HOTNEWS

Čudesna priča o goričkom junaku: Ustao s kraja klupe, igrao pod tabletama i zabio gol desetljeća!

Objavljeno

prije 9 godina

29. svibnja 2017.

Objavio/la

Život piše romane.
Na prvu će zazvučati kao floskula, koju čuješ toliko puta, ali znate što? Život je u nedjelju poslijepodne doista napisao roman. S happy endom. Junak te priče je Ante Radoš, 27-godišnjak koji je zabio – neće valjda zazvučati pretjerano – gol desetljeća. Barem kad je riječ o goričkom, turopoljskom nogometu.
– Kako se osjećam? Kao najtraženiji čovjek u Gorici. Mobitel zvoni cijeli dan, stižu poruke, svi žele čestitati – sa smiješkom kaže Ante dok ispija Coca-colu dan nakon utakmice sa Solinom.

Znate već priču, Gorici je trebao barem remi za kvalifikacije za Prvu HNL, a gubila je od Solina do 88. minute. A onda, kao u najljepšoj bajci, upravo on je skočio, čelom pogodio loptu nabačenu iz kornera i zabio za toliko željenih 1-1.
– Napadački skok sam jako dobro osjećao cijelu utakmicu, dohvatio sam već dvije, tri lopte prije toga, i kod svakog odlaska na korner sam sebi sam govorio: ‘Ajde, zabij taj gol, bit ćeš car!’ – priča gorički car Ante kad su se dojmovi malo slegli.
Nego, u čemu je ljepota ove goričke nogometne priče… Ante Radoš, dečko koji je odrastao 50 metara od stadiona, cijelog je ovog proljeća bio sporedni lik. U debeloj zavjetrini, na kraju klupe. Sve do nedjelje, sve do gola za pamćenje.
– Ja sam dijete Radnika. S 14 godina sam otišao u Varteksovu omladinsku školu i ondje se zadržao pet godina, osvojio i juniorsko prvenstvo Hrvatske. Nakon toga sam se vratio u Goricu, osvojio drugu ligu, pa na vlastitu inicijativu, zbog raznoraznih razloga, otišao u Udarnik. Četiri godine bio sam kapetan Udarnika, a u listopadu prošle godine moj prijatelj Perica Vidak pozvao me natrag, da u B momčadi pomognem klincima da stasaju. U veljači smo se dogovorili da se opet priključim prvoj momčadi. Pitali su me mogu li pomoći kad zatreba, ja sam rekao da mogu i dogovorili smo se – prepričao je Ante.

Do nedjelje je ovog proljeća, pazite sad, odigrao ukupno 35 minuta! Protiv Šibenika 15, protiv Dinama II još 20. Prvi put nakon šest godina bio je u prvih 11 Gorice! I, shvatili ste već, zabio gol za pamćenje. Najdraži u karijeri.
– A čuj, prvi je kojeg je uopće mogu sjetiti, pa valjda i je najdraži, ha, ha. Zabijao sam ja i prije neke golove, znalo mi se posrećiti iz slobodnjaka, kad nije imao tko pucati… – skromno kaže Radoš sa smiješkom koji nikako nije mogao sakriti, zaustaviti, maknuti s usana. A zašto i bi…
– Znaš što, stalno sam pogledavao na sat, gledao koliko je još do kraja, i stalno mi se činilo da još imamo dovoljno vremena. I stvarno sam vjerovao da ćemo zabiti. Kad je lopta išla prema meni, pogledao sam golmana, dohvatio loptu i pokušao je spustiti prema dolje. I spustio sam je, a kad sam vidio da sudac trči prema centru, osjećaj je bio fenomenalan, neopisiv – priča Ante, jedan sasvim poseban nogometaš.
Naime, uz igranje drugoligaškom nogometa, on je zaposlen u Croatia osiguranju.
– Mogu ti reći da mi je porastao rejting i na poslu, ha, ha. Bio sam dežuran na dan poslije utakmice i dečki su me zezali da uopće nema brige za rezultat kad smo osigurani kod Croatia osiguranja – smije se opet presretni gorički junak.
Žalili su se iz Solina da lopta možda nije prešla crtu, ali prešla je, prešla…
– Ma naravno da je. U prvom trenutku sigurno, nakon toga ju je branič butinom vratio nazad, pokušao je izgurati i rukom, ali to je bilo to – kazao je Ante pa zadovoljno dodao, opet sa smiješkom:
– Kao što je rekao jedan moj prijatelj, poštenje i trud se uvijek vrate. Možda ne danas, možda ne sutra, ali u utakmici desetljeća sigurno!

Priča je definitivno filmska, nekad talentirani klinac negdje usput se malo zagubio, nogomet je silom prilika otišao u drugi plan, ali evo ga opet, kad je bilo najpotrebnije. U situaciji kad šest prvotimaca dobije žute kartone, kad oba stopera budu izvan kadra, uskočio je dečko s kraja klupe. I odradio posao u velikom stilu.
– Čudan je život… Prije tri mjeseca sam radio u školi i igrao za B momčad. A onda sam promijenio posao i priključio se prvoj momčadi. Priča se lijepo slaže i bilo bi jako lijepo da završi prvom ligom. Zbog ljudi u klubu, predsjednika i svih ostalih, ali i zbog svih nas. Ne toliko zbog mene, ali zbog mlađih suigrača, kojima se ovime možda može nešto i otvoriti u karijeri. Postotak od eventualnih transfera? Bit će dovoljno da se osiguraju kod mene, ha, ha. I nije poletio nakon svega. S obje noge je čvrsto na zemlji, svjestan da mu je ovo možda bila i posljednja utakmica za Goricu.
– Stvarno mi je drago što sam pomogao klubu i gradu. Pretpostavljam da neću igrati u kvalifikacijama, kad se svi kartonirani vrate u kadar, ali nemam s time problema. Ja sam svoje napravio – kazao je Ante pa otkrio detalj koji ovu njegovu priču čini još posebnijom:
– Dobar dio nas igrao je s ozljedama, pod tabletama, uključujući i mene. Cijela desna noga me boli, od tetive do zadnje lože. Dan prije bio sam na masaži dva sata, ali nisam nikome želio govoriti da imam te probleme. Možda nisam bio potpuno korektan, možda je to bilo sebično, ali osjećao sam da mogu izdržati cijelu utakmicu. Svi su stisnuli zube i dali sve što su mogli. Vodi te adrenalin, taj neki osjećaj, ali i publika. Ne pamtim da je na našem stadionu bila bolja atmosfera, stvarno moram zahvaliti ljudima što su došli, podržali nas, pa i što su onako iskreno proslavili gol sa mnom. Osjetio sam tu pozitivnu energiju, živjeli su s nama i zaista im hvala na tome.
Vjerojatno su svi u klubu, uključujući i trenera, bili skeptični prema igraču koji nije igrao ovakvu utakmicu, na ovoj razini, punih šest godina. Sumnjao je djelomično i sam Ante Radoš.
– Jesam, uvijek postoji ta nekakva sumnja kad nešto dugo ne radiš, pa tako i kad ne igraš nogomet na ovoj razini. Četiri godine igrao sam treću i četvrtu ligu, naravno da postoji mala sumnja, zato je i toliko lijepa spoznaja da i dalje mogu, da je to nešto ostalo u meni. I ako me budu trebali u kvalifikacijama, nema problema! Igrat ću sa zadovoljstvom, sa smiješkom, da ću uživati uvjeren je Ante, koji je želio podvući i ovo:
– Ne znam hoće li ljudi dovoljno cijeniti ovaj uspjeh, ali bez obzira na ishod dodatnih kvalifikacija, napravili smo jako velik uspjeh. Simbolično, osvojio sam drugu ligu s Goricom 2010., kad nam nepravedno nisu dopustili da uđemo, vidjet ćemo kako će ovaj put sve to završiti…

Ovisit će tu ponešto i o Cibaliji, protivniku koji će definitivno biti favorit u dva ogleda koja slijede. Prvi je u nedjelju u Zaprešiću, uzvrat je u srijedu u Vinkovcima.
– Velika prednost za Cibaliju je to što mi ne igramo doma. Imali bismo puno više šanse da možemo igrati na svom stadionu, pred još više ljudi nego ovaj put. Uz to, velika je razlika što oni cijele sezone igraju protiv Dinama, Rijeke i Hajduka, a mi protiv Solina, Lučkog i Dugopolja, druga je to razina. Ali ne treba se time previše opterećivati, imamo mi i svoje adute, vjerujem da možemo naći dobitnu kombinaciju – optimističan je Radoš, koji ne krije da nikad nije volio igrati protiv slavonskih momčadi.
– Znaš kako Slavonci igraju… Trče, udaraju i nabijaju. Ružno zvuči, ali onaj tko će više udarati, jače nabijati i više trčati, taj će i pobijediti. Ako uspijemo iz ‘domaće’ utakmice izvući pozitivan rezultat, šanse nam rastu. Pa neka oni razmišljaju o nama – poručio je za kraj gorički junak iz sjene.
I teško je nakon svega zaključiti bilo što osim da je sve ovo zaslužio. Da nakon svega, pa i nakon ružnog rastanka s Udarnikom prošle jeseni, barem na jedan dan postane najtraženiji čovjek u gradu. Bravo, majstore!

Djeci stalno govorim da se poštenje i dobrota uvijek vrate

Uz posao i drugoligaški nogomet, Ante Radoš ima i još jednu zanimaciju u životu.
– Uključio sam se i u rad omladinske škole HNK Gorice, vodim dvije selekcije i pokušavam prenijeti na djecu da se poštenje i dobrota, kad se vodiš srcem u životu, kad-tad isplati. Drago mi je što su to u nedjelju poslijepodne imali priliku i vidjeti. Rekao sam klincima da bih im rado dao dres, ali vjerojatno bi mi predsjednik skinuo s plaće, ha, ha, ha. Još nismo imali trening, ali vjerujem da će na prvom sljedećem biti stotinu pitanja – kaže Radoš, dodavši kako svakako mora pozdraviti svoju ekipu iz osiguranja.
A sve donedavno radio je također s djecom. Točnije, s jednim vrlo posebnim djetetom.
– Počeo sam prije tri godine raditi kao asistent u nastavi, a to me dosta odredilo, taj rad s djetetom koje ima posebne potrebe – rekao je Radoš, kojem cijeli taj zgusnuti raspored ne predstavlja prevelik problem:
– Donedavno sam ujutro bio u školi, a navečer na treninzi, a sad imam fleksibilno radno vrijeme. Kad nisam na poslu, u klubu sam, kad nisam u klubu, na poslu sam… Želim raditi, ne bojim se rada, ništa mi nije teško, a nadam se da će ljudi to cijeniti.

Povezane teme:Ante Radoš HNK GORICA

HOTNEWS

FOTO RK Zagorica organizira 5. rukometni božićni turnir u Velikoj Gorici za ženske ekipe

Objavljeno

prije 15 sati

1. siječnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Rukometni klub Zagorica organizira 5.rukometni turnir za ženske ekipe (U-12, U-14, U-16) u Velikoj Gorici od 02. do 04. siječnja 2026. godine.