HOTNEWS

Carrie Bradshaw iz Buševca: Ana je novinarka, voditeljica i glumica

Objavljeno

prije 10 godina

17. svibnja 2016.

Objavio/la

Rijetke su prilike u životu novinara kad je intervju zapravo – kava s prijateljem. Ili prijateljicom. U ovom slučaju upravo je tako.– Slušaj, imam ti prijedlog za priču koju će tebi biti vrlo lako napraviti – javio se gazda jednog sunčanog poslijepodneva. – Dobro… – ostao sam malo zbunjen. – Ana Katulić! – otkrio je karte šef, a evo i mene već u sljedećoj sekundi:– Prodano! Ana je, naime, prijateljica. Dugogodišnja, draga prijateljica, kolegica. I odmah sam okrenuo njen broj.

-Bok, Ana. Jel’ čitaš ti one moje Priče iz kvarta u Reporteru?- Da… – sad je ona bila zbunjena. – E, znaš tko je glavni lik moje sljedeće priče?- Tko? – mogao sam čuti njene upitnike iznad glave. – Ti – rekao sam i dobro je nasmijao. Preostalo je još jedino uvjeriti je da mislim ozbiljno, dogovoriti kavu, naći se i sjesti… Nismo već dugo, teško je Anu uloviti, a vidjet ćete i zašto. – Kako mi izgleda radni dan? To je kaos. Ima dana kad se budim ujutro u 5.45, radim do jedan na radiju, nešto pojedem, idem dalje i kući se vratim taman na spavanje. Ne bih to smjela reći jer će memama ubiti, ali zadnjih tjedan dana doslovno ni ne spremam krevet, nema smisla – smije se Ana.

Novinarstvo je posao, gluma najveća strast

Zanimljivo je ovo razdoblje u njenom životu. U novinarstvu je Ana od 19 godina, tamo negdje 2003. je prvi put došla na RVG, onako mlada, prpošna i energična, ali i vrlo talentirana. Bila je i u kadru Velikogoričkih kronika, u informativnom programu RVG-a, često i u eteru, puno je toga natipkala i na stranicama Reportera, a posljednje četiri godine novinarski je rasla i napredovala na Media servisu. Znate ono, “za Media servis, Ana Katulić”… Od prije nekih mjesec dana možemo je slušati na frekvencijama Gold FM-a, radija koji je neka vrsta nasljednika RVG-a, ali novinarstvo je trenutačno u drugom planu. Ana je, naime, zaluđena glumom. Koketirala je s glumom kao srednjoškolka, a ljubav je ponovno planula kad joj je bilo 28. Otkud netko u glumi u tvojim godinama, krenuo sam “stankovićevski”. – A čuj njega, što to znači u mojim godinama? Dobre su to godine – nasmijala se Ana i nastavila: – Danas kad gledam, mislim da dobar glumac može biti samo onaj tko životno i mentalno sazrije. Ti s 18 godina možeš upisati akademiju, educirati se i učiti, ali tek kad čovjek dođe u zrelije godine, kad skuži i život i samog sebe, istinski može početi promišljati kao glumac. Barem je kod mene tako. Tek kad sam došla u neke godine shvatila sam što je gluma, da tu nema onoga ‘sad ću ja biti lijepa na pozornici’. Ne, gluma je umjetnost koja dolazi iz tebe, nešto što se istinski osjeća. I ja istinski osjećam da je gluma moje biće. Posebna se strast pojavi u očima kad govori o glumi, iako je dodala Ana i da je novinarstvo njen posao, da je toga svjesna, no ljubav je ljubav… – Kad stanem na pozornicu, ja guštam, super mi je. Ali, što je puno važnije, vidim da i ljudi koji me gledaju super. Nema boljeg osjećaja od toga. Da je bilo malo više hrabrosti, možda bi Ana već odavno bila u glumi, možda se ne bi ni dotakla novinarstva. – Nakon srednje škole sam se pripremala za Akademiju, ali bila sam stvarno premlada. Tad me držao taj ‘ja ću biti lijepa na pozornici’ sindrom. A nisam imala pojma što znači biti glumica. Na kraju sam odustala, mislila sam da nisam dovoljno dobra… Nikad nisam otišla na prijemni, umjesto toga sam upisala novinarstvo, završila ga i dosad već u karijeri napravila toliko da mogu biti zadovoljna. Neki kolege imaju više ciljeve, biti super poznati, nagrađivani istraživački novinari, ali ja sam u svim ovim godinama, kroz RVG, Reporter, Vjesnik, Media servis i sad Gold FM, uspjela raditi na širokom dijapazonu poslova, od lokalnog novinarstva, televizijskog, radijskog, praćenja vlade, Sabora… Dobro, čekaj, sad pričamo o glumi, poslije ćemo o novinarstvu. – Aha, oprosti, malo sam se zaletila. Zna joj se dogoditi, čudo je koliko ta može pričati… Dakle, gluma je najbolje što ti se trenutačno događa u životu? – Da, da, da.

Predstava s nas dvije kao da rodiš dijete

Da se otvori prilika, bi li radila samo to i ništa više? – Naravno! Gledaj, meni je drago što nikad nisam otišla na taj prijemni za Akademiju, više mi se sviđa ovako. Ja to uvijek govorim, a frendovi mi se smiju, ali mislim da se sve u životu događa u nekim krugovima, u spirali. Svaki krug se mora zatvoriti da bi krenuo dalje, ali na kraju te put ipak dovede tamo gdje treba. Možda djeluje malo mistično, duhovno, ali ja to tako nekako vidim. Kao spiralu. Evo, gledaj mene. Htjela sam upisati glumu, odustala sam, krenula na drugu stranu, bavila se novinarstvom, ali opet sam se vratila na glumu. I u njoj bi, jasno vam je već, žarko željela ostati. A počela je jako dobro.

Sredinom travnja premijeru je doživjela monodrama “Mala poduzetnica u velikoj blokadi”, autorice Romane Rožić, u kojoj glavnu i jedinu ulogu igra Ana Katulić. I, kažu kritike, igra je sjajno. – S Romanom, našom goričkom akademski obrazovanom redateljicom, našla sam se jedan dan na kavi i pitala me: ‘Hoćemo nešto zajedno raditi?’ I tako smo se dogovorile da napravi monodramu koju će napisati baš za mene. I ja sam rekla: ‘Super, može!’ Napisala je tekst i poslala mi ga, a kad sam ga pročitala u sekundi sam shvatila: ‘Da, to je ono što želim raditi’ – prepričava mi Ana početak suradnje sa svojom rođakinjom.– Da, daljnje smo rođakinje, i ona je porijeklom iz Buševca. Znamo se još iz vremena dok je radila u pučkom kazalištu u Buševcu, u kojem sam bila i ja, a sretale smo se i kasnije u novinarsko-glumačkim krugovima. Ona je puno radila u Berlinu, osmislila je koncept emisije Parlaonica na HTV-u, puno je radila s pučkim kazalištima, ima i neke filmove… – nabrajala je Ana. Od teksta i euforije do premijere prošlo je dosta vremena, više od plana.- Znale smo se zezati da smo porodile dijete, i za to treba devet mjeseci, koliko i nama za predstavu – kaže Katulićka i nastavlja: – Prošlo ljeto smo krenule s probama i u to smo ušle potpuno same. Ona, ja i baš nitko više. Pazi, nemamo love, nemamo prostor… Imamo tekst i volju. Imale smo probe kod Romane doma, pa kod mene u stanu, snalazile smo se. Tu su i poslovi, svaka ima svoje obaveze, nije nam to bila primarna stvar u životu… I na kraju se sve to otegnulo na skoro godinu dana. Ili, ako ćemo tako gledati, punih devet mjeseci. U zadnjoj fazi, ističe i zahvaljuje, pomogao je i Grad, dobila je na korištenje dvoranu Galženica, u kojoj bi uskoro moglo doći i do goričke premijere. Izvedbu na Susrete kazališnih amatera Zagrebačke županije Ana naziva pretpremijerom. – Uh, sreća da nam se otvorila ta prilika. To ti je kao kad žvačeš žvakaću predugo, jednostavno je moraš ispljunuti. Meni je došao taj moment, da smo još malo čekali, vjerojatno bi mi predstava postala grozna, počela me živcirati. Ukratko, progutala bi tu žvakaću – opisuje taj osjećaj Ana. Kad smo već kod osjećaja, kakav je osjećaj bio ispljunuti žvakaću? – Bilo je super! Prošlo je odlično. Osvojile smo nagrade, Romana za najbolji novi dramski tekst, a ja za najbolju glavnu žensku ulogu na smotri. I kritike su jako dobro, a sve to je dobra polazna točka, govori da sve to nešto vrijedi. To nam je važno jer ćemo predstavu raditi i dalje – najavila je Ana.

Kad prijatelji ne znaju smije li se smijati…

Predstava nije jedna od onih “laganih”, izaziva emocije, ali glavni cilj cure su postigle. – Kako je ovo na neki način angažirano kazalište, nismo znali kako će publika reagirati, hoće li taj tekst doživjeti kao nas dvije. Nama je to bilo super od početka, ali nismo znali hoće li biti i publici. Tema krize, represije, nema se novaca, svi kukaju… To je svakodnevna tema koju slušamo po kafićima, bojala sam se da će ljudima biti dosadno sad gledati i predstavu s tom tematikom. U smislu, ‘o super, još jedna predstava o krizi, to je već viđeno…’ A mi smo baš takve komentare htjele izbjeći. Htjele i uspjele. A koja je priča predstave? – Radi se o profesorici hrvatskog jezika koja u nekom trenutku nije htjela dati mito da bi dobila posao u školi i odlučila je postati poduzetnica u kulturi, baviti se izdavaštvom. I nakon nekog vremena krenu represije, blokade, prisilne naplate, ovrhe… Sve ono što je zadnjih desetak godina zapravo hrvatska svakodnevica. I taj lik male poduzetnice, koja predstavlja svakog od nas, okosnica je priče u kojoj ona ostaje pozitivna cijelo vrijeme. Iako je smeta cijeli sustav funkcioniranja države, koji je samo prividno tu da bi bio na usluzi građanima – ukratko će Ana. Za više informacija, naravno, posjetite prvu sljedeću izvedbu “Male poduzetnice u velikoj blokadi”… Glumici u svojoj prvoj monodrami nije lako prvi put izaći pred publiku. – Uh, opasno me uhvatila trema. Otkad sam dobila tekst u ruke, svojski sam se dala u to, željela samo to raditi, ali opet ti u cijelom tom procesu prođe kroz glavu: ‘Moj Bože, ja radim monodramu koja traje sat i 15 minuta. Ja sama moram ljude držati budnima sat i 15 minuta!’ To nije mala stvar. I onda sam krenula gledati monodrame, pa počneš misliti da ovo što radiš nije dovoljno dobro… I onda smo Romana i ja krenule malo čeprkati i nešto smo, eto, iščeprkale. Ispričala mi je i priču o demonu koji ju je mučio, malom vragu s ramena koji je postavljao stotine pitanja. Kako će biti, hoću li uspjeti… Riješila se tog demona na generalnoj probi, pred desetak prijatelja koji su došli, sjeli i – šutjeli. A to nije bila poanta, jel tako? – Pazi, ja izvodim predstavu, a među njima muk. I mislim si: ‘Što je krivo, zašto ne reagiraju, ovo ništa ne valja, zašto šute…’ I poslije dođu do mene i kažu: ‘Odlično, stvarno si bila dobra’. Mislim si, kako je bilo dobro kad sjedite i šutite. A oni mi kažu: ‘Nismo znali jel se smijemo smijati’. Ha, ha, pa naravno da smijete… – prepričava Ana i nastavlja: – Na premijeri je bilo puno drukčije, više ljudi, bilo je i smijeha, i svega. A to smo i željele, da bude humora, ali i trenutaka koji te natjeraju da se zamisliš. Najveće priznanje bilo mi je kad su mi ljudi poslije prilazili brišući suze. Predstava ih je dirnula, a glumcu je to najbolji mogući kompliment. Svaka emocija znači da sam dirnula čovjeka koji gleda, a to je cilj, ta neka mala katarza. Drukčije Ana promišlja glumu i kazalište od običnog čovjeka. – Gluma nije umjetnost zbog umjetnosti, kazalište funkcionira i kao neka vrsta medija, mora donositi neku poruku, ne smije biti samo zabava za publiku, nego i i pozornica s koje glumac, lik, odašilje poruku. Mora izazivati emocije, da čovjek kući odlazi s gomilom pitanja, da ga to što vidi potakne na razmišljanje. Zato sam oduvijek i željela raditi takve predstave, zato sam se toliko i oduševila tekstom za “Malu poduzetnicu…” – objašnjava Ana. Radila je, kaže, i na jednom kratkom filmu s poznatim hrvatskim glumicama Jadrankom Đokić i Ksenijom Marinković, koja ju posebno oduševljava, a u budućnosti želi… – Bitno mi je raditi, bilo što. Kazalište mi je broj jedan, u kazalištu staneš na scenu, voz krene i ‘furaš’ ga, voziš do kraja. Na filmu je drukčije. Stop, rez, deset minuta pauze dok namjestimo svjetla, vratite se, ajmo sad drugi kadar… Kazalište mi bolje odgovara, ali zaista se ne opterećujem time što ću raditi i gdje ću doći, ne mislim da ću postati neka slavna glumica – prilično uvjerljivo kaže Ana.

Prvi šef bio joj je – gradonačelnik

Možda završiš u sapunicama, prekinuo sam je. – Glupo mi je reći kategorički ne. Ovisi o puno faktora, čak ne toliko o novcu, koliko o projektu. Možda se pojavi nešto super, cool, fora, pa bi i probala. Nije mi skroz odbojno, da mi netko nešto ponudi, dobro bih razmislila – iskrena je Ana, svjesna što takve uloge donose sa sobom.– Ako ljudi ne idu u kazalište, a baš i ne idu, ako ne idu u kina gledati hrvatske filmove, a baš i ne idu, sude glumce po sapunicama. A to nije pravo mjerilo. Sapunica ima svoj budžet, svoje rokove, glumci dođu na set, dvaput snime scenu i ajmo dalje. Tu je važna brzina, a ako snimaš brzo, često nije kvalitetno. No zato je gluma u hrvatskim filmovima odlična – priča Ana. I to kao navijena. A kad hoćeš malo o novinarstvu, zaustavi se. – Znaš što, o glumi mogu pričati danima, o novinarstvu s vremenom sve manje i manje. Nije da me ne zanima, ali zanima me na, recimo, drukčiji način – kaže Ana, koja nije posebno oduševljena stanjem u svojoj, u našoj struci u posljednje vrijeme. – Puno se toga svodi na nebitne polemike, a ja mislim da ljudi to ne žele stvarno čitati. A puno se toga događa oko nas što nije popraćeno. Zadnjih godina bila sam na hrpi prosvjeda, kao novinar i kao građanka, ali to se prati na razini vijesti. Malo tko ide u dubinu, na vrhu našeg novinarstva su teme koje su vrlo površne. U Saboru se bavimo smiješnim replikama zastupnika, a zapravo je tragično što na taj način komuniciraju ljudi koji nas predstavljaju. Ali mi novinari to potenciramo zato što je atraktivno, smiješno i ljude zabavlja. Ne bavimo se važnim stvarima nego nasmijavamo publiku, a to nije dobro. Ima super novinara, super tekstova, da se razumijemo, ali sve manje. Radije ću pročitati dobar komentar, kolumnu, kvalitetne tekstove… I priče iz kvarta u Reporteru i na Cityportalu, naravno. – Naravno, ha, ha. Imaš i ti uspomene iz Reportera, tu si počela, na ovim stranicama. – Prvi put sam došla na RVG još u srednjoj školi, direktor je bio današnji gradonačelnik Dražen Barišić, a ja sam jako htjela biti novinarka. I Dražen mi je odmah dao neke zadatke, da se učim, a onda sam skužila da sve to baš i ne stignem. Zašto? Zato što moram u školu, ha, ha. Nešto jesam radila, moj tata i danas čuva taj moj prvi tekst iz Reportera, izvještaj s vatrogasne skupštine DVD-a Buševec – sa smiješkom se prisjeća Ana, podsjećajući svog sugovornika na jednu davno odigranu utakmicu između Lomnice i Gradića, završenu 1-1.. – Eto, vidiš da se prvi tekstovi pamte. Iako, ja bi vjerojatno i zaboravila da mi nije tate. I to mi i on stalno govori: ‘Vidiš, da nema mene, tko bi ti to čuval?’ Znači, gradonačelnik Barišić kao šef… Kako je to izgledalo iz tvoje perspektive? – Dobar je bio, dobar, ha, ha. Nismo imali puno konflikata, praktički niti jedan, korektno smo surađivali, bez problema – sa smiješkom nabraja Ana. Što bi ti rekla, je li bolji direktor ili gradonačelnik? – Iskreno, ne pratim ga toliko kao gradonačelnika otkad živim u Zagrebu, ali mislim da dobro radi. OK radi svoj posao, nadam se da je okružen pametnim ljudima, koji mu pomažu, ali čini mi se da je dosta aktivan, puno ga ima po Gorici, a to je važno za gradonačelnika. Danas je zagrebačka cura, ali dođe Ana često i doma u Buševec, i u Goricu.– Nešto se radi, nešto se događa, a to je važno za Goricu. Glupo je biti šesti grad po veličini u Hrvatskoj, a istovremeno spavaonica, u kojoj se ljudi zabavljaju tako da šeću pse po par. Često mi se dogodi da dođem u Goricu i na ulici ne vidim ni jednog čovjeka na cesti. Posao gradonačelnika i gradske vlasti je da omogući ljudima da se osjećaju ugodno u gradu, da imaju sadržaj koji mogu konzumirati, da mogu zadovoljiti sve svoje potrebe, od kulture, umjetnosti, bilo čega – poručuje Ana.

Doček Nove u društvu s Anom

Puno priča, stvarno puno, ispričala mi je ponešto i o profesijama zapisanim u zvijezdama. – Jednom mi je prijateljica rekla da svaki čovjek u sebi ima tri profesije, razmislila sam i shvatila da to ima smisla. Sve u životu se događa s razlogom, a ako nešto istinski želiš, na kraju dođe na svoje. Ja sam to spoznala s 28, kad sam se vratila glumi. Moja prva je novinarstvo, druga gluma, a treća… Ne znam, nju još moram pronaći – ‘karamarkovski’ je nabrojala Ana, jer zaboravila je da je ona i voditeljica. – Ajde, neka to bude treće – prihvatila je sugestiju. – I to je stvar u kojoj guštam, nekakav spoj novinarstva i glume. U vrijeme dok sam bila na RVG-u počela voditi neke manifestacije, a sad već godinama vodim Jurjevo i Ivanje, a posljednjih pet godina i doček Nove. Sve manje posjećen doček, ubacio sam se. – Da, žao mi je samo što mi se čini da je svake godine sve manje ljudi, kao da Goričani više nisu zainteresirani za doček na otvorenom. Koga god od izvođača dovedemo, čini mi se da je ljudima svejedno, opet ne dolaze. Možda je i to dio priče koja kaže da Goričani nisu dovoljno zainteresirani za svoj grad. Ali ipak bude veselo, iako je recimo prošle godine bilo -18 stupnjeva, doslovno smo se smrznuli, ali vidi se da su ljudi sretni, raspoloženi. Bude baš zabavno – kaže Ana. Tako nekako prošla je i ova kava. Ana je, naravno, morala dalje, a ja sam sjeo u auto i krenuo kući. Upalio se i radio, kad ono – Ana Katulić u eteru. Koliko ta može pričati…

Preneseno iz Reportera broj 351

Povezane teme:Ana Katulić

HOTNEWS

Aktualni sat – Rasprava o Kušancu, proračunu i tržnici, “poduzetnička zona će donijeti nova radna mjesta i investicije”

Vijećnici su raspravljali o proračunu, tržnici električnim autobusima i dnevnoj bolnici.

Objavljeno

prije 7 sati

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Danas je održana 6. sjednica Gradskog vijeća Grada Velike Gorice. Jedna od ključnih točaka bilo je darovanje državnog zemljišta Gradu Velikoj Gorici, i to po žurnom postupku. Prijedlog zaključka o sklapanju Ugovora o darovanju nekretnina u svrhu izgradnje Poduzetničke zone Kušanec-Istok izglasan je velikom većinom, 22 vijećnika glasala su “za”, nitko nije bio protiv, dok su četiri vijećnika ostala suzdržana.

Riječ je o odluci Vlade Republike Hrvatske kojom se Gradu daruje zemljište namijenjeno razvoju Gospodarske zone Kušanec–Istok, projekta procijenjene vrijednosti više od 31 milijun eura, čime je Velika Gorica dobila snažan poticaj za daljnji gospodarski rast, o čemu smo pisali ranije.

Tijekom aktualnog sata vijećnica Nada Finderle postavila je pitanje o financijskom stanju grada, konkretno o manjku do 31. prosinca, ali i o tome kojim kanalima građani mogu komunicirati s Odborom za pritužbe i predstavke.

U odgovoru je pojašnjeno kako se proračun sastoji od računa prihoda i rashoda te računa financiranja. Izneseni su podaci prema kojima je na razini 2025. godine ostvaren višak od 2,6 milijuna eura, no kada se uključi preneseni manjak iz prethodne godine, ukupni manjak iznosi 8,9 milijuna eura.

Što se tiče komunikacije građana, istaknuto je kako se pritužbe mogu slati putem maila, telefonski ili osobnim dolaskom u zgradu gradske uprave, a građani se često direktno obraćaju i nadležnim upravnim odjelima, ovisno o temi.

Vijećnik Mihael Kuliš otvorio je pitanje u kojoj je fazi razvoj poduzetničke zone Kušanec te koji su planovi i očekivanja, a zatražio je i pojašnjenje o planovima za razdvajanje gradske četvrti Miljenko Granić.

Odgovor je dao Neven Karas, istaknuvši kako je u tijeku izmjena urbanističkog plana te zahvalio Vladi RH na darovanom zemljištu. Posebno je naglasio kako je zona veća od 50 hektara te bi trebala biti snažan gospodarski zamašnjak za Veliku Goricu, ali i otvoriti nova radna mjesta.

Karas se dotaknuo i gradske četvrti Miljenko Granić, istaknuvši kako se upravo na tom području posljednjih godina događa najintenzivnija izgradnja te najveći priljev novih stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u toj četvrti je živjelo oko 9 tisuća stanovnika.

“To je gradska četvrt koja odudara od ostalih gradskih četvrta. Moje osobno mišljenje je da je ta gradska četvrt neprirodno stvorena jer postoje naselja okolo koja nisu komplementarna i nemaju iste interese, tako da mislim da bi trebali pokrenuti razdvajanje i da je nekakav logičan slijed razdvajanje Zagrebačke ulice i onda bi se ta gradska četvrt mogla podijeliti po pola”, dodao je Karas.

Jedan od vijećnika otvorio je pitanje statusa gradske tržnice, točnije, je li trenutačna lokacija privremena ili je postala trajno rješenje.

Pročelnik Dubravko Katulić odgovorio je kako tržnica nije privremena te da je Grad uložio značajna sredstva kako bi se postojeći prostor uredio i opremio za prodavače i kupce. Dodao je kako povratak na staru lokaciju nije moguć jer se radi o privatnom vlasništvu.

Na pitanje jednog od vijećnika o planovima za uvođenje električnih autobusa, Katulić je odgovorio kako je u Veliku Goricu već stiglo pet električnih autobusa nizozemskog proizvođača VDL, te da su dosadašnja iskustva pozitivna. Jedini problem je infrastruktura.

“Trenutačno imaju svoju punionicu u Novom Čiču i nije praktično da se isti pune na toj lokaciji. Pokrenuli smo s prijevoznikom izradu projektno-tehničke dokumentacije oko postavljanja punionice i ona će biti smještena gdje je stanica brze linije, s tim da smo napravili i novo stajalište kod tržnice gdje će se ta brza linija premjestiti. Kako je rekao pravilnik o obvezama izvještaja Europske komisije za minimum ciljeva koje se mora postići u cestovnom prometu, obveza je Grada, odnosno prijevoznika koji s nama ima ugovor da 2027. godine mora imati 27 % autobusa, odnosno pet koje smo nabavili i do kraja 2030., mora biti 38 %, dakle to je sedam autobusa, što znači da nam trebaju još dva autobusa i to prijevoznik mora nabaviti kako bismo zadovoljili sve uvjete”, pojasnio je Katulić.

Vijećnik Branimir Mikšić postavio je pitanje o problematičnom križanju A. G. Matoša i Ljudevita Gaja kod STOP SHOP-a, gdje se često događaju prometne nesreće, te o završetku radova na cesti u Mraclinu.

Katulić je rekao kako je Grad već ranije planirao izgradnju rotora te je izrađena projektno-tehnička dokumentacija, a sada se čeka građevinska dozvola. U međuvremenu je postavljena dodatna signalizacija i napravljen južni odvojak kako bi građani mogli lakše izaći na drugu stranu.

Što se tiče Mraclina, Katulić tvrdi da radovi idu svojim tijekom i da ne vidi kašnjenja, no istaknuo je kako se radovi nisu mogli odvijati tijekom zime. Najavio je da bi cesta trebala biti gotova u lipnju, uz napomenu da su dodatni zahtjevi mjesnog odbora za pješačke staze produljili trajanje projekta.

Vijećnik Stipo Duvnjak postavio je pitanje o radovima na pročistaču otpadnih voda, ali i o dolascima veleposlanika u Veliku Goricu te projektima koji su ih doveli u grad.

Direktor VG Vodoopskrbe Ivan Rak odgovorio je kako je građevinska dozvola za pročistač dobivena 12. veljače, izvođači su uvedeni u posao 18. veljače, a završetak radova očekuje se do ljeta 2027. godine. Nakon toga slijedi godina dana probnog rada.

Trenutačno je realizirano 5,2 milijuna eura od ukupno ugovorenih 37 milijuna, a uskoro kreću i obavijesti građanima o priključivanju na sustav odvodnje. Prva cjelina obuhvaća područje od Kobilića i Leknenog prema Trnju.

Gradonačelnik Ačkar odgovorio je na pitanje o dolasku diplomata istaknuvši kako Velika Gorica postaje sve prepoznatljivija na nacionalnoj razini te da je interes investitora sve veći.

“Ponosno možemo reći da je interes stranih investitora, veleposlanika i svih onih relevantnih osoba, kako u društvenom, političkom životu i sportskom u životu, postao puno snažniji, vidniji i veći nego što je to bio prijašnjih godina. Dakako, godi činjenica da smo na nacionalnom nivou prepoznati kao najpoželjniji grad za život u Republici Hrvatskoj. Dakle, zašto diplomati u Velikoj Gorici? Pa mi zatvaramo poduzetničku zonu Meridijan 16 koja je u potpunosti popunjena, a koja je zahvaljujući austrijskom kapitalu i tadašnjem veleposlaniku Republike Austrije došlo do faze popunjenosti koju ima danas. Ovdje su došli veleposlanici razvijenih europskih zemalja, koje su spremne dati zeleno svjetlo i lobirati kako bi upravo kapital i investicije završili u poduzetničkoj zoni Kušanec koja je bila predmet hitnog postupka kada smo započeli sjednicu. Dakle, Velika Gorica se odlučila za logistiku. Svima će usta biti puna da trebamo govoriti o poduzetništvu, tvornicama, međutim mi smo odlučili da idemo na logistiku koja je van periferije našega grada. Mi ovdje govorimo o Meridijanu 16 i Kušancu koji su na petlji. Tako naši građani ne osjete da je to sve u našem gradu i ne osjete nikakve smetnje. Da imamo tešku industriju kao neke druge županije, uvijek bi imalo nešto što bi smetalo našim sugrađanima”, objasnio je Ačkar.

Spomenuo se i projekt PAUK, odnosno Dječja zelena mreža “Plemeniti Pauković”. Riječ je o projektu vrijednom 5,27 milijuna eura, od čega je 4,4 milijuna eura bespovratnih sredstava iz programa Konkurentnost i kohezija 2021.–2027. Projekt je zamišljen kao odgovor na izazove modernog vremena, gdje su djeca sve manje vani, a sve više uz ekrane. U sklopu projekta uređuju se tri urbana koridora i sedam urbanih točaka, s ciljem poticanja djece na boravak na otvorenom i socijalizaciju, ali i edukaciju o klimatskim promjenama te ulozi zelene infrastrukture u smanjenju toplinskih otoka. Najavljeno je i sadnja 377 stabala i 1.200 grmova pogodnih za oprašivače, uz dodatne edukativne aktivnosti.

Vijećnica Sanja Jurković–Draganić postavila je pitanje o poskupljenju GSG-a i izostanku rješenja, ali i o stanju u Dječjem vrtiću Žirek, gdje su se, kako je navela, zbog prokišnjavanja stropa u sobama pojavile kante na podu.

U odgovoru je pojašnjeno kako Grad sam pakira uplatnice, čime je procedura brža, dok se rješenja šalju putem pošte. Naveli su kako je pošta u posljednjem slučaju zamolila produljenje roka dostave zbog velikog broja pošiljki.

Što se tiče DV Žirek, odgovoreno je kako je obnova u tijeku te će vrtić nakon radova biti energetski učinkovit. U tijeku je zamjena stolarije i obnova krova, a zbog izvođenja radova tijekom pedagoške godine skupine se prema potrebi razmještaju. Prokišnjavanje se dogodilo prošli tjedan za vrijeme kiše, dok su radovi bili na krovu, no djeca su odmah premještena u druge skupine.

“Govori se da su vrtići besplatni. Ne, oni nisu besplatni već je grad preuzeo ekonomsku cijenu vrtića. Prošle godine ste i sami glasali, kada je u proračunu ekonomska cijena podignuta sa 400 na 500 eura i to Grad Velika Gorica stavlja unutar proračuna vrtića te se od tih novaca financiraju vrtići”, dodala je pročelnica Lana Krunić Lukinić.

Vijećnik Josip Vitez pitao je hoće li biti dovoljno mjesta u vrtićima te u kojoj su fazi projekti novih vrtića u Pokupskoj i Kolarevoj ulici. Odgovoreno je kako je pristiglo oko 600 prijava za novu pedagošku godinu, od čega je predviđeno oko 320 mjesta u jaslicama i više od 170 mjesta u vrtićkim skupinama.

Istaknuto je kako će i ove godine biti upisana sva djeca koja ispunjavaju uvjete, da su oba roditelja zaposlena, da imaju prebivalište u Velikoj Gorici te da su rođena do 31. kolovoza. Kao dobra vijest navedeno je da će nakon 1. rujna biti otvoren novi vrtić u Pokupskoj ulici s oko 200 mjesta, dok bi vrtić u Kolarevoj mogao doći na red krajem godine ili početkom sljedeće.

Vijećnik Ivo Jelušić otvorio je pitanje kašnjenja radova u naselju Bratstvo te zanimalo ga je tko je odgovoran i postoje li financijski penali, a osvrnuo se i na problem smeća i zaraslih površina u Horvatovoj ulici.

Pročelnik Dubravko Katulić odgovorio je kako su radovi u Bratstvu pri kraju te da je potrebno završiti još jednu prometnicu i spojiti stanicu oborinske odvodnje koja prvotno nije bila predviđena, ali se pokazala nužnom. Najavio je kako bi radovi trebali završiti do kraja mjeseca, a po završetku će se napraviti zapisnik o prekoračenju rokova i razlozima kašnjenja. Što se tiče Horvatove, Katulić je rekao da se problem rješava, no upozorio je da dio građana i dalje odlaže otpad ispred starog reciklažnog dvorišta, iako je novo otvoreno. Istaknuo je da Grad ulaže u sustav i informiranje, ali da se građani također moraju priviknuti na promjene.

Vijećnik Zvonko Kunić pitao je ima li novih informacija o Centru za starije i načinu predbilježbe, kao i o projektu dnevne bolnice.

Gradonačelnik Krešimir Ačkar odgovorio je kako bi radovi trebali završiti početkom 2027. godine, a u centru će biti osigurano više od 100 mjesta za institucionalni smještaj te više od 500 mjesta za izvaninstitucionalne usluge, poput dostave obroka, psihološke pomoći i drugih oblika podrške.

“Na području Velike Gorice imamo 14 tisuća umirovljenika, a ovaj dom može zauzeti samo jedan dio. Volio bih da kao gradonačelnik mogu reći da je netko napravio barem tri staračkom doma, pa da ja mogu govoriti o četvrtom jer bi danas bilo puno lakše pristupiti toj temi, ali nitko prije se nije htio uhvatiti tog pitanja. Mi danas govorimo o prvom centru za starije osobe, ali ne bježimo od toga da će biti puno onih koji zaslužuju biti u to centru i već sada razmatramo zemljište pored dnevne bolnice kako bi tamo napravili drugi centar za starije osobe”, dodao je Ačkar.

Govoreći o dnevnoj bolnici, Ačkar je rekao kako će Velika Gorica dobiti prvu dnevnu bolnicu ne samo u gradu, već i u Zagrebačkoj županiji. Projekt je ušao u program Vlade, a 5. svibnja 2026. objavljen je javni poziv za izradu studije predizvedivosti, što je ocijenio kao prvi konkretan korak prema realizaciji.

“Hvala predsjedniku Vlade, Andreju Plenkoviću i resornom ministarstvu. Vjerujem da će Velika Gorica biti primjer drugim gradovima i županiji u realizaciji ovih važnih problema koji se nisu rješavali desetljećima”, zaključio je Ačkar.

Također, u 12 sati održana je minuta šutnje za tragično stradalog mladića iz Drniša

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Klas i dalje dominira, Kurilovec prati, VG Boys sigurni na 3. mjestu

Objavljeno

prije 7 sati

19. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Liga veteranskih momčadi Nogometnog saveza Velika Gorica (NSVG) nastavljena je utakmicama 21. i 22. kola u kojem je na 11 odigranih utakmica postignuto 45 golova (21+ 24). Klas i dalje dominira i sigurno ide ka osvajanju prvog mjesta. Kurilovec je također s dvije nove pobjede potvrdio drugu poziciju.

Kobilić, 18.05.2026. Liga veterana NSVG-a 22.kolo: VG Boys – Dinamo 4:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr