Sport

Črnko: Igrali bismo mi prvu ligu, spremni smo za nju, ali nemamo gdje…

Objavljeno

prije 11 godina

5. lipnja 2015.

Objavio/la

Željka

Djelomično zbog mogućnosti da Velika Gorica dobije kamp HNS-a, djelomično zbog inertnosti onih koji odlučuju, gradski stadion ne ispunjava uvjete za najviši rang i Gorica je morala odustati od pokušaja da dobije prvoligašku licenciju. U sljedećih 15-ak dana trebao bi se znati kako će i s kim na čelu Gorica ići dalje

Šok? Ne, nije to bio šok, daleko od toga. Uostalom, igrači HNK Gorice već mjesecima ponavljaju: “Mi ćemo napraviti svoje, a poslije što bude bit će”. Svjesni, naravno, da su prvoligaške ambicije kluba na tankim nogama. Dva kola prije kraja prvenstva doznali su da će biti – druga liga. I dalje, još najmanje jednu sezonu. Razočaralo je to dio turopoljske nogometne javnosti, a sigurno je razočaralo i dio igrača. One koji su došli u Veliku Goricu da bi u bliskoj budućnosti igrali prvu ligu, one kojima je to vjerojatno i najvažniji uvjet pri odluci ostati ovdje i iduće sezone ili ići dalje. No koliko god za sve te navedene odluka o odustajanju od prve lige bila razočaravajuća, onda je puno više logična. I razumna, zapravo jedina moguća.

– Tu odluku izvršni odbor je dobio jednoglasno i iza nje čvrsto stojimo. Da nismo tako odlučili, Gorica bi bila u opasnosti da završi kao Pomorac – rekao je predsjednik kluba Nenad Črnko.

Za one koji ne znaju, Pomorac je usred sezone odustao od natjecanja, zato je i 2. HNL u svojem najvećem dijelu bila društvo od 11, umjesto 12 članova.

Črnko, predsjednik s ponuđenom ostavkom na stolu, na izvanrednoj konferenciji za novinare temeljito je objasnio razloge odustajanja od prvoligaških ambicijama, spominjući usput i show The Voice, pa malo i genetiku, malo više politiku…

– Gorica se nakon objave rezultata u prvom krugu licenciranja nije žalila na ne dobivanje licence za 1. HNL iako smo imali spreman zamjenski stadion, Zagrebov u Kranjčevićevoj. Međutim, imali smo i jedan velik, za nas nepremostiv problem. Naime, tri kluba u ligi ne mogu igrati na istom stadionu – naglasio je Črnko.

U Kranjčevićevoj već igraju Zagreb i Lokomotiva, Gorica bi na tom stadionu mogla biti samo privremeno.

– Dobili smo dozvolu za igranje na Kranjčevićevoj samo dok se ne riješi infrastruktura na našem stadionu. Mogli bismo na njemu igrati u srpnju i kolovozu, ali od početka rujna više ne bismo imali stadion za igranje prve lige. Dakle, stadion bi nam bio na raspolaganju do kraja kolovoza, nakon toga više ne bismo imali gdje igrati – kazao je Črnko i nastavio:

– Kako je već u travnju bilo jasno da nema ni teoretske šanse da se do rujna napravi rasvjeta na velikogoričkom stadionu, bili prisiljeni odustati od žalbe.

Nije jedini, ali ključan uvjet za dobivanje licencije je, naravno, postavljanje reflektora.

– Pitaju me tko mora raditi rasvjetu, čiji je stadion vlasništvo, a odgovor je Grad Velika Gorica. Klub je na stadionu u najmu i ne može sam ulaziti u taj projekt. Niti , niti smo financijski dovoljno jaki – kaže Črnko.

I tu se priča seli na jednu novu, ali usko povezanu temu. Kamp HNS-a.

– Počeli smo lobirati čim se otvorila takva mogućnost, još u prosincu, puno smo truda uložiti u to. Znate, kad su u pitanju uvjeti za prvu ligu, ogroman je to novac. Konkretno, izgradnja rasvjete stajala bi ukupno i do devet milijuna kuna, a kad se tu pribroje i ostali detalji, cifra prelazi deset milijuna kuna. A da smo dobili kamp, što se u tom trenutku činilo puno izvjesnije nego sad, morali bismo sve to rušiti, jer bi se cijeli stadion mijenjao. I bacili bismo deset milijuna kuna u vjetar. Zbog svega toga logično je bilo da klub svoje prvoligaške ambicije prolongira za još godinu, dvije ili tri – pojasnio je predsjednik Gorice i dodao:

– Dogodi li se ipak da dobijemo kamp, što se u ovom trenutku baš i ne čini realnim, bolje je tih deset milijuna kuna dodati na ono što će biti uloženo u kamp, pa napraviti sve još bolje i kvalitetnije.

Kamp u Velikoj Gorici, gotovo je sigurno, neće se dogoditi, to polako treba prekrižiti, a novi zadatak je gledati u budućnost. Ako je cilj prva liga, Gorica je već sad spremna. “Samo” treba riješiti infrastrukturu.

– Igrački to ne mogu garantirati, ali Gorica je organizacijski već sad spremna za prvu ligu – uvjeren je Črnko, koji tvrdi da prvoligaški nogomet ne bi dodatno opteretio gradski proračun.

– Nikad nismo od Grada tražili dodatnu financijsku pomoć, imali bismo dovoljno za igranje 1. HNL kombinirajući vlastite izvore financiranja i izdvajanja iz proračuna kakva su sad. Naime, već smo imali i partnera iz inozemstva, spremnog ulagati u Goricu, ali uvjet je bio igranje prve lige. Strani partneri nisu zainteresirani za drugoligaški nogomet i morat ćemo, nažalost, pričekati neko bolje vrijeme da ostvarimo takvo partnerstvo. Reći ću vam i da smo imali ozbiljan upit možemo li išta napraviti da se klub ipak odluči na dobivanje licencije, također je riječ je o investitoru koji želi ulagati isključivo u klub koji igra u prvoj ligi, Gorica mu je itekako zanimljiva.

“Ako nisi prvi ili drugi, svejedno je koji si”

Da se samo koji mjesec ranije jasno reklo “ništa od prve lige”, proljeće bi izgledalo kudikamo drukčije..
– Da smo to znali, mogli smo u drugom dijelu prvenstva više šanse dati mlađim igračima iz našeg pogona i isprofilirati momčad za sljedeću sezonu – žali predsjednik Črnko pa pojašnjava:
– Ispali iz lige ne bismo, a jesmo li treći ili sedmi, zapravo je svejedno. Za mjesec dana to nitko neće pamtiti. Evo, sjeća li se netko koja je Gorica bila prošle sezone na tablici? Iskreno, i ja sam se jedva sjetio. Međutim, mi smo si nametnuli teret borbe za vrh, što je ispao nedosanjani san, a mogli smo u proljetnom dijelu sezone nešto i uštedjeti, pa tu uštedu kapitalizirati u dobitak jednog ili dvojice igrača iz vlastitog pogona.

Puno se govori o tom financijskom aspektu, koliko klub košta Grad… Stigli su i vrlo konkretni odgovori na ta pitanja:

– Šest godina ova je uprava na čelu kluba, u tom smo razdoblju od Grada dobili 7.350.000 kuna, a istovremeno smo ulaganjem u infrastrukturu praktički vratili oko šest milijuna kuna. Gotovo 90 posto novca koji smo dobili od Grada vratili smo ulaganjem u gradsku imovinu. Danas imamo teren s umjetnom travom, a to je zasluga prije svega NK Gorice. Suradnju s Gradom je sjajna svih ovih godina, imali smo pomoć i u projektu terena s umjetnom travom, no mi smo cijelu priču pokrenuli. Samostalno smo uredili i svlačionice, urede, zapadnu tribinu, razglas… – nabrajao je Črnko, dodajući kako se Gorica, uz sve to, uspjela i radom u omladinskom pogonu vratila na razinu na kojoj je bio Radnik osamdesetih godina.

– Svjesni sam da je teško izdvajati za nogomet kad djeca u školi nemaju za topli obrok, kad na utakmice HNL-a dolazi 300 do 500 ljudi, i sam se kao građanin zapitam isplati li se uložiti deset milijuna kuna u nešto što će donijeti euforiju u prvoj godini, nekoliko puta napuniti stadion, a zatim splasnuti. No ja sam sportaš i uvijek ću reći: “Da, isplati se.” Gorica je ogroman bazen, možemo živjeti od svojih igrača i kroz igranje u 1. HNL vratiti uloženo. Evo, primjer Ante Budimira. Došao je kod nas sa 17 godina, igrao je za prvu momčad kad smo 2011. bili prvaci 2. HNL. Da smo ušli u prvu ligu, on bi ostao i uvjeren sam da bismo na njemu zaradili novac za kompletnu rasvjetu, Grad nam ne bi ni trebao. Na taj način možemo i vratiti eventualnu investiciju od deset milijuna kuna.

Stvar je tu jasna, Črnko i njegovi suradnici žele klub u prvoj ligi, on ionako nije tip koji trpi stagnaciju. Kaže i da se umorio, već je 16 godina u nogometu, potrošio se, pogotovo ako ne bude ambicije koja će ga gurati naprijed.

– Moramo odlučiti kakva je budućnost našeg nogometa, kamo želimo doći. Ako ćemo ići prema gore, spreman sam raditi dalje. Nemam ništa protiv da sjednemo i dogovorimo se da je projekt da, recimo, prvoligaša dobijemo u sljedećih deset godina. OK, ali ajmo se onda tako i ponašati. Neka to bude plan, ali neka i sljedeće godine bude gotovo jedan reflektor, za pet godina drugi, pa u idućih pet godina još dva – poželio je Črnko.

Prije nekoliko tjedana stavio je svoj mandat na raspolaganje, ponudio ostavku, a o njoj će ozbiljno razmisliti ne promijeni li se nešto bitno po pitanju klupskih ambicija.

– Ostavku sam nudio i kad smo se 2013. borili za ostanak u ligi jer sam mislio da nisam dovoljno učinio da izbjegnemo se da klub koji je dvije godine ranije bio prvak u ovoj ligi dovede u takvu situaciju. Rekao sam: ‘Ako postoji netko bolji od mene, neka preuzme klub’. I tad, a i sad, to je moralan čin. Naime, i sad mislim da nisam dovoljno učinio da izlobiram u lokalnoj zajednici da već počnu radovi na infrastrukturi u zadnje četiri godine – samokritičan je Črnko, mnogi će reći i pretjerano samokritičan.

– Skupština će biti čim završi prvenstvo, već u lipnju, a hoće li moja ostavka do tad postati neopoziva ili ne, odlučit ću nakon još nekih razgovora koje moram obaviti. Izvršni odbor dao mi je maksimalnu podršku, mislimo da gorički nogomet ima uzlaznu putanju, ali želimo i sami sebi zadati određene kriterije, odrediti želimo li prvu ili drugu ligu – dodao je Črnko.

Osim svih navedenih razloga, na ozbiljno razmišljanje o odlasku navodi ga i podmetanja, nekorektnosti i optužbe koje se periodično pojavljuju u eteru.

– Sjećam se, kad je Radnik igrao treću i četvrtu ligu, svi su na sav glas govorili kako Velika Gorica mora imati prvoligaša. I što se dogodi? Mi dvaput dođemo u situaciju da to i učinimo, a ti glasovi naglo utihnu – primijetio je Črnko pa detektirao bit problema:

– To je ta hrvatska genetika. Čim dođeš do neke razine, napraviš nešto vrijedno, s raznih strana počinje se diskreditirati ono što si napravio. I onda se cijela zajednica u svemu tome koleba, kao i u ovoj situaciji. Kad je tako, normalno je da se i mi u izvršnom odboru zapitamo jesmo li uopće potrebni. No, kažem, to nije problem samo Velike Gorice, to je generalno hrvatska genetika.

Bio je Črnko i još konkretniji…

– Evo, kad god izgubimo utakmicu, kreću priče da je to prodano. Iako, ne čudi me to kad znam da živimo u zemlji u kojoj svi govore da je i jedan TV show poput Voicea namješten. Očito jednostavno ne možemo progutati ono što je dobro, a to je naš veliki problem – zaključio je predsjednik Gorice.

Ostalo je još jedno kolo do kraja sezone, igrači će se brzo razići, a oni koji odlučuju krenuti u akciju. Prvo ozbiljni razgovori o budućnosti kluba, a zatim i skupština koja će donijeti brojne odgovore. (piše: Marko Vidalina, foto: Nikica Topić, arhiva HNK Gorica )

Povezane teme:

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

prije 9 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

prije 11 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

prije 14 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu u organizaciji Sportskog plesnog kluba VEGA u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici otvoren je jučer (subota, 23.05.2026.) kvalifikacijama u 10 sati i finalnim nastupima od 18 sati.