Slika prva, utakmica između Gorice i Cibalije: gostujući trener Damir Milinović u klupskim prostorijama pozdravlja oružare Gorice, spremačice, šali se s njima, osmjesi su od uha do uha… Slika druga, nekoliko dana poslije: Damir Milinović sjedi u istim tim prostorijama, samo kat više, predstavljaju ga kao novog trenera Gorice. I opet osmjesi od uha do uha, drago je i oružarima i čistačicama, a posebno predsjedniku kluba Nenadu Črnku.
– Rekao sam i tad, na toj konferenciji za novinare, da sam se s Goricom i gospodinom Črnkom nakon prvog mandata, u kojem je nedostajalo sportske sreće, rastao kao prijatelj. Tako doista i je, a kao prijatelj sam se i vratio. Uostalom, i naši pregovori o povratku bili su vrlo ležerni, u prijateljskom tonu, nije tu bilo previše pregovaranja, a ni nagovaranja. Znamo mi sve jedni o drugima, što i koliko možemo, a kad je tako, nije se teško dogovoriti – kaže Damir Milinović (42), rođeni Riječanin, legenda Rijeke, bivši reprezentativac, a danas trener koji je na poseban način povezan s Velikom Goricom.
Prošlo je točno 1019 dana između njegova odlaska i ponovnog dolaska. Puno vremena u životu jednog kluba, ali i jednog trenera. Milinović je u međuvremenu vodio Novigrad i Cibaliju, a Gorica je…
– Napredovala! – ističe Milinović pa nastavlja:
– Gledajte, već godinama se zna da je Gorica jedan stabilan drugoligaš, uredan i posložen u svakom smislu. Momčad se stalno borila za vrh, bila na rubu tog famoznog ulaska u prvu ligu, borila se uvjetima i protivnicima… Sve sam to znao i pratio, a kad sam se sad vratio, dočekao me još bolji klub. Na svim razinama bolji, od uvjeta za rad kroz teren s umjetnom travom, puno je više tu i zaposlenih, klupske prostorije su uređene, sve izgleda doista reprezentativno.
U prvome mandatu, govorio je to uvijek i predsjednik Črnko, Milinović je radio sjajno, ali splet nesretnih okolnosti doveo je do toga da rezultati nisu bili očekivani. I dogodio se rastanak. Valjda je i sudbina tako htjela, možda je tako završilo samo da bi Milinović ostao zapamćen pa se vratio kao još bolji i iskusniji trener. I krenulo je sjajno, u prve tri utakmice Gorica je uzela sedam od mogućih devet bodova, čini se da se situacija ovoga puta kreće u pravom smjeru.
– Da, šteta je što smo kasnije nanizali tri gostujuća poraza (Lučko, Rudeš, Sesvete), no kod kuće smo pobijedili Segestu i Dragovoljac, pa se sve na kraju kompenziralo, a 14 bodova iz 9 kola u konačnici ispunilo planove – uzdahnuo je Milinović pa se okrenuo budućnosti:
– Prvi i osnovni cilj ove momčadi je ne ispasti iz lige, odnosno izbjeći sve eventualne stresne situacije oko borbe za ostanak u ligi. Međutim, ja kao sportaš, kao trener, uvijek želim osvojiti što više bodova, svakoga pobijediti i tako ću se ponašati. I predsjednik mi je rekao: ‘Ako momčad napravi rezultat, ja sam prvi koji joj neće stajati na putu da dobije ono što je zaslužila’. Čuo sam da će ukinuti i tu odredbu o reflektorima, da oni više neće biti uvjet, a to bi štošta moglo promijeniti.

Štrok dvaput suigrač, a danas mu je “šef”
Momčad koju vodi slagali su bivši trener Dražen Biškup i također bivši sportski direktor Igor Čalo, no uvijek je tako kad dođeš negdje usred sezone.
– Nezahvalno je govoriti o prethodniku, pogotovo jer se poznajem i s Biškupom i s Čalom, u jako smo dobrim odnosima. Siguran sam da su napravili najbolje što su mogli, u to ne sumnjam, no moje je mišljenje da su nam nedostajali braniči, jedan pravi napadač, ali i jedan ‘špilmaher’, netko poput Hrvoja Štroka, samo mlađi i malo brži, agilniji. Puno smo uspjeli napraviti u posljednjih mjesec dana, vratili Perića i Labudovića, doveli Mitrovića  – priča Milinović.
S Hrvojem Štrokom, najiskusnijim igračem u goričkoj svlačionici, njegov današnji trener igrao je i u Zagrebu i u Dinamu. Zna to ponekad biti i problem, kad suigrač postane šef.
– U slučajevima kad igrač to zloupotrebljava, definitivno može biti problem. Međutim, u slučaju Hrvoja Štroka tih problema nema ni na vidiku. Ako je igrač profesionalac, a on to svakako jest, sve ide kao po špagi. Puno s njim razgovaram, čak se i dogovaramo neke sitnice, pomaže mladim igračima i to zaista funkcionira jako dobro. Znate, on vam je svugdje gdje je bio funkcionirao kao dobri duh te momčadi, iznimno pošten i korektan dečko s kojim je užitak raditi. Tako je i ovdje, u Gorici – hvali svog igrača trener Damir.
Gledajući sa strane, ne djeluje kao galamdžija, trenerski diktator, više kao trener-prijatelj.
– I dok sam bio igrač, uvijek sam volio trenere koji se znaju našaliti, kojima se uvijek možeš normalno obratiti, pa takav pokušavam biti i ja. Šalim se i ja s igračima, razgovaram s njima i o stvarima izvan nogometa, znamo i popiti piće zajedno, ali granica se zna. Točno znam u kojem trenutku se dignuti s tog pića, maknuti se u stranu, pustiti igrače da se opuste, a isto tako i oni znaju da se, kad je riječ o poslu, na svakom treningu i svakoj utakmici red mora znati. Tako nekako gledam na to, igračima se treba približiti, ali istovremeno i zadržati distancu – priča trener Gorice, stručnjak poznat po nastojanju da zabije gol više, a ne primi gol manje.

Pokušao spasiti brata, ali bolest je bila jača…
– Uvijek mi je draže pobijediti 3-2 ili 4-3 nego 1-0. Volim kad mi momčadi igraju lijepo, atraktivno, bez nabijanja, s loptom na zemlji, da prikazujemo nogomet koji ljudi vole gledati. Ma ponekad čak i na uštrb rezultata ne odustajem od takve ideje i vizije. I ovdje svakoga dana radimo na igri, kombinatorici, a mislim da se to i vidi, jako sam zadovoljan kako igrači usvajaju ono što od njih tražim – kaže popularni Milka.
Tako su ga prozvali još kao igrača, a bio je to sve do ljeta 2006. godine. Tad je, kao 34-godišnjak, završio igračku i započeo trenersku karijeru. Razlog za to je tužan, jako tužan…
– Posljednje dvije sezone igrao sam za Pomorac, trener je bio Nenad Gračan, a već nakon prve odlučio sam upisati trenersku školu i početi učiti za trenera. Međutim, ne bi ja tako brzo završio igračku karijeru, igrao sam u drugoj ligi i mogao sam sigurno igrati na toj razini još neko vrijeme, ali u mirovinu sam otišao prije svega zbog brata – otkriva Milinović i nastavlja:
– Brat je dobio tumor bubrega i odlučio sam sve pokušati da ga spasim. Zato sam se ostavio nogometa, morao sam sve učiniti da mu pomognem. Nažalost, nisam uspio, brat je preminuo u 38. godini.
Kad je već tako moralo biti, bratova smrt barem je usmjerila Damira u poziv koji obožava.
– Za razliku od nekih mojih bivših suigrača, koji su odmah iz kopački dobili priliku voditi prvoligaške klubove, ja sam imao drugačiji put. Krenuo sam od četvrte lige, prošao jako puno utakmica u tom rangu, pa onda u trećoj ligi, na kraju i drugoj. Išao sam stepenicu po stepenicu i vjerujem da sam u ovom trenutku spreman voditi klub u prvoj ligi. Lijepo je čuti kad te spominju kao mogućeg trenera Osijeka ili Lokomotive, ali zaista mi je velika želja preuzeti nekoga u prvoj ligi – logično rezonira Damir, a mi mu na to ponudimo jednu zgodnu opciju: “Vodite vi klub u prvoj ligi, ali da ne morate nikoga preuzimati.”
– Ha, ha, sviđa mi se ta ideja, naravno da bih najviše volio biti trener Gorice u prvoj ligi, doživjeti da na ovaj stadion dolaze Dinamo, Hajduk, Rijeka… Volio bih to i zbog predsjednika kluba Črnka, i zbog predsjednika skupštine Kolarca, ljudi koji silno vole ovaj klub, ali i zbog cijelog ovog okruženja u Gorici.

I sad se naježim kad pričam o oduzetom naslovu
Razgovarajući s Damirom Milinovićem, blagim, mirnim čovjekom, teško je pogoditi da mu je trenerski uzor netko tko je, onako, arogantan, samodopadan, često i bezobrazan.
– Ispast će stereotipno, ali Jose Mourinho je moj idol. U svemu, od vođenja momčadi, pristupa, stila, čak i modnog izričaja… Došao je u vrh baš kad sam ja postajao trener i pratim ga pozorno svih ovih godina, fenomenalno je što taj čovjek radi, koliko je dobar u ovom poslu – kazao je Milinović.
– Volio bih postići barem djelić onoga što je on postigao. Kao i on, i ja želim da momčad ima i glavu, i tijelo, i rep, da joj ne nedostaje niti jedan segment. Mourinho je, dakle, idol iz daleka, a od onih koji su mu bili bliže, s kojima je surađivao, iskače jedno ime.
– Legendarni Ćiro Blažević puno je utjecao na mene, trenirao me u Rijeci, kasnije i u reprezentaciji. Igrao sam pod Ćirom sa Slavenom Bilićem, trenerom koji radi velike stvari, došao je do velikih klubova, on u ovom trenutku odskače, ali znate što ću vam reći… Svi su hrvatski treneri odlični! Ovdje moraš biti majstor improvizacije da bi uspio, vani je to sasvim druga priča. Kad doguraš do inozemstva, baviš se samo nogometom, igrom momčadi, a ovdje se bavim svime i svačime – kaže Milinović.
Jednostavije je sve to dok si igrač. A Milka je bio jako dobar igrač. U reprezentaciji je igrao pet puta, ozljeda nekoliko mjeseci uoči SP-a izbacila ga je iz one legendarne momčadi iz Francuske 1998. Žali i danas što nije sudjelovao na brončanom putu, a žali i za detaljem iz sezone nakon SP-a. Igrao je za Rijeku one sezone kad je gol iz navodnog zaleđa ostavio Milinovića i društvo bez naslova prvaka.
– Ta sezona bila je najljepša u cijeloj mojoj karijeri. Cijeli grad disao je za klub, ambijent je bio prekrasan, na stadionu je na toj utakmici protiv Osijeka bilo 22.000 ljudi. Čudesan osjećaj, ali sve je pokvarilo to zaleđe Hasančića. Pokazalo se poslije da nam je taj naslov oduzet i do danas sam tužan zbog toga. Evo, i sad se naježim kad govorim o tome… Ma valjda svaki dan se sjetim te utakmice, ali što ću, život ide dalje – emotivno priča Milinović.

Zvone Boban, jedini pravi gospodin u kopačkama
No bilo je u karijeri i velikih trenutaka, osvojio je naslov prvaka sa Zagrebom 2003., dao veliki doprinos tom povijesnom trofeju, a kroz karijeru je igrao s nekim sjajnim igračima.
– Bila je velika čast igrati u istoj momčadi sa Šukerom, Prosinečkim, Jarnijem, Bokšićem, Bilićem, Štimcem… Sve sjajni igrači, nogometni velikani, ali jedan je čovjek za mene ostao gospodin u kopačkama: Zvonimir Boban. Od prvog dana me sjajno primio, a na terenu se osjećalo koliko je velik igrač. Kažem, cijelu tu generaciju volim, ostali smo većinom u kontaktu, ali Zvone je bio poseban – ističe Milinović, koji je jednu sezonu proveo u Bochumu, igrao jaku Bundesligu.
– Uh, to je nešto posebno, važan dio moje karijere. U Njemačkoj se baš osjećaš kao nogometaš, u svakom smislu. Sjećam se utakmice u Dortmundu, bilo je 72.000 ljudi na stadionu i odigrali smo 1-1… – prisjeća se Milinović, koji će kao napadača najtežeg za čuvanje istaknuti jednog Brazilca.
– Giovanni Elber bio je strašan igrač, izrazito neugodan. Kakva je to bila startna brzina, kakva eksplozija od igrača, to je nevjerojatno. Brz, opasan, aktivan, zna igrati… On je bio preteča ovih današnjih modernih napadača, u to vrijeme nitko nije igrao na takav način. Bili su sjajni i Zickler, Jancker, Kirsten, Pizarro, čuvao sam i Vierija u dresu reprezentacije, ali nitko me nije impresionirao kao Elber – otkriva Milinović.
I tako, od Gorice, pa preko Rijeke, Dinama, Zagreba, obiteljske tragedije, Ćire, Mourinha i Elbera, dolazimo opet do Gorice. Damir Milinović tek je počeo s poslom.
– Početak je dobar, rekao bih i obećavajući, ali nema sumnje da je pred nama još puno rada. Spremni smo na to – završio je trener goričkog drugoligaša.
Ako se doista ukine to suludo pravilo o reflektorima, možda će Milinović doista u bliskoj budućnosti ostvariti svoj san i postati trener prvoligaša. Goričkog prvoligaša…

Što radim izvan nogometa? Pa, volim pogledati dobru utakmicu…
Nije Damir Milinović jedan od onih trenera koji se opušaju uz ribolov, kartanje, konjske utrke… Ne, u njegovom životu, uz obitelj, postoji samo jedno.
– Iskreno, kad nisam uz nogomet, najčešće sam uz nogomet – sa smiješkom kaže Milinović i nastavlja:
– Nogomet je moj život u punom smislu tog izraza. Kad ne radim, kad nema nikakvih obaveza, najčešće se opuštam uz neku nogometnu utakmicu. Jednostavno obožavam nogomet i to je tako. Često ga i igram, imam društvo za mali nogomet, a igram i za veterane hrvatske reprezentacije.
Kad nogomet konačno siđe s programa, barem nakratko, Milinović radije bira film nego knjigu.
– Ne, nisam baš neki za lektire, više volim pogledati dobru humorističnu seriju ili zabavan film. Ako treba izdvajati najdraže filmove, to su možda ‘Flashdance’, još se sjećam one zgodne glumice, pa možda i ‘Vrućina’ s Al Pacinom – nabrajao je Milinović.

Zdravko Mamić me prodao u Bochum, a Zoki me u Bochumu dočekao
Niti jedna nogometna priča ne može ovih dana proći bez spominjanja aktualnog trenutka hrvatskog nogometa. Navijači su se digli protiv HNS-a, ljutiti nakon imenovanja Ante Čačića, za mnoge Mamićevog čovjeka, ali u nogometnim krugovima je najpametnije – šutjeti. Zna to i Damir Milinović…
– Nisam dovoljno blizu pa ne bih baš volio komentirati. Ima i pozitivnih stvari u hrvatskom nogometu, sviđa mi se, recimo, Miškovićeva Rijeka, stabilni Belupo, Dinamo u Ligi prvaka… No naravno da nije sve idealno, problema očito ima – kaže Milinović, koji šefa hrvatskog nogometa Zdravka Mamića zna iz neke druge priče, onoj koja mu najbolje ide.
– U ljeto 2000. godine Zdravko Mamić mi je prišao i pitao me želim li ići u Bochum. Pristao sam, on je sve dogovorio, Rijeka je dobila nekih 500.000 maraka odštete, a Mamić je ispunio sve što smo se dogovorili. Zahvalan sam mu na tome, zaista je majstor u tim stvarima – ispričao je Milinović, koji je po dolasku u Bochum zatekao jednog drugog Mamića.
– Zoran Mamić tad je igrao sa mnom u momčadi, jednako kao i Samir Toplak (bivši trener Gorice, nap. a.), a uz njih mi je sve bilo puno lakše. Te sezone ispali smo iz lige za jedan bod i ja sam odlučio otići, nisam želio igrati drugu njemačku ligu. Kad danas pogledam, mislim da sam se zeznuo, bilo bi mi pametnije da sam ostao. Ali eto, bio sam mlad, vjerovao da mogu puno više i odlučio sam ići dalje.
Damir Milinović i Gorica odlučili su nakon dvije i pol godine napisati jednu novu nogometnu priču, ili ipak, možda, nastaviti staru. Po svemu što smo do sada imali prilike vidjeti uopće ne sumnjamo da neće biti jedna od ljepših nogometnih….

Preneseno iz Reportera broj 346 – autor: Marko Vidalina