Poveži se s nama

Sport

Cherifova priča: ‘Susjedi mi nose palačinke, a trener mi vjeruje… Sretan sam!’

Svaki put kad igram, kad zabijem gol, u mislima mi je moja majka i sve što smo prošli zajedno prije nego što sam došao ovdje. Ali ojačao sam u svemu tome i danas sam sretan čovjek. Samo još da mi se žena pridruži…, kaže Cherif Ndiaye (23)

Objavljeno

Kad mi je agent rekao da idem u Goricu, pitao sam ga: ‘Ma kakva sad Gorica, zar ne postoji ništa drugo?!’ Otišao sam kući, u Senegal, bio sam tamo mjesec dana, čekao poziv i odlučio sam pokušati. Kad sam došao, vidio iz prve ruke kako je ovdje, rekao sam: ‘Wow, pa ovo je odlično!’, počinje svoju priču Cherif Ndiaye (23), nova zvijezda HNK Gorice, pa dodaje:

– Iskreno, nije mi bilo lako u prvo vrijeme, ali shvatio sam da je ovdje moja šansa. I odlučio sam je iskoristiti. Sad sam sretan i zadovoljan. Potreban mi je samo stan u kojem ću živjeti, da žena bude uz mene i da dobijem priliku na terenu. Sve drugo mi je zapravo nevažno.

Cherif je dvojio da li doći u Goricu, ali sad je presretan… Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Došao je u Veliku Goricu kao potpuni anonimac, morao je proći i probu, no već nakon dva dana trener Sergej Jakirović rekao je: “Da, to je igrač koji nam može pomoći!” I bio je potpuno u pravu, o čemu najbolje svjedoče četiri gola u dvije utakmice koje je započeo u prvih 11. Dva Rudešu, dva u Puli i evo nove velike nogometne priče iz Gorice…

– Jako sam sretan ovdje, sjajno su me prihvatili suigrači i svi u klubu, ali i Goričani općenito. Javljaju mi se ljudi svih generacija, od djece do starijih, a neki susjedi su mi čak i donosili palačinke! Kažu mi da su gledali utakmicu, da su vidjeli kako sam zabijao golove, pa mi je ovo nagrada… Jako lijep osjećaj – smješka se ovaj izuzetno simpatični Senegalac.

U Velikoj Gorici ne nedostaje mu, kaže, baš ništa. Odnosno, ništa osim supruge.

– Što radim u slobodno vrijeme? Razgovaram sa svojom ženom! Samo to, ništa drugo me ne zanima, čak ni televiziju ne gledam. Kad sam doma, uglavnom sam na telefonu. U braku smo tri mjeseca, ona je zasad još u Senegalu, ali nakon utakmice protiv Dinama idem u Pariz po nju, ubuduće ćemo biti zajedno ovdje. Presretan sam zbog toga, jedva čekam da dođe – govori nam Cherif.

Tek su mu 23, rekli bismo mi ovdje da se rano oženio, ali on se s time neće složiti.

– U Senegalu je normalno da se ljudi žene mladi, već s 18 godina ako si spreman. Nema kod nas čekanja do tridesete, sve ide nekako puno brže. Ja sam svoju suprugu poznavao otkad smo bili djeca, a u vezi smo bili tri mjeseca prije nego što smo se odlučili vjenčati – kazao je Ndiaye, koji je u domovini igrao trećeligaški nogomet, ali već nakon šest mjeseci agent je došao do njega i rekao “vodim te u Europu!”.

– Pokušao sam u nekoliko klubova, a na kraju sam završio u Belgiji, u klubu Waasland-Beveren. Međutim, Bog je odlučio da svoju sreću ne pronađem tamo, nego ovdje, u Gorici – kaže Cherif, veliki vjernik koji često spominje Svevišnjeg u razgovoru…

– Bilo mi je jako teško u Belgiji. Kad sam došao, ispred mene su bila tri napadača, pa su me uporno stavljali u drugu momčad. Zabijao sam golove za drugu momčad, trenirao jako dobro, ali kad bi došla utakmica prve momčadi, opet ne bi računali na mene. Uoči početka ove sezone zabio sam devet golova u šest prijateljskih utakmica, željeli su da potpišem novi ugovor, ali rekao sam im da ne mogu ostati ondje ako ne budem dobivao priliku. Na kraju smo raskinuli ugovor zadnjeg dana prijelaznog roka i ostao sam bez kluba.

I tu je počela mala životna drama. Svi klubovi zatvorili su svoje “rostere”, a on je čekao.

– Otišao sam u Pariz, živio sam s majkom u jednoj maloj sobici. Svaki dan sam trenirao, pa se vraćao u tu sobicu, u kojoj smo i živjeli, i spavali u istom krevetu… Bili su to zaista teški trenuci, ali mislim da me sve to ojačalo, da sam postao jači u glavi. I danas mi je, kad god sam na terenu, u mislima moja majka i sve što smo prošli u tom razdoblju.

U dresu Gorice vrlo je brzo, vjerojatno zahvaljujući toj novoj snazi, postao senzacija. Svi su u klubu znali da je dobar, ali da će baš zabiti četiri komada u dvije utakmice…

– Osobno nisam iznenađen, znam da mogu zabijati na razne načine. Potrebno mi je samo samopouzdanje. Ako ga imam, sve je super. Obožavam raditi za momčad, zabiti ako mogu, asistirati ako mogu, trčati i boriti se u svakom trenutku… I uvijek sam pozitivan, uvijek spreman na sve za dobrobit kluba – kaže Cherif, koje je pomalo i iznenadila snaga HNL-a.

– Liga je prilično jaka, puno se napada i vrlo čvrsto brani. Lagao bih kad bih rekao da je jednostavno ovdje igrati, ali pokušavam biti sve bolji iz utakmice u utakmicu. Igramo s dvojicom napadača, s tim da često moram biti ‘desetka’. Nije mi to omiljena pozicija, ja sam napadač, ali spreman sam raditi sve što trener traži od mene. Ako treba igrati obranu, igrat ću je, nije problem. To me samo može učiniti još boljim igračem – rekao je Ndiaye, dodavši kako mu pristup trenera Jakirovića puno pomaže.

– Trener ne priča previše, ali dobar je trener. Jak je u glavi i svaki put želi pobjedu, bez obzira na to tko je s druge strane. Traži od nas da budemo snažni, da imamo stav, tjera nas naprijed, a to je dobro za momčad. Ne mogu reći niti jednu lošu riječ o njemu… Kažem, ne govori puno, ali to mi nije ni važno. Puno je bitnije da mi pokaže da sam mu potreban, a on mi je to definitivno pokazao.

Dva gola zabio je Rudeš, pa još dva Istri 1961… Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Od idola će izdvojiti Karima Benzemu i Didera Drogbu,, a ako treba odabrati omiljenog hrvatskog napadača, dvojbi nema.

– Mandžukić! Uh, taj je strašan… Jako je dobar napadač, iznimno snažan, imaš osjećaj kao da su svakoj utakmici želi ‘ubiti’ sve obrambene igrače. I to mi se sviđa, ta njegova energija – objasnio je Cherif.

A kad je trebalo objasniti kako radi osebujnu frizuru, koja je njegov zaštitni znak, to ipak ide malo teže.

– Rado bih vam objasnio, ali ne mogu, prekomplicirano je, ha, ha. To mi radi frizer iz Pariza. Nakon što mi je napravio prvi put, otac mi je naredio da se ošišam pa sam to i učinio. Kad sam se drugi put pojavio takav, nije rekao ništa i evo, frizura je ostala – smije se Cherif.

I golove slavi, kako mu i ime govori, kao šerif. Cijela je to koreografja, izgleda kao mala glumačka točka…

– Jednom sam gledao film u kojem je glavni lik bio šerif. I tad mi je palo napamet: ‘Ej, pa tako bih mogao slaviti golove!’ Smislio sam kako bi to izgledalo i sad je to moj zaštitni znak.

Hrvatski jezik zasad mu ne ide baš najbolje.

– Uh, jako je težak. Razumijem kad mi igrači govore ‘brate’, ‘može’, ‘bok’, ali sve ostalo mi je preteško – sa smiješkom govori Ndiaye, koji se najviše druži s Uganđaninom Faroukom Miyom, s kojim dijeli i agenta, ali čak ni s njim ne može razgovarati na materinjem francuskom…

– Ne, ni on govori francuski, samo nešto ‘nabada’, tako da me jedino nešto razumije tu i tamo. Ali zapravo nitko od suigrača ne govori francuski… Gigi (Gruzijac Mchedlishvili, op. a.) nešto pokušava, voli pričati francuski zato što voli francuske pjevače, ali zapravo nema pojma – smije se opet vječno nasmijani Cherif.

Navijači Gorice, koji ga u šali nazivaju “Mon Cherif”, bili bi oduševljeni kad bi se 23-godišnji Senegalac smijao i u nedjelju oko 17 sati, nakon utakmice protiv Dinama, kad bi imao razloga za osmijeh…

– Što se mene tiče, sasvim mi je svejedno je li nam protivnik Dinamo ili Rudeš. Uvijek igram jednako, postavljam se jednako… Dinamo je jako dobar, gledao sam utakmice u Europskoj ligi, respektiramo ih maksimalno, pogotovo dobar je Dani Olmo, sviđa mi se i napadač Petković, vrlo je snažan, ali mi uvijek idemo na pobjedu. Možemo li ih pobijediti? Ne da možemo, nego hoćemo! – zaključio je Cherif.

Pa neka tako i bude…

CityLIGHTS

Poslušali su savjet #Ostanidoma pa treninge gledaju na internetu i vježbaju s roditeljima

Mladim plesačima treneri pokušavaju olakšati boravak u njihova četiri zida

Objavljeno

on

Preko noći više od 100 djece članova Sportsko plesnog kluba Vega ostalo je bez treninga, a treneri bez posla kada je prije dva tjedna nacionalni Stožer civilne zaštite donio odluku o obustavi nastave. Prvi put u 16 godina, koliko postoji ovaj velikogorički klub akrobatskog rock’n’rolla, ne mogu plesati, a otkazana su i sva natjecanja za koja su se pripremali.

– Obzirom da ponekad treniram i reprezentacije drugih država tako sam budno pratio razvoj situacije u svijetu te sam znao što nam slijedi, ali sam ostao smiren. Srećom da sam se početkom veljače vratio iz Švedske neokrznut koronavirusom. Ova situacija je teško pala svima nama, a mišljenja sam da je najteže sportašima i djeci. Ja sam navikao raditi 100 na sat i biti non-stop u pokretu i teško mi je sada sjediti doma, tako je i ostalim trenerima, Našim članovima je vjerojatno i još teže – objasnio je Tomislav Odžić, osnivač i glavni trener Vege.

Kako bi svoje članove održali u formi, ali im i olakšali izolaciju, započeli su s mini treninzima putem interneta. Osim plesnih figura, treneri im šalju i zadatke koji uključuju vježbe tehnike, kondicije i snage.

– Svaki dan smo s njima u kontaktu, a s vremena na vrijeme im šaljemo i neke druge zadatke kako bi razvijali kreativnost te ih potaknuli na razmišljanje. Pazimo da im je sve to zabavno, a često u te zadatke uključujemo i njihove roditelje. Veseli nas što i roditelji i djeca jedva čekaju novi trening, novi zadatak, novi izazov – kaže Odžić i dodaje kako se nada da će ugroza završiti koncem travnja kako bi se svi ponovo okupili u dvorani već početkom svibnja.

Nastavi čitati

Sport

Prije više od 15 slavilo se 70 godina sportskog ponosa Buševca

Za Polet su tada igrali Željko Župetić, Ferenček, Gudiček, Mirenić, Prlić, Čunčić, Igor Rožić..

Objavljeno

on

Sad kad se priroda žestoko pobunila a voljeni Zagreb i mnogi drugi se tresu, ovim vračanjem u sportsku (nogometnu) prošlost želimo Vam barem malo skrenuti misli s okrutne zbilje. Drugačije ne znam ni ne mogu pomoći jer vodim rat s nakupljenim godinama a i s karcinomom ali mislima sam ipak uz one koji sada naviše pate i trpe ili nesebično rade na zbrinjavanju najugroženijih. Iz arhive nastojimo izdvojiti raznolikost i seliti se iz mjesta u mjesto našeg Turopolja, barem virtualno. Jer, OSTAJEM DOMA, a suprugu ne puštam bliže od nekoliko matara (šala mala, a malo i ozbiljno). Barem dok idući tjedan neću morati na Rebro na terapiju. A prije više od 15 godina bili smo u Buševcu. Dogodilo se to 18. prosinca 2004. Dan kasnije Sportske novosti su objavile sljedeće.

– Stanovnici Buševca, mjesta nedaleko Velike Gorice, smještenog uz samu prometnicu Zagreb-Sisak, imaju razloga biti ponosni. Sinoć se u buševečki Dom kulture natiskalo oko 300 članova, počasnih uzvanika, sportskih prijatelja i predstavnika mnogobrojnih organizacija da bi zajedno svečanom sjednicom proslavili 70. godišnjicu od osnutka sportskog društva Polet. Prikazan je 45-minutni film o sportskom društvu u kojem djeluje NK Polet, zapaženi član 4. hrvatske lige, odnosno Jedinstvene županijske lige. U šahovskom klubu djeluju šahistice koje se natječu u 1. hrvatskoj ligi, dok su šahisti drugoligaši. U sportskom društvu još je i konjički klub Buševec 2003. te informatički klub Info.
U filmu je spomenuto da je idejni začetnik kluba daleke 1934. godine (15. ožujka) bio lokalni učitelj Matija Mihatović.Klub je nazvan Seljak, a 1947. godine postaje Polet.Šahovska sekcija djeluje od 1962. godine a danas šahiste vodi Zlatko Rožić. Predsjednik čitavog društva je Nenad Črnko, koji se zahvalio prisutnima na podršci, posebno KUD-u “Ogranku seljačke sloge” iz Buševca, koji inače ima gostovanja po čitavoj Europi, Kanadi i Americi. Upravo to kulturno-umjetničko društvo izvanredno se ukomponiralo u sjednicu kao i gost Vladimir Kočiš Zec.
Među uzvanicima bili su Krešimir Hubak, dogradonačelnik grada Velike Gorice, Željko Mihalj, dopredsjednik Nogometnog saveza Zagrebačke županije, Vladimir Hrenković ispred Zajednice športskih udruga Velike Gorice, Josip Katulić tajnik Nogometnog središta Velike Gorice i mnogi drugi. Uoči samog početka svečane sjednice stigao je telegram NK Zagreba (klub prijatelj, tada još ugledni prvoligaš a 2001/2002 i prvak države) koji je pročitan i u kojem se predsjednik zagrebaša Dražen Medić ispričava za nedolazak.
Osim svečane sjednice priređena je i cjelodnevna izložba koja je također na goste ostavila izvanredan dojam. Stare fotografije, rekviziti, mreže, stare lopte, pokali, imena osnivača. Zaista impresivno kao i domjenak na kraju proslave velikog jubileja -objavile su tada Sportske novosti.

U tom vremenu počelo se razmišljati o pohodu na 3. HNL. Momčad je bila posložena vrhunski a izdvojili smo utakmicu odigrane u travnju 2004. kontra Dugog Sela u kojoj je Polet slavio 4:0. Igralo se na Zvrniku pred 200 gledatelja a sudio je odlično Jakovina (Zaprešić) dok su mu pomagali Špoljar (Bistra) i Novak (Zaprešić). Delegat je bio Bača iz Zaprešića. Za Polet zabili su Krešo Beloša-Fijan, Željko Župetć, Zvonimir Rožić i Igor Rožić. Za Polet su igrali: Domitrović-, Nosić 7,5, Gudiček 7,5, J. Rožić 7,5 (od 65. Pancirov-), Kr. Beloša-Fijan 7,5 (od 74. Z. Rožić 7,5), Ferenček 7,5, Župetić 8, Mirenić 7,5 (od 70. Lovrić-), Prlić 7,5 (od 56. Karlo Beloša-Fijan 7,5), Čunčić 7,5, I. Rožić 7,5. Trener: Nino Matković 8. Igrač utakmice bio je Željko Župetić.

Godine 2005. u kolovozu predsjednik Poleta Nenad Črnko najavio je pohod na 3. HNL. Sportske novosti su 8. kolovoza objavile Črnkov optimizam. “U prošloj sezoni bili smo doprvaci, a u novoj cilj je prvo mjesto i pokušaj pohoda na 3, HNL. Argumenti za optimizam su ostanak svih igrača iz prošle sezone osim Klakočera (Austrija), a pojačani smo petoricom novih. Došli su Dalibor Mazulović, Nikola Komšić (oba Radnik), Tomislav Sedmak (Zagreb), Tomislav Prekratić (Lučko) i Perica Živko (Velika Mlaka). Pregovaramo s još dvojicom. Prozivka je bila još 18. srpnja a već smo odigrali i test utakmice protiv Moslavine iz Kutina (1:2) i Vrbovca (2:0). Trenira se šest puta tjedno a težih napora pošteđen je samo lakše ozlijeđeni Nenad Bibić”-otkrio je tada Nenad Črno. Sve nakon toga je za gospodina Črnka uglavnom uzlazna putanja, do predsjednika uglednog prvoligaša HNK Gorice, člana IO HNS-a i još mnogo toga.

Nastavi čitati

Sport

Nakon ‘Legende turopoljskog nogometa’, ide leksikon!

Davor Štuban živa enciklopedija sporta u Turopolju

Objavljeno

on

Minulo je s vihorom već 20 ljeta, od kad se u Plavom salonu na Gradskom stadionu u Velikoj Gorici okupilo brojno i vrlo zanimljivo i birano društvo. Bilo je tu nogometnih legendi našeg Turopolja svih generacija, sportskih dužnosnika, predstavnika najvažnijih političkih struktura, predstavnika medija svih sorti, tamburaši. Dogodilo se to 25. veljače 2000. godine na promociji knjige Davora Štuban pod imenom “Legende Turopoljskog nogometa”. Davor je u to vrijeme bio tajnik Zajednice sportskih udruga Velike Gorice, dopisnik Sportskih novosti i urednik sportskih stranica u Glasniku Turopolja, glavnog urednika Aleksandra Božića Saše. Saša je bio i urednik “Legendi”. Jedan od nakladnika knjige bila je Zajednica sportskih udruga čiji je predsjednik u to vrijeme bio legendarni Vlado Stepanić, moglo bi se kazati, dugogodišnji “tata i mama” NK Udarnika a kasnije pomalo i NK Kurilovca (neka se ne uvrijede ostali zaslužni za procvat i prosperitet drugog kluba u Turopolju iza prvoligaša Gorice).


U knjizi je najprije obrađen Branko Peštaj Brane. Davor je uvodno napisao: “Poznavatelji nogometnih legendi odavno su ustvrdili: najbolji nogometaš Turopolja bio je Željko Plepelić, a najveća legenda turopoljskog nogometa Branko Peštaj”. Brane ljepši kompliment nije mogao dobiti. Kao najuspješniji, najpoznatiji i najcjenjeniji naveden je Stjepan Deverić Štef. Ukratko, igrao je i zabijao za Dinamo i Hajduk. Velemajstorski. Na trećem mjestu u knjizi je Mladen Župetić Keber. Radnik(ovac) i dinamovac. Tu je i Branko Godinić Jagoda (nadimak mu je složio legendarni zagrebaš Pero Močibob) iz Odre. Jagoda u tada sjajnom NK Zagrebu i kasnije Radniku. Nije se u Davorovoj knjizi moga zaobići ni plavokosi dečko iz Mraclina Vjekoslav Kovačić Kova, dinamovac po dresu i srcu. Logično, Kova je bio i ostao vezan i za NK Mraclin.

Na 37. stranici “Legendi” je Željko Plepelić Beli. Davor je napisao: “potezi koji se pamti”. Čarobnjak i golgeter prije Messija. Ovo vrijedi za mnoge koji su ga dobro poznavali i cijenili. Stroj za golove bio je i Nikola Cvetnić Đekson iz Mraclina. Isto vrijedi i za “mister gol” Josipa Ledera Kvaku. Ivan Graber Bojs imao je drugačije radno mjesto spram Kvake. Otraga neprelazan ali po potrebi nakon prekida i naprijed u nebeskom skoku.

Što kazati o Stjepanu Mesariću Čapi? Nema ga više među nama a kao da je predosjećao autor knjige prerani odlazak napisavši ispod imena i prezimena “legenda koja traje”. I traje kod nas starijih koji još nekako trajemo. Vlado Mihalj Škija je čudo iz Velike Mlake, i centarfor i centarhalf! Autor knjige je zaista pažljivo birao i nije nigdje pogriješio pa ni kad je za Vladu Mirenića naveo “stup obrane”. A što je Željko Košković Kole? Veliki zaljubljenik u Radnik, strijelac s desnog boka, neustrašiv kao igrač i kasnije trener. Maratonac s dušom je Vlado Benšak Beni. Zašto danas u Turopolju nema takvi igrači? Štuban je za Vladu Lutera napisao “golgeter s osjećajem”, a autor Davor je ekspert za nogomet i svaka mu je na mjestu.

Među legendama je i Silvo Kranjac Šime, beskompromisni Dalmatinac u Turopolju. Sjajan čovjek i uvijek gospodin. Ivica Mikulčić Mika je za svoju generaciju nekako bio intelektualac, odličan nogometaš i kasnije takav prvoligaški sudac. Za Željka Radočaja Spidera autor “Legendi” je naveo: posljednji romantičar. Iz Kurilovca. Među odabranima je u knjizi i Josip Jančić Babriga, libero i šef obrane, te Ivan Kučiš Blohin, Juraj Radočaj Leks, Željo Mrakovčić Čefok golman iz Vukovina, Stjepan Rogina Das, Zlatko Čunčić Čelik, Josip Palorec Rolek i Josip Rožić Skela. U skici za portret spomenuti su Željko Domitrović Beli, Krešimir Marušić Keko, Dubravko Hrkovac Hrki i Branko Sambolić Samba. I na kraju, minulih 20 ljeta Davor Štuban i suradnici nisu mirovali. U finišu je nova knjiga, bolje reći leksikon. Obrađeno je, koliko znamo, blizu tisuću sportaša našeg podneblja! Da se nije dogodilo ovo što nam se dogodilo, prezentacija je trebala biti oko Uskrsa. Ovako, to će se vjerojatno prolongirati za neka ljepša vremena.

Nastavi čitati

Reporter 391 - 12.03.2020.

Facebook

Izdvojeno