Prvu petardu, kaže google, napravio je neki kineski kuhar. Čovjek je prije više od tisuću godina pomiješao sumpor, ugljen i sol, čime je dobio preteču onoga što se danas zove petarda. Tad, prije tisuću godina, stvar se brzo primila, Kinezima toga vremena bila je strašna fora pucati bez veze, a sve je eskaliralo kad su počeli na svakom slavlju pucati petarde jer one, kao, bukom tjeraju zle duhove. Deseto stoljeće, što da im radiš…

Ne zna se ime tog tipa koji je izmislio petardu, ali zna se da je tu stvar koja puca a ne ubija u Europu donio, pogađate, naš čovjek. Imenom i prezimenom – Marko Polo. Na prijelazu s 13. na 14. stoljeće vratio se s Istoka s punom vrećom petardi i, naravno, srednjovjekovna Europa poludjela je za novim čudom. Pucati se, jasno, počelo i na prostoru gdje se srednja Europa sudara s Balkanom. Blagdani, fešte, vjenčanja… Samo rokaj!

Problem u cijeloj priči sastoji se u tome da je vrijeme – kao što to i inače ima običaj – prolazilo, doguralo i do 21. stoljeća. Do 2018. godine, konkretnije. Do jednog mirnog nedjeljnog poslijepodneva, desetak dana prije Božića, u kojem su idilu prekinule – petarde?! Pas Diego u sekundi se uskomešao, krenuo lajati u zrak, mačak Zumba se ukipio – sve je u redu, to je sve od životinja što imam – a ja sam osjetio nemir. Halo, 21. stoljeće i to… Čemu, zašto, kome potrebno?

Ako čak ni kao klinac nisi bio nabrijan na nešto što zapališ, baciš i onda to pukne, još ti je teže shvatiti odakle ikome potreba za nečim toliko, složit ćete se, prizemnim i besmislenim. Ako ništa drugo, sve to košta nekoliko novaca. I onda zapališ, baciš i to pukne… Evo, ponovio sam još jednom, opet zvuči kao nešto što nema smisla.

Pa dobro, reći će možda netko, petarde uglavnom bacaju djeca. Pa dobro, ta djeca imaju roditelje koji očito misle da je to normalno, odgovorit ću na to. Iako, daleko od toga da nema genijalaca starije dobi koji pronalaze zadovoljstvo u zabavi koji nude petarde.

– Evolucijski smo predisponirani za to da jak zvuk izaziva urođenu reakciju straha, a strah je povezan sa adrenalinom. Budući da opasnost od petardi ne doživljavamo kao dovoljno jaku, osjećaj uzbuđenja je dominantniji. Tu je još i popratni svjetlosni efekt, koji simbolizira određenu svečanost, pa sve to kod djece i mladih izaziva određeni audio-vizualni doživljaj. Kao i prskalice, vatromet i slično… – objašnjava pedagoginja Anđela Zlatković.

Pirotehnika 13.12.2018., Zagreb – Pirotehnika.
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Problem je ovo, naravno, koji ima rješenje. Da, recimo, roditelji pokušaju objasniti svojoj djeci da je bacanje petardi u civilizaciji 21. stoljeća naprosto glupo, ali i opasno. Po njih i po okolinu. Čitat ćemo, bojim se, ovih dana u ozljedama uzrokovanima petardama, zna to čudo, zamisli, eksplodirati i u ruci…

I još nešto. Ne manje važno. Studije kažu – opet google – da svake godine u Europi u vrijeme blagdana ugine više od 5000 kućnih ljubimaca! Ej, pet tisuća?! Zbog srčanih udara od petardi pet tisuća obitelji ostane bez svoga člana! Uh, koliko razloga da normalan čovjek shvati da sve to skupa stvarno nema smisla.

Za početak, ne bi bilo loše da policija bude malo ažurnija… Petarde je dozvoljeno bacati od 26. prosinca do 1. siječnja, tako kaže zakon, ali rokaju one već danima. Iako je to, da utvrdimo gradivo, i glupo i opasno.