricu. foto: cityportal.hr

Korak unatrag? Ne, ni slučajno!
Ofenzivni je vezni, desetka, dostupni podaci i nogometna biografija kažu da bi, ako sve bude u redu, u drugom rangu hrvatskog nogometa trebao dominirati. Došao je, pričaju u klubu, s idejom da je “ponekad dobro napraviti jedan korak unatrag da bi napravio pet koraka naprijed”. Iako, nakon prvih nekoliko dana u Gorici razmišlja nešto drukčije.
– Ne, ne smatram dolazak u Goricu korakom unatrag. Ako želiš igrati nogomet, igrat ćeš ga ondje gdje ti se ukaže prilika. Možeš ti misliti da si čudo od igrača, ali uvijek je tu teren i na tebi je da pokažeš koliko si zaista dobar. Tako ja na to gledam. Izvoli, zabij deset ili 20 golova, igraj dobro i dokaži se, bilo to u prvoj ili drugoj ligi. Mene su životne okolnosti dovele ovdje, želio sam pronaći klub i pronašao sam ga. Zadovoljan sam, želim izboriti prvu ligu s Goricom i to mi je sad osnovni cilj – priča Michal.
Uostalom, život u nižim ligama nije ništa novo za njega. Nije produkt omladinske škole nekog velikog kluba, krenuo je od šeste poljske lige, od lokalnoga kluba, dokopao se druge pa nastavio rasti. I došao sve do Legije i reprezentacije. Iako, posljedice su se kasnije vidjele.
– Kad sam imao 20 godina, došao sam u drugoligaša Zawiszu Bydgoszcz. Igrao sam ondje tri i pol godine, bilo je to jako uspješno razdoblje, igrao sam jako dobro, no tu su se pojavili prvi problemi s koljenima, leđima… Prije toga sam igrao u nižim ligama, nikad nisam imao pravu medicinsku skrb, a to se i vidjelo kad sam počeo igrati ‘pravi’ nogomet. Nažalost, ja sam na tu razinu došao malo prekasno, mislim da mi je to kasnije bio hendikep. A opet, bolje kasno nego nikad – opet sa smiješkom govori Michal.

Život s Robertom Lewandowskim
Ozljede su sad prošlost, potpuno je zdrav i spreman, jedva čeka prve utakmice u dresu Gorice s brojem 19.
– Moja desetka nije bila slobodna pa sam se snašao. Jedan i devet u zbroju daju deset – objašnjava Maslowski pa se opet vraća na najbolje dane svoje karijere.
– Iz Bydgoszcza sam otišao u Legiju, otišao na posudbu u Piast Gliwice pa se opet vratio u Legiju. Na posudbi sam igrao standardno, nadao sam se da ću nakon povratka dobiti šansu i u Legiji, ali to se nije dogodilo. Zašto? Nemam pojma. Ali o tome više ni ne razmišljam, to je sad iza mene, zanima me samo što bolje igrati za Goricu.
Igrao je i europske utakmice, na velikoj sceni.
– I s Legijom i s Piast Gliwicama igrao sam Europsku ligu, protiv momčadi kao što su Ajax, Göteborg… Uh, to je jako lijepo iskustvo. Zapravo cijeli život radiš i treniraš za takve utakmice. U poljskoj ligi si stalno na istim stadionima, igraš s istim protivnicima, a ovo je nešto sasvim drugo. Sjajna atmosfera, vrlo ozbiljne utakmice, velika nagrada za svakog igrača.
A konačna, najveća moguća nagrada, bila je nastup za reprezentaciju Poljske. Statistika kaže da ima tri nastupa.
– Prva dva zapravo su bila za selekciju poljske lige, a u jednoj utakmici dobio sam šansu i u ‘pravoj’ reprezentaciji, igrati s igračima kao što su Lewandowski, Błaszczykowski, Boruc, Krychowiak… To je tek posebno dobar osjećaj, no drugu priliku nisam dobio. Ubrzo sam morao na operaciju koljena i moje mjesto ugrabili su neki drugi igrači. Eto, i to je život. No ponosan sam na to, sretan sam zbog tog iskustva – prepričava Michal.
Danas je s obje noge na zemlji, silno motiviran da pomogne mladoj goričkoj momčadi, ali teško je zaboraviti vrijeme kad je dijelio svlačionicu sa superstarom kao što je Robert Lewandowski.
– Kakav je Lewandowski? Ma on vam je jedan od onih koje slava nije promijenila. Kad je bio u Poljskoj, svi su ga smatrali odličnim igračem, ali i sjajnim čovjekom. Tako je i danas, iako je poslije otišao u Borussiju, pa i Bayern. I dalje je normalan, pristupačan, bez obzira na to što je celebrity, s čim se mnogi teško nose. Ostavio je iznimno pozitivan dojam na mene – govori Maslowski, koji se bez problema u sekundi prebaci u neku sasvim drugu stvarnost.

Hrvatski jezik težak, ali poznat
Recimo, na hrvatski drugoligaški nogomet. Iznimno pozitivan dojam na njega je, naime, ostavila i Gorica u pobjedi nad Hrvatskim dragovoljcem. Došao je u noći na petak, a već poslijepodne gledao svoje nove suigrače kako pobjeđuju goste iz Sigeta 1-0.
– Da, gledao sam tu utakmicu i bilo je totalno ludo! Pao je gol, pa crveni karton, prije gola još i penal… Ma luda utakmica! Svidjelo mi se što Gorica igra presing, što želi igrati moderan nogomet, jedva čekam da se priključim dečkima – s iskrenim ushitom priča Maslowski.
Polako se prilagođava, privikava na život na svojoj prvoj inozemnoj adresi. Još kad malo polovi i jezik, koji mu nije baš potpuna nepoznanica…
– Hrvatski mi je jako težak, ali već sad dečke na kraju treninga pozdravljam s ‘vidimo se sutra’ – izgovorio je Michal te dvije i pol hrvatske riječi, simpatično se ispričavši što izgovor nije baš savršen, pa objasnio odakle ih zna:
– Dok sam igrao za Piast Gliwice, u svlačionici sam sjedio između Josipa Barišića i Aleksandra Sedlara, braniča iz Srbije, tako da mi je i jezik poznat, stalno sam slušao njih dvojicu kako si nešto dovikuju – smije se Maslowski.

Čekajući Magdalenu i Harisa…
Smjestio se u blizini stadiona, na nekoliko minuta vožnje, već stigao i obići malo Zagreb.
– Velika Gorica je lijepa. Mali grad, ali opet puno veći od mog Strzelina. Bio sam i u Zagrebu, vidio dio grada, ali ima vremena za sve. Imam ugovor na godinu dana, vjerujem da ću se u Zagrebu i Velikoj Gorici osjećati kao doma – kaže Michal, kojem nedostaje supruga Magdalena, ali ne samo ona.
– Krajem mjeseca bi mi se trebala priključiti, zajedno s mojim psom, francuskim buldogom Harisom. Uh, on je sjajan pas, moj omiljeni hobi – emotivno priča gorički Poljak.
Jedva ga čekamo vidjeti na djelu, s loptom u nogama u borbi za prvu ligu, na koju je potpuno, totalno fokusiran. I dojam je da nemu tu glume, da je doista gotovo zaboravio koliko je visoko bio, gdje je sve igrao.
– Budućnost? Stvarno ne razmišljam o tome gdje ću biti sutra. Zanima me samo Gorica, da igramo što bolje, da ja igram što bolje. Bude li tako, sve je moguće. Možda se neka ponuda pojavi, možda i ne, ali time se zaista ne zamaram. Važno mi je samo što prije početi igrati i što više pomoći Gorici u svakoj sljedećoj utakmici – završio je Michal Maslowski svoj prvi hrvatski intervju.
Neka mu je sa srećom. I njemu, i Gorici, mogla bi to biti jako, jako dobra nogometna simbioza…

Nastavi čitati

HOTNEWS

Čudesna priča o goričkom junaku: Ustao s kraja klupe, igrao pod tabletama i zabio gol desetljeća!

Objavljeno

on

Život piše romane.
Na prvu će zazvučati kao floskula, koju čuješ toliko puta, ali znate što? Život je u nedjelju poslijepodne doista napisao roman. S happy endom. Junak te priče je Ante Radoš, 27-godišnjak koji je zabio – neće valjda zazvučati pretjerano – gol desetljeća. Barem kad je riječ o goričkom, turopoljskom nogometu.
– Kako se osjećam? Kao najtraženiji čovjek u Gorici. Mobitel zvoni cijeli dan, stižu poruke, svi žele čestitati – sa smiješkom kaže Ante dok ispija Coca-colu dan nakon utakmice sa Solinom.

Znate već priču, Gorici je trebao barem remi za kvalifikacije za Prvu HNL, a gubila je od Solina do 88. minute. A onda, kao u najljepšoj bajci, upravo on je skočio, čelom pogodio loptu nabačenu iz kornera i zabio za toliko željenih 1-1.
– Napadački skok sam jako dobro osjećao cijelu utakmicu, dohvatio sam već dvije, tri lopte prije toga, i kod svakog odlaska na korner sam sebi sam govorio: ‘Ajde, zabij taj gol, bit ćeš car!’ – priča gorički car Ante kad su se dojmovi malo slegli.
Nego, u čemu je ljepota ove goričke nogometne priče… Ante Radoš, dečko koji je odrastao 50 metara od stadiona, cijelog je ovog proljeća bio sporedni lik. U debeloj zavjetrini, na kraju klupe. Sve do nedjelje, sve do gola za pamćenje.
– Ja sam dijete Radnika. S 14 godina sam otišao u Varteksovu omladinsku školu i ondje se zadržao pet godina, osvojio i juniorsko prvenstvo Hrvatske. Nakon toga sam se vratio u Goricu, osvojio drugu ligu, pa na vlastitu inicijativu, zbog raznoraznih razloga, otišao u Udarnik. Četiri godine bio sam kapetan Udarnika, a u listopadu prošle godine moj prijatelj Perica Vidak pozvao me natrag, da u B momčadi pomognem klincima da stasaju. U veljači smo se dogovorili da se opet priključim prvoj momčadi. Pitali su me mogu li pomoći kad zatreba, ja sam rekao da mogu i dogovorili smo se – prepričao je Ante.

Do nedjelje je ovog proljeća, pazite sad, odigrao ukupno 35 minuta! Protiv Šibenika 15, protiv Dinama II još 20. Prvi put nakon šest godina bio je u prvih 11 Gorice! I, shvatili ste već, zabio gol za pamćenje. Najdraži u karijeri.
– A čuj, prvi je kojeg je uopće mogu sjetiti, pa valjda i je najdraži, ha, ha. Zabijao sam ja i prije neke golove, znalo mi se posrećiti iz slobodnjaka, kad nije imao tko pucati… – skromno kaže Radoš sa smiješkom koji nikako nije mogao sakriti, zaustaviti, maknuti s usana. A zašto i bi…
– Znaš što, stalno sam pogledavao na sat, gledao koliko je još do kraja, i stalno mi se činilo da još imamo dovoljno vremena. I stvarno sam vjerovao da ćemo zabiti. Kad je lopta išla prema meni, pogledao sam golmana, dohvatio loptu i pokušao je spustiti prema dolje. I spustio sam je, a kad sam vidio da sudac trči prema centru, osjećaj je bio fenomenalan, neopisiv – priča Ante, jedan sasvim poseban nogometaš.
Naime, uz igranje drugoligaškom nogometa, on je zaposlen u Croatia osiguranju.
– Mogu ti reći da mi je porastao rejting i na poslu, ha, ha. Bio sam dežuran na dan poslije utakmice i dečki su me zezali da uopće nema brige za rezultat kad smo osigurani kod Croatia osiguranja – smije se opet presretni gorički junak.
Žalili su se iz Solina da lopta možda nije prešla crtu, ali prešla je, prešla…
– Ma naravno da je. U prvom trenutku sigurno, nakon toga ju je branič butinom vratio nazad, pokušao je izgurati i rukom, ali to je bilo to – kazao je Ante pa zadovoljno dodao, opet sa smiješkom:
– Kao što je rekao jedan moj prijatelj, poštenje i trud se uvijek vrate. Možda ne danas, možda ne sutra, ali u utakmici desetljeća sigurno!

Priča je definitivno filmska, nekad talentirani klinac negdje usput se malo zagubio, nogomet je silom prilika otišao u drugi plan, ali evo ga opet, kad je bilo najpotrebnije. U situaciji kad šest prvotimaca dobije žute kartone, kad oba stopera budu izvan kadra, uskočio je dečko s kraja klupe. I odradio posao u velikom stilu.
– Čudan je život… Prije tri mjeseca sam radio u školi i igrao za B momčad. A onda sam promijenio posao i priključio se prvoj momčadi. Priča se lijepo slaže i bilo bi jako lijepo da završi prvom ligom. Zbog ljudi u klubu, predsjednika i svih ostalih, ali i zbog svih nas. Ne toliko zbog mene, ali zbog mlađih suigrača, kojima se ovime možda može nešto i otvoriti u karijeri. Postotak od eventualnih transfera? Bit će dovoljno da se osiguraju kod mene, ha, ha. I nije poletio nakon svega. S obje noge je čvrsto na zemlji, svjestan da mu je ovo možda bila i posljednja utakmica za Goricu.
– Stvarno mi je drago što sam pomogao klubu i gradu. Pretpostavljam da neću igrati u kvalifikacijama, kad se svi kartonirani vrate u kadar, ali nemam s time problema. Ja sam svoje napravio – kazao je Ante pa otkrio detalj koji ovu njegovu priču čini još posebnijom:
– Dobar dio nas igrao je s ozljedama, pod tabletama, uključujući i mene. Cijela desna noga me boli, od tetive do zadnje lože. Dan prije bio sam na masaži dva sata, ali nisam nikome želio govoriti da imam te probleme. Možda nisam bio potpuno korektan, možda je to bilo sebično, ali osjećao sam da mogu izdržati cijelu utakmicu. Svi su stisnuli zube i dali sve što su mogli. Vodi te adrenalin, taj neki osjećaj, ali i publika. Ne pamtim da je na našem stadionu bila bolja atmosfera, stvarno moram zahvaliti ljudima što su došli, podržali nas, pa i što su onako iskreno proslavili gol sa mnom. Osjetio sam tu pozitivnu energiju, živjeli su s nama i zaista im hvala na tome.
Vjerojatno su svi u klubu, uključujući i trenera, bili skeptični prema igraču koji nije igrao ovakvu utakmicu, na ovoj razini, punih šest godina. Sumnjao je djelomično i sam Ante Radoš.
– Jesam, uvijek postoji ta nekakva sumnja kad nešto dugo ne radiš, pa tako i kad ne igraš nogomet na ovoj razini. Četiri godine igrao sam treću i četvrtu ligu, naravno da postoji mala sumnja, zato je i toliko lijepa spoznaja da i dalje mogu, da je to nešto ostalo u meni. I ako me budu trebali u kvalifikacijama, nema problema! Igrat ću sa zadovoljstvom, sa smiješkom, da ću uživati uvjeren je Ante, koji je želio podvući i ovo:
– Ne znam hoće li ljudi dovoljno cijeniti ovaj uspjeh, ali bez obzira na ishod dodatnih kvalifikacija, napravili smo jako velik uspjeh. Simbolično, osvojio sam drugu ligu s Goricom 2010., kad nam nepravedno nisu dopustili da uđemo, vidjet ćemo kako će ovaj put sve to završiti…

Ovisit će tu ponešto i o Cibaliji, protivniku koji će definitivno biti favorit u dva ogleda koja slijede. Prvi je u nedjelju u Zaprešiću, uzvrat je u srijedu u Vinkovcima.
– Velika prednost za Cibaliju je to što mi ne igramo doma. Imali bismo puno više šanse da možemo igrati na svom stadionu, pred još više ljudi nego ovaj put. Uz to, velika je razlika što oni cijele sezone igraju protiv Dinama, Rijeke i Hajduka, a mi protiv Solina, Lučkog i Dugopolja, druga je to razina. Ali ne treba se time previše opterećivati, imamo mi i svoje adute, vjerujem da možemo naći dobitnu kombinaciju – optimističan je Radoš, koji ne krije da nikad nije volio igrati protiv slavonskih momčadi.
– Znaš kako Slavonci igraju… Trče, udaraju i nabijaju. Ružno zvuči, ali onaj tko će više udarati, jače nabijati i više trčati, taj će i pobijediti. Ako uspijemo iz ‘domaće’ utakmice izvući pozitivan rezultat, šanse nam rastu. Pa neka oni razmišljaju o nama – poručio je za kraj gorički junak iz sjene.
I teško je nakon svega zaključiti bilo što osim da je sve ovo zaslužio. Da nakon svega, pa i nakon ružnog rastanka s Udarnikom prošle jeseni, barem na jedan dan postane najtraženiji čovjek u gradu. Bravo, majstore!

Djeci stalno govorim da se poštenje i dobrota uvijek vrate

Uz posao i drugoligaški nogomet, Ante Radoš ima i još jednu zanimaciju u životu.
– Uključio sam se i u rad omladinske škole HNK Gorice, vodim dvije selekcije i pokušavam prenijeti na djecu da se poštenje i dobrota, kad se vodiš srcem u životu, kad-tad isplati. Drago mi je što su to u nedjelju poslijepodne imali priliku i vidjeti. Rekao sam klincima da bih im rado dao dres, ali vjerojatno bi mi predsjednik skinuo s plaće, ha, ha, ha. Još nismo imali trening, ali vjerujem da će na prvom sljedećem biti stotinu pitanja – kaže Radoš, dodavši kako svakako mora pozdraviti svoju ekipu iz osiguranja.
A sve donedavno radio je također s djecom. Točnije, s jednim vrlo posebnim djetetom.
– Počeo sam prije tri godine raditi kao asistent u nastavi, a to me dosta odredilo, taj rad s djetetom koje ima posebne potrebe – rekao je Radoš, kojem cijeli taj zgusnuti raspored ne predstavlja prevelik problem:
– Donedavno sam ujutro bio u školi, a navečer na treninzi, a sad imam fleksibilno radno vrijeme. Kad nisam na poslu, u klubu sam, kad nisam u klubu, na poslu sam… Želim raditi, ne bojim se rada, ništa mi nije teško, a nadam se da će ljudi to cijeniti.

Nastavi čitati

HOTNEWS

PRIČA IZ KVARTA Legenda o Kinu Gorica

Objavljeno

on

U vrijeme kad kinematografski giganti “žderu” sve oko sebe, kad neke nove, mlađe generacije gotovo pa poistovjećuju riječ “kino” s rječju “Cinestar”, mala kina žive svoje teške dane. I vode veliku borbu za svakog posjetitelja. Takva sudbina zadesila je – zašto bismo mi bili izuzetak – i naše Kino Gorica. Ne tako davno ono je bilo praktički na izdisaju, pred gašenjem, posjetitelji na većini projekcija brojali su se na prste jedne ruke i polako je umirao smisao njegova postajanja. Unatoč tome, goričko kino je nekako opstalo u tim najtežim danima i othrvalo se svim prijetnjama da se ugasi, nestane. Nakon svega, danas je sve živahnije, sve snažnije, iako se ova aktualna priča teško može uspoređivati s nekim davnim vremenima, u kojima je kino bilo središte goričkog društvenog života. Oporavak je krenuo tamo negdje 2013. godine, kad se u cijelu priču uključio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i – spasio stvar.- Uh, stvarno jest – kaže Vesna Gjurković, voditeljica Kina Gorica, koja je na toj poziciji već punih 18 godina.- Kad se pojavio Cinestar, s njim je u našu kinematografiju ušla i digitalna oprema, koju nitko osimnjih nije imao. Nitko od malih kinaKako je glavni distributer ujedno i vlasnik Cinestara, nije mu bilou interesu ni prebacivati sve filmove na filmske trake, a i one koje bi prebacili, čekali bismo po dva, tri mjeseca. Složit ćete se, baš i nema smisla prikazivati film tri mjeseca nakon što je prikazan u zagrebačkim centrima, koji su našoj publici toliko blizu – pojašnjava voditeljica goričkoga kina.

 

Kao u srednjem vijeku

 

I tako je bilo sve do te 2013. godine. Sve je zapinjalo na tehnologiji. Dok je Cinestar živio po svojim pravilima, izazvao veliki “boom” među publikom, sva ostala kina, pa tako i goričko, živjela su u nekim prošlim vremenima. Filmovi koji bi milošću nezainteresiranih distributera ipak bili presnimljeni na filmske role, krenuli bi na turneju po Hrvatskoj. Nakon što bi se film prikazao u jednom gradu, rola bi se poštom ili autobusom slala u grad koji je sljedeći na redu. Da, možda zvuči kao “srednji vijek”, ali tako je stvar doista funkcionirala sve do prije tri godine.- To je stvarno bilo grozno razdoblje. Mala kina diljem Hrvatske počela su čak i zatvarati svoja vrata, više nisu mogla opstati. Srećom, goričko kino nije bilo jedno od njih, ali i mi smo bili na izdisaju, vjerojatno bi se kino i zatvorilo da nije bilo potpore Grada. I tad je HAVC, na sreću svih nas, pokrenuo projekt digitalizacije. Svim kinima koja su se prijavila na natječaj HAVC je financirao digitalnu opremu i time je krenuo oporavak – objasnila nam je Gjurković.Od tog trenutka, zapravo, sva su kina došla u puno ravnopravniji položaj. Onog trenutka kad je stigla digitalna oprema, svi su dobili mogućnosti prikazivati filmove u istom trenutku, čim bi se on ‘otvorio’ u Hrvatskoj. I zato se danas gotovo redovito događa ono što se donedavno činilo nezamislivim, da najpopularniji naslovi istoga dana budu prikazani u Cinestaru i u, primjerice, Vodicama, Đakovu, Čakovcu… I u Velikoj Gorici.- Osim što sad startamo s programom u istom trenutku kad i Cinestar, kvaliteta prikazivanja je
tehnički praktički jednaka, a pritom smo mi puno jeftiniji. Naravno da se i dalje ne možemo uspoređivati s velikim centrima, ali da je lakše, definitivno jest – ističe Vesna Gjurković, koja se prije nekoliko dana odlučila pozabaviti i brojkama.

 

Hotel, mesnica i kino

 

A one su, u odnosu na ono što se događalo posljednjih godina, zapravo odlične.- Sve rjeđe se događa ono što je u jednom razdoblju bilo gotovo normalna pojava, da se projekcije otkazuju zato što nitko nije došao u kino. Evo, radila sam izvješće za prvih 11 mjeseci ove godine i došla sam do brojke od oko 18.000 posjetitelja. Unazad deset godina nikad se nije dogodilo da pređemo tu brojku! Do kraja godine bismo mogli doći čak i do 20.000 ljudi koji su došli u naše kino. To bi bilo sjajno, publika se očito vraća i moramo biti zadovoljni. Napokon ljudi počinju prepoznavati da i u svom gradu mogu pogledati film, da ne moraju ići u Zagreb kako bi otišli u kino, da nije Cinestar jedina opcija – kaže nam Vesna. Ljudi su se, točnije, morali samo podsjetiti da je tako, da je i goričko kino ponovno ozbiljna opcija. Kao što je bilo generacija prije ove naše. Naime, Goričanima je u njihovu gradu kinematografija bila dostupna još prije više od 70 godina. Živih svjedoka tog vremena više nema previše, ali ostalo je zapisano da je prvo kino u Velikoj Gorici otvoreno još u prvoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća. Država se tad zvala NDH, u tijeku je bio drugi svjetski rat, a naš grad izgledao je bitno drukčije. A kino je bilo na drugoj lokaciji.- Preko puta tadašnjeg hotela Park, na današnjoj Zagrebačkoj, bila je mesnica, a pokraj nje to prvo kino. Bilo je to malo, simpatično kino, ali funkcioniralo je, filmovi su se prikazivali i gledali. Na toj lokaciji poslije je bila tiskara – priča nam Ivan Matanović, jedan od ključnih ljudi za razvoj kina i općenito kinematografije u Velikoj Gorici. Danas su mu 82 godine, ali vrlo je vitalan, pamti sve ključne trenutke razvoja i rasta goričkoga kina. Rođeni je Petrinjac, a u Veliku Goricu došao je 1955. godine.- Bio sam učitelj, a u to vrijeme učitelji su išli po selima i radili s djecom. Tako sam i ja sa suprugom te 1955. došao u ovaj kraj, koji se tad zvao Kotar Velika Gorica. Prvo smo živjeli u Dubrancu, a nakon što sam se vratio iz vojske, preselili smo se u Lukavec i ondje živjeli sve do 1968., kad smo izgradili kuću u Velikoj Gorici – prisjeća se Matanović, koji pamti i tadašnju Goricu, iz vremena kad ona zapravo i nije bila grad, barem ne u obliku u kojem je to danas.- U vrijeme kad sam ja došao, dakle sredinom 50-ih, Velika Gorica je imala 2500 stanovnika. A mi smo u najboljim vremenima, pamtim to dobro, godišnje imali oko 140.000 gledatelja u kinu – kaže Matanović. Razlika u životu i funkcioniranju kina tad i danas je, dakle, nemjerljiva. I neusporediva. U gradu od2500 stanovnika, s okolicom ne više od 7000, prodavalo se 140.000 ulaznica godišnje, a sad smo u gradu od 70.000 ljudi presretni dođe li brojka prodanih ulaznica do 20.000. Vremena se stvarno mijenjaju…- Kino je na toj lokaciji, preko puta hotela Park, bilo do pred kraj 50-ih godina, a tad je poljoprivredna zadruga počela graditi zgradu Zadružnog doma, u kojoj je 1959. počelo funkcionirati i kino. Do tad je njime upravljala tvrtka koja se zvala Kino poduzeće, a od početka 60-ih pridruženo je Narodnom sveučilištu – pamti Matanović.

 

Kino u gostima: Gdje dođe struja, dolazi i kino

 

Velika Gorica je nakon drugog svjetskog rata polako počela rasti, razvijati se, a u tu se priču uklapao i rast popularnosti kina. No Ivan Matanović i ljudi okupljeni oko njega nisu u svemu tome zanemarivali ni sela. Stanovništvu iz gradske okolice tad nije bilo jednostavno dolaziti u Goricu, pa je kino dolazilo k njima.- Do sredine 60-ih godina diljem Turopolja i Vukomeričkih gorica bilo je problema s elektrifikacijom, a kad se to počelo mijenjati, mi smo reagirali. Mislim da smo negdje 1965. kupili pokretne, prijenosne projektore. I kako bi u neko selo došla struja, dolazili bismo i mi prikazivati filmove. Te projekcije, naravno, bile su uvijek pune – sjeća se Ivan Matanović. U Buševcu, Kučama, Lukavcu, Pokupskom i Veleševcu filmovi su se prikazivali jednom tjedno, ali dolazilo je povremeno i u druga sela.- Krajem 50-ih i početkom 60-ih konačno je struja stigla i u Vukomeričke gorice. U to je vrijeme snimljen film “Svoga tela gospodar”, a kasnije i “Breza”. Radnja oba ta filma odvijala se upravo u Vukomeričkim goricama, odnosno oko Kravarskog i Hruševca Gornjeg, gdje je Slavko Kolar i službovao – priča Matanović i nastavlja:- Usporedno sa širokom vrpcom, film je bio snimljen i na traku od 16 mm. Narodno sveučilište imalo je taj projektor i želio sam film prikazati u Donjem Hruševcu, u koji se u to vrijeme, pogotovo kad bi krenule jesenske kiše, moglo doći samo pješice i zaprežnim kolima. Tako je i bilo. Sjećam se da sam autom došao do Kravarskog, pa dalje nastavio kolima, kroz duboko blato. Film je prikazan, na oduševljenje lokalnog stanovništva, nakon čega sam u gluho doba noći, sav blatnjav, stigao u Kravarsko do automobila. Ni kiša, ni blato, vjerojatno zato što sam bio mlad, nisu mi mogli pokvariti zadovoljstvo koje sam osjećao zbog radosti koju sam pružio ljudima.

 

Prijatelju, sredi mi film…

 

Zgradu o kojoj priča generacije Goričana znale su kao “Kokot”, a danas je mi poznajemo kao zgradu Pučkog otvorenog učilišta. Ili, jednostavnije, kao – Kino. Bila je tu i knjižnica, kasnije i glazbena škola, autoškola, sjedište goričkog radija, redakcije Velikogoričkog lista… Prikazivale su se i kazališne predstave, ali kino je uvijek bilo najveći hit. I izazivalo je najveći interes. Prema riječima dugogodišnjeg ravnatelja POU-a Drage Bukovca, često je bilo i jedini društveni događaj u gradu, što dobrim dijelom objašnjava i one sjajne brojke, onih 140.000 prodanih ulaznica.- Kino je u to vrijeme doista uglavnom bilo puno. Djelomično i zato što nije bilo toliko sadržaja, ali i zato što smo bili jako dobro organizirani. Osobno sam stalno išao u Zagreb po nove filmove, čak i preko nekih mojih prijateljskih veza uspijevali smo prikazivati filmove praktički u isto vrijeme kad su se prikazivali u Zagrebu, što je u to vrijeme bila velika stvar – kaže Ivan Matanović, koji je 1960. godine postao prvi ravnatelj novoizgrađenoga kulturnog centra u današnjoj zgradi POU-a. Na toj je poziciji ostao punih 30 godina, sve do 1990. godine, kad je otišao u mirovinu.
– Ja sam vam uvijek bio čovjek koji voli sve znati – sa smiješkom priča Matanović i nastavlja:- Dok sam odrastao u Petrinji, moj otac je bio voditelj gradskoga kina i već tad me sve to počelo privlačiti. Kao dijete sam imao pristup kabini iz koje su se radile projekcije, što je drugima bilo potpuno nedostupno, i to me jako zainteresiralo. Zato sam uživao baviti se tim poslom u Velikoj Gorici. Ja sam vam znao usred noći gdje je i za što služi doslovno svaki prekidač, svaki osigurač u zgradi kina. I imalo se tu što znati. Gledajući iz današnje perspektive, bila je to “muzejska” tehnologija, ali za to doba radilo se o tehnološki vrlo naprednom sustavu za prikazivanje filmskih projekcija.- Da, to je tad bilo zaista moderno kino. Imali smo dvije kino aparature, dva projektora, a na toj, tehnološki prilično visokoj razini, držali smo se i kasnije. Zgrada se u nekoliko navrata preuređivala, modernizirala, a negdje tijekom 70-ih godina dobili smo i čuvene Iskrine uređaje, koji su tad bili vrlo cijenjene – priča Matanović.

 

foto: arhiva Ivan Matanović

 

Videorekorder najgori neprijatelj

 

Sve to, ulaganja, ali i trud zaposlenika, kojih je u Narodnom sveučilištu Juraj Kokot u jednom razdoblju bilo i do 150, jasno se očitovalo i na društvenom životu grada, odnosno posjetu kino projekcijama. Goričko kino, možemo to danas slobodno reći, bilo je i ponešto ispred svog vremena. Repertoar je bio bogat, u kino se moglo ići svaki dan, a filmovi su se najčešće prikazivali od 20 sati.- To je bio naš uobičajeni termin, ali često se događalo da neke popularnije filmove, za koje je bio veći interes, prikazujemo i dva puta na dan, najčešće od 18 pa opet od 20 sati. Nedjeljom su se filmovi prikazivali i od 16 sati, a nerijetko smo znali imati i podnevne matineje namijenjene isključivo vojnicima, koji su služili vojni rok u vojarnama u Velikoj Gorici i okolici – prisjeća se Ivan Matanović, koji je sa suradnicima osmislio i posebnu ponudu nazvanu “Noćne kino projekcije”, u to vrijeme prilično neobičnu:- Točno, u drugoj polovici 70-ih i početkom 80-ih imali smo i noćne projekcije. Posebno atraktivne filmove prikazivali smo u 23 sata, što je bio termin koji je mlađa publika posebno voljela – prisjeća se Ivan Matanović. Iz sjedalica goričkoga kina naši su se djedovi, bake i roditelji prvi put divili fakinskim brčićima Clarka Gablea i zanosnoj figuri Marylin Monroe, ženski dio publike bacao je u trans zavodnički pogled Humphreyja Bogarta, a muški gracioznost Grace Kelly. U kasnijim godinama su kultne naslove poput Casablance, Zameo ih vjetar ili Građanina Kanea zamijenili neki noviji filmovi i neke nove zvijezde Jacka Nicholsona, Marlona Branda, Elizabeth Taylor ili Meryl Streep, da bi se negdje u drugoj polovici 80-ih godina pojavio veliki neprijatelj kina – videorekorder. Ono što je prvotno bilo nezamislivi luksuz, uskoro je postalo dostupno širim masama i videoteke su počele nicati po cijeloj Velikoj Gorici. Na štetu goričkoga kina, s čijeg je čela 1990. otišao Ivan Matanović. I u tim teškim vremenima po kino, bitno težim nego dotad, palicu predao u ruke prvo Vesne Kokot, zatim Borivoja Zimonje, a neko vrijeme i uvaženog i poznatog goričkog kulturnjaka Drage Bukovca.- Dobro, ja sam tu zapravo sam uskakao u razdobljima kad ljudi koji su vodili kino nisu bili u mogućnosti to raditi, odnosno u nekim prijelaznim fazama – pojasnio nam je Bukovac, koji je negdje u tim kratkim razdobljima uspio ući u povijest goričkoga kina.- Znate, Dragec vam je rekorder našega kina – otkrila nam je Vesna Gjurković

 

Gledatelji u nekadašnjoj dvorani POU. foto: arhiva Ivan Matanović

 

Videoteka na Galženici

 

A Dragec, odnosno gospodin Bukovec, jako je dobro znao na što misli.- Točno, ispalo je tako da je upravo u jednom od mojih mandata oboren rekord kina. Bilo je to početkom 1998., kad je u naše kino došao Titanic. Oborio je sve rekorde, i po gledanosti, i po zaradi – rekao je Bukovec, a njegova nasljednica Vesna Gjurković pamti još neke detalje vezane uz legendarni ‘blockbuster’ Jamesa Camerona s Leonardom Di Capriom i Kate Winslet. Približne brojke ostvario je još jedan veliki hit iz tog vremena, film potpuno drugačijeg žanra. Kad je u Veliku Goricu došao “Mr. Bean – film potpune katastrofe”, dakle prvi film iz serijala o dogodovštinama smušenog i simpatičnog Britanca, ponovno su gužve bile nezamislive. Mnogi će se sjetiti kako su te jeseni 1997. ljudi sjedili čak i na podu kako bi pogledali film, uloviti ulaznicu i utoj je situaciji bila prava premija.
– Dok smo prikazivali Mr. Beana, čak je i policija morala dolaziti ovdje održavati red. Ljudi su se doslovno znali potući za karte! Sa sjetom pamtimo ta vremena i takve filmove. Sad više nema takvih, izrazitih ‘blockbustera’ zbog kojih bi se netko potukao – sa smiješkom kaže aktualna voditeljica goričkoga kina. Taj veliki “boom” dogodio se u doba kad je posjećenost kina zapravo već bila u padu. U vrijeme “rata” s videotekama bilo je svakojakih pokušaja da se ponovno privuče publiku, koja je sve više filmove gledala doma, iz naslonjača, a sve manje dolazila u kino.- U vrijeme najveće krize pokušali smo i s otvaranjem naše videoteke. Bila je u Domu kulture Galženica, ali nije osobito dobro funkcionirala. Imali smo i projekcije na terasi na Galženici, a to je znalo biti uspješno – kazao je Bukovec. Posebno pamti jednu situaciju. Odnosno, jednu okladu.- Ne sjećam se o kojem se filmu radilo, ali znam da sam se s tadašnjim novinarom RVG-a Vladom Horinom, kasnije predsjednikom goričkog HSS-a, kladio da ću za tu projekciju prodati više od 150 ulaznica. Pristao je, kladili smo se, a ja sam prodao 160 ulaznica. A opet, do danas mi još nije platio okladu, ha, ha – kaže Dragec.

 

Prodanih ulaznica – nula

 

I u tim trenucima, kad je Kino Gorica bilo u nezapamćenoj krizi, uzde je u svoje ruke uzela Vesna Gjurković. – Dvorana je bila zapuštena, oprema stara, a interes publike sve slabiji. Iako je 2004. godine naša zgrada renovirana, pa smo dobili i novu opremu, odnosno novi projektor, problem je bio tehnološke prirode. Naime, tad je došla ta prva digitalna oprema, koju mi nismo imali. Uslijed svega toga, često se događalo da se projekcije jednostavno moraju otkazati zato što ne bismo prodali niti jednu ulaznicu – kaže nam Vesna, koja posebno pamti jedan od hrvatskih filmova iz toga vremena:- Prikazivali smo film sedam dana, a došlo nam je ukupno šest ljudi?! Četiri projekcije morali smo otkazati, a na preostale tri dođe nam po dvoje ljudi. I tu se naša priča o životu Kina Gorica vraća na početak. Na tezu o nekim boljim vremenima, o oporavku goričkoga kina, ali i o povratku hrvatskog filma na puno bolje pozicije, puno sličnije onima iz sedamdesetih, osamdesetih godina…- Sjajno je što Goričani sve više dolaze u kino, ali i što sve više gledaju hrvatski film. Ima to veze i sa tim što su se naši filmaši odmaknuli od teških, sumornih tema i psiholoških drama te se okrenuli nekim pozitivnijim temama, komedijama i publici prihvatljivijim izričajima. Unazad dvije, tri godine se pojavilo nekoliko filmova koji su privukli publiku i sad su ljudi počeli dolaziti gledati i filmove koji nisu toliko razvikani, što znači da je sad i malo više povjerenja u hrvatske filmove – rekla je Gjurković.

Nekoliko je puta tijekom razgovora spomenula Hrvatski audiovizualni centar, spasitelja našeg i mnogih drugih kina. No ta pomoć nije bila bezuvjetna.- Naravno da nije, to je i logično. Konkretno, imamo neke programske obaveze temeljem tog ugovora. Cijeli projekt išao je u smjeru održavanja nezavisne kino mreže i mi smo se obvezali da će nam polovica repertoara biti nezavisni europski i hrvatski filmovi, s ciljem da se izbjegne ta opća ‘amerikanizacija’ kina. Kako kroz redovni program, tako i kroz neke revije, suradnje s raznim udrugama, s HAVC-om… Često idemo i preko tih 50 posto, iako je riječ o filmovima koji nisu komercijalni. Međutim, i tu nam uskače HAVC, koji nam svake godine pomaže da smanjimo minus koji nastaje zato što ne prikazujemo isključivo holivudske filmove i ‘blockbustere’ – objasnila je Gjurković.

 

Dvorana kina. foto: Marko Vidalina/Cityportal.hr

 

Borba s politikom i sportom

 

Bolja je i organizacija, međusobna povezanost kina koja su bila u istim ili vrlo sličnim problemima. Kako bi se takvo nešto izbjeglo u budućnosti, mala kina su se ujedinila.- Prije malo više od dvije godine mala kina su se povezala u Kino mrežu. Mi koji vodimo kina redovno se sastajemo, razmjenjujemo ideje i programe, zajednički nastupamo prema distributerima, s kojima smo imali puno problema. Na primjer, Blitz distribucija je ujedno i vlasnik Cinestara, što nije bilo dobro za nas. Sad je puno lakše funkcionirati – kaže Gjurković. Naravno, to ne znači da i dalje nema problema.
– U Gorici nam je problem što imamo samo jednu dvoranu, koja nije ‘prava’ kino dvorana. I događa se da, recimo, dođe prosinac, krenu se održavati razne manifestacije u dvorani. Koriste je KUD-ovi, škole, udruge, sve djelatnosti unutar POU-a… I kino se tu redovito ‘skida’. Kad dođe do toga, nema kontinuiteta pa se događa da nas ljudi pitaju: ‘Dobro, jel vi igrate ili ne igrate?’ – kaže Vesna.

Unatoč tim i takvim poteškoćama, danas sa zadovoljstvom možemo reći: ‘Kino Gorica igra’. Sve bolje i sve odlučnije, najteža vremena su prošla i pred njim je lijepa budućnost. Još samo da i oni Goričani koji to ne shvaćaju što prije shvate da je odlazak u kino u Zagreb najčešće gubljenje vremena. I novca. Jer doma imamo istu ponudu, bliže nam je, a ulaznice su jeftinije. I zato je logično ostati ovdje, zar ne?

 

 

 

Tekst objavljen u Reporteru 358 (prosinac 2016)

Nastavi čitati
EUROHERC
MONOKL
SOLARIJ



Izdvojeno