Subota poslijepodne, topla i ugodna, jesen u svom najljepšem izdanju… Kulisa koja se nadvila nad Buševec dvanaestog dana mjeseca listopada bila je idealna za druženje na otvorenom, a u udruzi Moj Buševec kao da su u dosluhu sa Zoranom Vakulom i društvom. Baš na ovaj dan organizirali su ne jedan, ne dva, nego tri događaja! Kestenijada, utrka traktor kosilica i promocija kalendara u izvedbi ove udruge zapravo su bili jedan, spojeni događaj, ali podijeljen u tri cjeline.

Prva među njima bila je vezana, dakle, uz kestene.

– Evo, na redu je 6. Buševska kestenijada, koja svake godine privlači sve više ljubitelja toga ploda. Dio kestena nabavljamo u Vukomeričkim Goricama, drugi u Hrvatskoj Kostajnici, a sve kako bismo ljudima iz našega kraja približili važnost kestena. Svatko ima svoju omiljenu deliciju, ali dosta kestena u okolici Turopolja ljudi beru i jedu, a vole doći i k nama u Buševec – kaže Danijel Rožić, predsjednik udruge Moj Buševec.

Miris kestena širio se cijelim prostorom iza Društvenog doma, a to ima veze s činjenicom što se nisu pekli onako kako se peku inače.

– Svatko ima svoju varijantu, a mi smo izabrali jednu specifičnu. Kestene pečemo onako kako se to radilo nekad u davninama. Imamo člana udruge koji se potrudio, proučio taj način pečenja, ali to je njegova tajna. Samo on zna kako rezati, ali i peći kestenje – kazao je Rožić s imenom Danijel.

Njegov prezimenjak Ivan, pak, bio je zadužen za kalendar za 2020. godinu, koji je ovom prilikom imao svoje javno predstavljanje.

– Općenito, kalendar je starinski, pravljen je prema Habdelićevu kalendaru iz 17. stoljeća, a radi se o tome da se sačuvaju stari kajkavski nazivi blagdana tijekom godine, jer današnja mladež ih više ne poznaje. Ne znaju što su ‘trojaki’, što je ‘trojački pondelek’, ne znaju kad je ‘marejne’, što je to ‘kraljevo’… Ima cijeli niz blagdana koji su se nekad slavili, a danas su zaboravljeni jer su prevladali štokavski nazivi. Želimo nekako čuvati tradiciju koja je postojala – kazao je Ivan Rožić i nastavio:

– Kalendar je svake godine pun motiva Buševca, a ove godine posvećen je 120. godišnjici osnutka našeg DVD-a i 100. godišnjici osnutka Ogranka seljačke sloge Buševec. U kalendaru su dva vatrogasna motiva i dva motiva iz rada OSS-a, ima četiri stranice, a na svakoj su po tri mjeseca.

Borba za opstanak turopoljskog narječja sve je teža i teža, ali ima još onih koji se trude i pokušavaju.

– Trudimo se, iako vrijeme ide, leti, nestaju čitavi jezici, a to bi se moglo dogoditi i s narječjima. Ali neka ostane zabilježeno i sačuvano, možda netko nekad opet to pokrene. Na tome dosta radi i gorički ogranak Matice Hrvatske, koji se izborio da turopoljski govor dobije potvrdu svoje osobitosti. Voljeli bismo kad bi se to narječje učilo i u školama – kazao je gospon Rožić.

Cijelo to vrijeme čuo se i zvuk motora, jer samo nekoliko desetaka metara dalje na livadi je iscrtana i staza za utrku kakve na našim prostorima dosad nije bilo. Utrkivale su se, naime, traktorske kosilice!

– Ideja je potekla iz SAD-a i Engleske, budući da ovakvih utrka na području Hrvatske dosad nije bilo. Doduše, bilo je natjecanja u kojima su sudjelovali motokultivatori i drugih strojeva, ali utrka traktorskih kosilica dosad nije bilo – kazao je Davor Sovina, organizator utrke Tur Challenge, pa pojasnio pravila:

– Pravila su slična kao u Formuli 1. Prvo idu kvalifikacije, kroz koje se određuje tko će s koje pozicije startati, a zatim i utrka, koja se vozi 15 krugova. Sve skupa traje oko 40 minuta kad je riječ o ovakvim vrstama kosilica, koje idu između osam i deset kilometara na sat.

Trebalo je na stazi prolaziti i prepreke, pokazati vještinu, a jedino što ovoga puta nije bilo važno je košenje trave.

– Mislim da je ovo zabavnije nego kositi, ha, ha. Prvi nam je put da radimo ovako nešto, možda su kosilice i prespore za ovakvu stazu, ali vidjet ćemo… Ovo nam je prva utrka, a u budućnosti želimo da postane tradicionalna, da se uključe i ‘nabrijane’ kosilice, da sve malo više sliči na Street race – poželio je Sovina.

Ovaj projekt osmislila sam prije dvije godine, rekla sam to svom kolegi Mariju i on mi je objasnio kako bi se to moglo realizirati. Razmišljam o tome intenzivno već dvije godine i mogu vam reći da mi ovo dođe kao drugi rođendan, kaže nam Valentina Kuzmić, studentica Agronomskog fakulteta i idejna začetnica projekta kojeg je nazvala VG Čajanka.
Predavanje je bilo u tijeku, jednog od njih nekoliko, ljudi su vani šetali po štandovima, razgledavali i kupovali, uživali u kolačima i kavici tik uz Muzej Turopolja, a Valentina je zbrajala dojmove.

– Jako smo puno radili na svemu ovome, projekt poput ovoga jako je teško organizirati, puno je tu detalja o kojima treba voditi brigu – kaže ova buduća agronomkinja, pa objašnjava što joj je osnovni motiv za organizaciju događaja koji je sjajno poslužio kao uvod za nedjeljni Gastro Turopolja:

– Želja mi je bila da u fokusu budu predavanja, zato su ovdje došli profesori s Agronomskog fakulteta i gospođa Marija Ševar iz Ministarstva poljoprivrede. Oni nam govore o ekološkoj poljoprivredi, o eko znaku i Makabi kapsuli, koja je razvijena na Agronomskom fakultetu baš u cilju zdravog uzgoja hrane. To je potpuno prirodni vitamin, koji se dodaje u zemlju, a upoznavanje ljudi s time glavni je cilj VG Čajanke.

U pozadini je svirala i glazba uživo, i za to su se pobrinuli u Ekoregiji, u sklopu koje je i Valentina sve ovo pokrenula. Naglasak je, dakle, na zdravoj prehrani i prirodnom uzgoju, a cijeli događaj ima i neslužbenu oznaku “100% domaće!”

– Što se izlagača tiče, bazirali smo se na to da bude dosta raznoliko, a da izlagači budu isključivo iz Velike Gorice. Želimo i njima dati prostor da izlažu svoje proizvode, da i njihov trud bude nagrađen – kazala je Valentina pa se vratila svojim obvezama.

Među izlagačima, centralno mjesto ovdje je zauzeo jedan kultni gorički lik. Memetali Zenuni, popularni Memy, o vlastitom je trošku došao na Čajanku i predstavio se s jednim posebnim kolačem.

– Prije svega, hvala Valentini. Ovo je njezina ideja da se okupimo ovdje. Kad se takvi ljudi okupe, ne možeš to odbiti – rekao je Zenuni pa nastavio:

– Da, imamo ovdje nešto posebno, jedan kolač kojem sam ja dao ime. On nije nepoznat u južnim dijelovima našeg podneblja, ali ja sam ga malo modificirao, prilagodio ga okusom, kao i imenom. Nazvao sam ga MoSoFa, po počecima tri riječi. On je vrlo sočan, vrlo moćan, a nakon sočnosti i moćnosti je još i fatalan! Ovaj kolač je već u našoj ponudi, ljudi ga izuzetno vole, svi koji ga probaju, a imat ćemo ga i dalje.

Kao i svi pravi majstori zanata, nije želio otkriti recept za ovaj, provjereno, odličan kolač.

– Uvijek volim reći da nepci govore kakav je. Možemo mi pričati što hoćemo, ali kod kolača je važno da probudi sve u tijelu kad dotakne nepce – strastven je Memy kad priča o kolačima.

Bile su tu i jagode, proizvodi od njih, pa još štošta, a na samom kraju smjestila su se ulja.

– Bavimo se bučinim uljem i drugim proizvodima od buče – kaže nam Jadranka Šimunec i OPG-a Noršić iz Odre.

Dok objašnjava kako se njihova ulja rade, kako su u nekim oblicima čak i ljekovita, pa onda nabraja sve proizvode od buče, ljude prolaze, naviruju se, raspituju…

– Ljudi se, normalno, svi žale da je skupo, ali je i kvalitetno. I zato ipak kupuju. Pogotovo mladi, oni koji brinu o svom zdravlju – kazala je Jadranka.

I on je probala Memyjev kolač, za kojeg smo saznali samo da su u njemu čak tri vrste mlijeka… I preostalo je još samo popiti jedan zdravi čaj, koji se kuhao odmah pokraj kolača, te uživati u glazbi.

Nacionalno gledajući, kvizaška scena u Hrvata godinama je bujala i do danas nabujala do značajnih razmjera. U svakom gradu organiziraju se kvizovi, u onim većima i po njih nekoliko, a u Zagrebu praktički svaki kvart ima neki svoj kvizaški “OK Corral”, na kojem se obračunavaju oni koji znaju. I oni koji, ima i toga, misle da znaju. Ili znaju da ne znaju, ali svejedno im je zabavno popiti cugu, natjecati se, nešto naučiti, podružiti se…

Lokalno gledajući, kvizaška scena u Goričana kroz godine je pokušavala privući sugrađane, koji često na slične zabavne večeri odlaze do metropole, pa se pritom često i mučila. Pamtimo i danas kvizove u Irish Pubu, zatim one u Vegosu, sve one pokušaje vrijedne i aktivne ekipe iz Goričkoga kluba mladih… Prije tri godine, međutim, stiglo je i pojačanje u goričkom kvizaškom svijetu. Mjesto radnje bio je kafić Alkar na Visokom brijegu, kultno mjesto za ljude iz ovoga goričkoga kvarta, a ideja je bila da se igra svake srijede. I prvo je trebalo smisliti ime.

– Čekaj, birc se zove Alkar, igra se u srijedu… Ma kviz se mora zvati “U sridu”.

I tako i bi. Autor ideje je Ivan Lajić, gorički umjetnik, pjesnik, pjevač, glumac… I voditelj ovoga kviza, jedan od onih koji to rade malo drukčije, na svoj način. Dovoljno govori činjenica da se Lajić za potrebe vođenja kviza preruši u svoj alter ego Oly Koji Vas Štuje I Voli, pa se u tu ulogu potpuno uživi… Odmorio se malo, i on, i organizatori, i igrači, a sad je došlo vrijeme ponovnog druženja.

Ljetna pauza je gotova, ekipa se već vratila u “alkarski đir” prošle srijede, a nastavlja se i večeras. Koncept je jasan i prilično jednostavan, pitanja su podijeljena u pet kategorija (povijest, opća kultura, sport, glazba, film i književnost), pitanja je 50, a sve skupa traje oko dva sata. Autori pitanja su gazda Marko Barunović, inače profesor povijesti i kroatologije, a pomaže mu i njegova zaručnica Iva Pavić, inače diplomirana ekonomistica.

“Šteta što ova mlada švedska aktivistica sa aspergerovim sindromom nije bila aktivna u moje školsko doba dok smo markirali naveliko. Izvlačili bismo se na nju, a ne na dr. Grubačić koja je jadna morala pisati ispričnice. Kako se zove ova nova đačka heroina koja puni novine svojom pojavom i zagovara čišći zrak, vodu, te slobodan petak u školama?”

“Da imam priliku da budem nešto drugo u životu, bila bih konj ili delfin, zbog njihove gracioznosti. Uostalom, po čemu se stil plivanja zove delfin ako nije po delfinu?!” Ovo je izjava jedne od ovogodišnjih kandidatkinja za predsjednika/icu naše države. Tko je ova kontroverzna profesorica talijanskog, latinskog i rimske književnosti?”

“Kako se zove pjevač koji ime dijeli s psom djevojčice Dorothy iz čarobnjaka iz Oza, a pobijedio 1990. u Zagrebu na Eurosongu?”

To su samo neka od pitanja koja se “vrte” tiekom tih dva sata. Za najbolje, naravno, na kraju svake vizaške večeri slijede i nagrade, najčešće vrlo originalne i – duhovite. Jedna od pobjedničkih ekipa tako je dobila cijelu jednu vreću krumpira… Pošteno su se, naravno, podijelili, pa se tjedan dana poslije opet ulovili u koštac s poviješću, sportom, općom kulturom, glazbom i filmom. Zato što je, kažu, zabavnije popiti piće uz kviz nego “u suho”…