HOTNEWS
Carrie Bradshaw iz Buševca: Ana je novinarka, voditeljica i glumica
Rijetke su prilike u životu novinara kad je intervju zapravo – kava s prijateljem. Ili prijateljicom. U ovom slučaju upravo je tako.– Slušaj, imam ti prijedlog za priču koju će tebi biti vrlo lako napraviti – javio se gazda jednog sunčanog poslijepodneva. – Dobro… – ostao sam malo zbunjen. – Ana Katulić! – otkrio je karte šef, a evo i mene već u sljedećoj sekundi:– Prodano! Ana je, naime, prijateljica. Dugogodišnja, draga prijateljica, kolegica. I odmah sam okrenuo njen broj.
-Bok, Ana. Jel’ čitaš ti one moje Priče iz kvarta u Reporteru?- Da… – sad je ona bila zbunjena. – E, znaš tko je glavni lik moje sljedeće priče?- Tko? – mogao sam čuti njene upitnike iznad glave. – Ti – rekao sam i dobro je nasmijao. Preostalo je još jedino uvjeriti je da mislim ozbiljno, dogovoriti kavu, naći se i sjesti… Nismo već dugo, teško je Anu uloviti, a vidjet ćete i zašto. – Kako mi izgleda radni dan? To je kaos. Ima dana kad se budim ujutro u 5.45, radim do jedan na radiju, nešto pojedem, idem dalje i kući se vratim taman na spavanje. Ne bih to smjela reći jer će memama ubiti, ali zadnjih tjedan dana doslovno ni ne spremam krevet, nema smisla – smije se Ana.
Novinarstvo je posao, gluma najveća strast
Zanimljivo je ovo razdoblje u njenom životu. U novinarstvu je Ana od 19 godina, tamo negdje 2003. je prvi put došla na RVG, onako mlada, prpošna i energična, ali i vrlo talentirana. Bila je i u kadru Velikogoričkih kronika, u informativnom programu RVG-a, često i u eteru, puno je toga natipkala i na stranicama Reportera, a posljednje četiri godine novinarski je rasla i napredovala na Media servisu. Znate ono, “za Media servis, Ana Katulić”… Od prije nekih mjesec dana možemo je slušati na frekvencijama Gold FM-a, radija koji je neka vrsta nasljednika RVG-a, ali novinarstvo je trenutačno u drugom planu. 
Ana je, naime, zaluđena glumom. Koketirala je s glumom kao srednjoškolka, a ljubav je ponovno planula kad joj je bilo 28. Otkud netko u glumi u tvojim godinama, krenuo sam “stankovićevski”. – A čuj njega, što to znači u mojim godinama? Dobre su to godine – nasmijala se Ana i nastavila: – Danas kad gledam, mislim da dobar glumac može biti samo onaj tko životno i mentalno sazrije. Ti s 18 godina možeš upisati akademiju, educirati se i učiti, ali tek kad čovjek dođe u zrelije godine, kad skuži i život i samog sebe, istinski može početi promišljati kao glumac. Barem je kod mene tako. Tek kad sam došla u neke godine shvatila sam što je gluma, da tu nema onoga ‘sad ću ja biti lijepa na pozornici’. Ne, gluma je umjetnost koja dolazi iz tebe, nešto što se istinski osjeća. I ja istinski osjećam da je gluma moje biće. Posebna se strast pojavi u očima kad govori o glumi, iako je dodala Ana i da je novinarstvo njen posao, da je toga svjesna, no ljubav je ljubav… – Kad stanem na pozornicu, ja guštam, super mi je. Ali, što je puno važnije, vidim da i ljudi koji me gledaju super. Nema boljeg osjećaja od toga. Da je bilo malo više hrabrosti, možda bi Ana već odavno bila u glumi, možda se ne bi ni dotakla novinarstva. – Nakon srednje škole sam se pripremala za Akademiju, ali bila sam stvarno premlada. Tad me držao taj ‘ja ću biti lijepa na pozornici’ sindrom. A nisam imala pojma što znači biti glumica. Na kraju sam odustala, mislila sam da nisam dovoljno dobra… Nikad nisam otišla na prijemni, umjesto toga sam upisala novinarstvo, završila ga i dosad već u karijeri napravila toliko da mogu biti zadovoljna. Neki kolege imaju više ciljeve, biti super poznati, nagrađivani istraživački novinari, ali ja sam u svim ovim godinama, kroz RVG, Reporter, Vjesnik, Media servis i sad Gold FM, uspjela raditi na širokom dijapazonu poslova, od lokalnog novinarstva, televizijskog, radijskog, praćenja vlade, Sabora… Dobro, čekaj, sad pričamo o glumi, poslije ćemo o novinarstvu. – Aha, oprosti, malo sam se zaletila. Zna joj se dogoditi, čudo je koliko ta može pričati… Dakle, gluma je najbolje što ti se trenutačno događa u životu? – Da, da, da.
Predstava s nas dvije kao da rodiš dijete
Da se otvori prilika, bi li radila samo to i ništa više? – Naravno! Gledaj, meni je drago što nikad nisam otišla na taj prijemni za Akademiju, više mi se sviđa ovako. Ja to uvijek govorim, a frendovi mi se smiju, ali mislim da se sve u životu događa u nekim krugovima, u spirali. Svaki krug se mora zatvoriti da bi krenuo dalje, ali na kraju te put ipak dovede tamo gdje treba. Možda djeluje malo mistično, duhovno, ali ja to tako nekako vidim. Kao spiralu. Evo, gledaj mene. Htjela sam upisati glumu, odustala sam, krenula na drugu stranu, bavila se novinarstvom, ali opet sam se vratila na glumu. I u njoj bi, jasno vam je već, žarko željela ostati. A počela je jako dobro.
Sredinom travnja premijeru je doživjela monodrama “Mala poduzetnica u velikoj blokadi”, autorice Romane Rožić, u kojoj glavnu i jedinu ulogu igra Ana Katulić. I, kažu kritike, igra je sjajno. – S Romanom, našom goričkom akademski obrazovanom redateljicom, našla sam se jedan dan na kavi i pitala me: ‘Hoćemo nešto zajedno raditi?’ I tako smo se dogovorile da napravi monodramu koju će napisati baš za mene. I ja sam rekla: ‘Super, može!’ Napisala je tekst i poslala mi ga, a kad sam ga pročitala u sekundi sam shvatila: ‘Da, to je ono što želim raditi’ – prepričava mi Ana početak suradnje sa svojom rođakinjom.– Da, daljnje smo rođakinje, i ona je porijeklom iz Buševca. Znamo se još iz vremena dok je radila u pučkom kazalištu u Buševcu, u kojem sam bila i ja, a sretale smo se i kasnije u novinarsko-glumačkim krugovima. Ona je puno radila u Berlinu, osmislila je koncept emisije Parlaonica na HTV-u, puno je radila s pučkim kazalištima, ima i neke filmove… – nabrajala je Ana. Od teksta i euforije do premijere prošlo je dosta vremena, više od plana.- Znale smo se zezati da smo porodile dijete, i za to treba devet mjeseci, koliko i nama za predstavu – kaže Katulićka i nastavlja: – Prošlo ljeto smo krenule s probama i u to smo ušle potpuno same. Ona, ja i baš nitko više. Pazi, nemamo love, nemamo prostor… Imamo tekst i volju. Imale smo probe kod Romane doma, pa kod mene u stanu, snalazile smo se. Tu su i poslovi, svaka ima svoje obaveze, nije nam to bila primarna stvar u životu… I na kraju se sve to otegnulo na skoro godinu dana. Ili, ako ćemo tako gledati, punih devet mjeseci. U zadnjoj fazi, ističe i zahvaljuje, pomogao je i Grad, dobila je na korištenje dvoranu Galženica, u kojoj bi uskoro moglo doći i do goričke premijere. Izvedbu na Susrete kazališnih amatera Zagrebačke županije Ana naziva pretpremijerom. – Uh, sreća da nam se otvorila ta prilika. To ti je kao kad žvačeš žvakaću predugo, jednostavno je moraš ispljunuti. Meni je došao taj moment, da smo još malo čekali, vjerojatno bi mi predstava postala grozna, počela me živcirati. Ukratko, progutala bi tu žvakaću – opisuje taj osjećaj Ana. Kad smo već kod osjećaja, kakav je osjećaj bio ispljunuti žvakaću? – Bilo je super! Prošlo je odlično. Osvojile smo nagrade, Romana za najbolji novi dramski tekst, a ja za najbolju glavnu žensku ulogu na smotri. I kritike su jako dobro, a sve to je dobra polazna točka, govori da sve to nešto vrijedi. To nam je važno jer ćemo predstavu raditi i dalje – najavila je Ana.
Kad prijatelji ne znaju smije li se smijati…
Predstava nije jedna od onih “laganih”, izaziva emocije, ali glavni cilj cure su postigle. – Kako je ovo na neki način angažirano kazalište, nismo znali kako će publika reagirati, hoće li taj tekst doživjeti kao nas dvije. Nama je to bilo super od početka, ali nismo znali hoće li biti i publici. Tema krize, represije, nema se novaca, svi kukaju… To je svakodnevna tema koju slušamo po kafićima, bojala sam se da će ljudima biti dosadno sad gledati i predstavu s tom tematikom. U smislu, ‘o super, još jedna predstava o krizi, to je već viđeno…’ A mi smo baš takve komentare htjele izbjeći. Htjele i uspjele. A koja je priča predstave? – Radi se o profesorici hrvatskog jezika koja u nekom trenutku nije htjela dati mito da bi dobila posao u školi i odlučila je postati poduzetnica u kulturi, baviti se izdavaštvom. I nakon nekog vremena krenu represije, blokade, prisilne naplate, ovrhe… 
Sve ono što je zadnjih desetak godina zapravo hrvatska svakodnevica. I taj lik male poduzetnice, koja predstavlja svakog od nas, okosnica je priče u kojoj ona ostaje pozitivna cijelo vrijeme. Iako je smeta cijeli sustav funkcioniranja države, koji je samo prividno tu da bi bio na usluzi građanima – ukratko će Ana. Za više informacija, naravno, posjetite prvu sljedeću izvedbu “Male poduzetnice u velikoj blokadi”… Glumici u svojoj prvoj monodrami nije lako prvi put izaći pred publiku. – Uh, opasno me uhvatila trema. Otkad sam dobila tekst u ruke, svojski sam se dala u to, željela samo to raditi, ali opet ti u cijelom tom procesu prođe kroz glavu: ‘Moj Bože, ja radim monodramu koja traje sat i 15 minuta. Ja sama moram ljude držati budnima sat i 15 minuta!’ To nije mala stvar. I onda sam krenula gledati monodrame, pa počneš misliti da ovo što radiš nije dovoljno dobro… I onda smo Romana i ja krenule malo čeprkati i nešto smo, eto, iščeprkale. Ispričala mi je i priču o demonu koji ju je mučio, malom vragu s ramena koji je postavljao stotine pitanja. Kako će biti, hoću li uspjeti… Riješila se tog demona na generalnoj probi, pred desetak prijatelja koji su došli, sjeli i – šutjeli. A to nije bila poanta, jel tako? – Pazi, ja izvodim predstavu, a među njima muk. I mislim si: ‘Što je krivo, zašto ne reagiraju, ovo ništa ne valja, zašto šute…’ I poslije dođu do mene i kažu: ‘Odlično, stvarno si bila dobra’. Mislim si, kako je bilo dobro kad sjedite i šutite. A oni mi kažu: ‘Nismo znali jel se smijemo smijati’. Ha, ha, pa naravno da smijete… – prepričava Ana i nastavlja: – Na premijeri je bilo puno drukčije, više ljudi, bilo je i smijeha, i svega. A to smo i željele, da bude humora, ali i trenutaka koji te natjeraju da se zamisliš. Najveće priznanje bilo mi je kad su mi ljudi poslije prilazili brišući suze. Predstava ih je dirnula, a glumcu je to najbolji mogući kompliment. Svaka emocija znači da sam dirnula čovjeka koji gleda, a to je cilj, ta neka mala katarza. Drukčije Ana promišlja glumu i kazalište od običnog čovjeka. – Gluma nije umjetnost zbog umjetnosti, kazalište funkcionira i kao neka vrsta medija, mora donositi neku poruku, ne smije biti samo zabava za publiku, nego i i pozornica s koje glumac, lik, odašilje poruku. Mora izazivati emocije, da čovjek kući odlazi s gomilom pitanja, da ga to što vidi potakne na razmišljanje. Zato sam oduvijek i željela raditi takve predstave, zato sam se toliko i oduševila tekstom za “Malu poduzetnicu…” – objašnjava Ana. Radila je, kaže, i na jednom kratkom filmu s poznatim hrvatskim glumicama Jadrankom Đokić i Ksenijom Marinković, koja ju posebno oduševljava, a u budućnosti želi… – Bitno mi je raditi, bilo što. Kazalište mi je broj jedan, u kazalištu staneš na scenu, voz krene i ‘furaš’ ga, voziš do kraja. Na filmu je drukčije. Stop, rez, deset minuta pauze dok namjestimo svjetla, vratite se, ajmo sad drugi kadar… Kazalište mi bolje odgovara, ali zaista se ne opterećujem time što ću raditi i gdje ću doći, ne mislim da ću postati neka slavna glumica – prilično uvjerljivo kaže Ana.
Prvi šef bio joj je – gradonačelnik
Možda završiš u sapunicama, prekinuo sam je. – Glupo mi je reći kategorički ne. Ovisi o puno faktora, čak ne toliko o novcu, koliko o projektu. Možda se pojavi nešto super, cool, fora, pa bi i probala. Nije mi skroz odbojno, da mi netko nešto ponudi, dobro bih razmislila – iskrena je Ana, svjesna što takve uloge donose sa sobom.– Ako ljudi ne idu u kazalište, a baš i ne idu, ako ne idu u kina gledati hrvatske filmove, a baš i ne idu, sude glumce po sapunicama. A to nije pravo mjerilo. Sapunica ima svoj budžet, svoje rokove, glumci dođu na set, dvaput snime scenu i ajmo dalje. Tu je važna brzina, a ako snimaš brzo, često nije kvalitetno. No zato je gluma u hrvatskim filmovima odlična – priča Ana. I to kao navijena. A kad hoćeš malo o novinarstvu, zaustavi se. – Znaš što, o glumi mogu pričati danima, o novinarstvu s vremenom sve manje i manje. Nije da me ne zanima, ali zanima me na, recimo, drukčiji način – kaže Ana, koja nije posebno oduševljena stanjem u svojoj, u našoj struci u posljednje vrijeme. 
– Puno se toga svodi na nebitne polemike, a ja mislim da ljudi to ne žele stvarno čitati. A puno se toga događa oko nas što nije popraćeno. Zadnjih godina bila sam na hrpi prosvjeda, kao novinar i kao građanka, ali to se prati na razini vijesti. Malo tko ide u dubinu, na vrhu našeg novinarstva su teme koje su vrlo površne. U Saboru se bavimo smiješnim replikama zastupnika, a zapravo je tragično što na taj način komuniciraju ljudi koji nas predstavljaju. Ali mi novinari to potenciramo zato što je atraktivno, smiješno i ljude zabavlja. Ne bavimo se važnim stvarima nego nasmijavamo publiku, a to nije dobro. Ima super novinara, super tekstova, da se razumijemo, ali sve manje. Radije ću pročitati dobar komentar, kolumnu, kvalitetne tekstove… I priče iz kvarta u Reporteru i na Cityportalu, naravno. – Naravno, ha, ha. Imaš i ti uspomene iz Reportera, tu si počela, na ovim stranicama. – Prvi put sam došla na RVG još u srednjoj školi, direktor je bio današnji gradonačelnik Dražen Barišić, a ja sam jako htjela biti novinarka. I Dražen mi je odmah dao neke zadatke, da se učim, a onda sam skužila da sve to baš i ne stignem. Zašto? Zato što moram u školu, ha, ha. Nešto jesam radila, moj tata i danas čuva taj moj prvi tekst iz Reportera, izvještaj s vatrogasne skupštine DVD-a Buševec – sa smiješkom se prisjeća Ana, podsjećajući svog sugovornika na jednu davno odigranu utakmicu između Lomnice i Gradića, završenu 1-1.. – Eto, vidiš da se prvi tekstovi pamte. Iako, ja bi vjerojatno i zaboravila da mi nije tate. I to mi i on stalno govori: ‘Vidiš, da nema mene, tko bi ti to čuval?’ Znači, gradonačelnik Barišić kao šef… Kako je to izgledalo iz tvoje perspektive? – Dobar je bio, dobar, ha, ha. Nismo imali puno konflikata, praktički niti jedan, korektno smo surađivali, bez problema – sa smiješkom nabraja Ana. Što bi ti rekla, je li bolji direktor ili gradonačelnik? – Iskreno, ne pratim ga toliko kao gradonačelnika otkad živim u Zagrebu, ali mislim da dobro radi. OK radi svoj posao, nadam se da je okružen pametnim ljudima, koji mu pomažu, ali čini mi se da je dosta aktivan, puno ga ima po Gorici, a to je važno za gradonačelnika. Danas je zagrebačka cura, ali dođe Ana često i doma u Buševec, i u Goricu.– Nešto se radi, nešto se događa, a to je važno za Goricu. Glupo je biti šesti grad po veličini u Hrvatskoj, a istovremeno spavaonica, u kojoj se ljudi zabavljaju tako da šeću pse po par. Često mi se dogodi da dođem u Goricu i na ulici ne vidim ni jednog čovjeka na cesti. Posao gradonačelnika i gradske vlasti je da omogući ljudima da se osjećaju ugodno u gradu, da imaju sadržaj koji mogu konzumirati, da mogu zadovoljiti sve svoje potrebe, od kulture, umjetnosti, bilo čega – poručuje Ana.
Doček Nove u društvu s Anom
Puno priča, stvarno puno, ispričala mi je ponešto i o profesijama zapisanim u zvijezdama. – Jednom mi je prijateljica rekla da svaki čovjek u sebi ima tri profesije, razmislila sam i shvatila da to ima smisla. Sve u životu se događa s razlogom, a ako nešto istinski želiš, na kraju dođe na svoje. Ja sam to spoznala s 28, kad sam se vratila glumi. Moja prva je novinarstvo, druga gluma, a treća… Ne znam, nju još moram pronaći – ‘karamarkovski’ je nabrojala Ana, jer zaboravila je da je ona i voditeljica. – Ajde, neka to bude treće – prihvatila je sugestiju. – I to je stvar u kojoj guštam, nekakav spoj novinarstva i glume. U vrijeme dok sam bila na RVG-u počela voditi neke manifestacije, a sad već godinama vodim Jurjevo i Ivanje, a posljednjih pet godina i doček Nove. Sve manje posjećen doček, ubacio sam se. – Da, žao mi je samo što mi se čini da je svake godine sve manje ljudi, kao da Goričani više nisu zainteresirani za doček na otvorenom. Koga god od izvođača dovedemo, čini mi se da je ljudima svejedno, opet ne dolaze. Možda je i to dio priče koja kaže da Goričani nisu dovoljno zainteresirani za svoj grad. Ali ipak bude veselo, iako je recimo prošle godine bilo -18 stupnjeva, doslovno smo se smrznuli, ali vidi se da su ljudi sretni, raspoloženi. Bude baš zabavno – kaže Ana. Tako nekako prošla je i ova kava. Ana je, naravno, morala dalje, a ja sam sjeo u auto i krenuo kući. Upalio se i radio, kad ono – Ana Katulić u eteru. Koliko ta može pričati…
Preneseno iz Reportera broj 351
HOTNEWS
CITY POTRAGA Kako smo Santi iz Nepala pomogli naći izgubljene dokumente!
Jutros smo imali ulogu detektiva. I uspjeli smo!
HOTNEWS
EKSKLUZIVNO Šandor iz New Delhija: Broncu posvećujem svojoj trudnoj supruzi i sinu!
Hrvatski bacač diska i paraolimpijac Velimir Šandor osvojio je jučer prvu medalju za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu.
Velikogoričanin Velimir Šandor, član Para Atletskog Kluba Uspon osvojio je brončanu medalju u bacanju diska F52 trećeg dana WPA Svjetskog prvenstva New Delhiju, hicem od 18.09 metara iz druge serije.
Iz daleke Indije se javio u program City radija dan nakon velikog uspjeha kako bi nam ispričao dojmove.
-Pozdrav iz New Delhija! Presretan sam, preponosan i na sebe i trenera, na cijeli tim, koji je godinama uz mene. Deset godina sam u vrhu i osvajamo medalje, tako d vjerujem da možemo i do L.A-ja! Sad se vraćam doma, svojoj trudnoj supruzi kojoj posvećujem medalju, kao i svom sinu koji nam stiže početkom 11. mjeseca. Jedva čekam vratiti se doma i biti s njima – rekao nam je ponosni Šandor, a cijela ekipa City radija i City portala velikim pljeskom i vriskom uputila mu je čestitke i sreću s obitelji i na svjetskim natjecanjima.
Foto: Reuters
♥Ponosni smo!
Inače, Velimirova medalja prva je hrvatska medalja na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu, a ukupno četvrta medalja sa svjetskih prvenstava.
U Indiju je stigao kao aktualni svjetski doprvak obzirom da je u japanskom Kobeu 2024. godine osvojio srebrnu medalju.
Gospodarstvo
Prvi u Hrvatskoj: VS centar Štarkelj otvorio prodajni salon Jawa motocikala!
U multifunkcionalnom prostoru od 900 m² donosi dio gotovo stoljetne tradicije i strasti brenda Jawa u Hrvatsku
VS centar Štarkelj otvorio je vrata modernog, multifunkcionalanog prostora na 900 m², u kojem je smješten prvi prodajni salon Jawa motocikala u Hrvatskoj veličine 60 m², a čime je postao ekskluzivni uvoznik i predstavnik Jawa motocikala za Hrvatsku.
Na adresi Jankovićeva ulica 26 u Mičevcu u ponudi je 8 modela, među kojima se posebno ističu:
- Perak i Bobber, namijenjeni mlađim generacijama vozača
- Jawa 350 CL, pravi klasik i hommage nekadašnjoj legendi
- te Jawa 400 Geeny, moderan urbani naked
Motocikli Jawa predstavljaju povijest koja traje gotovo stotinu godina, o tradiciji koja je oblikovala generacije vozača, i o legendi koja je uvijek bila simbol slobode, izdržljivosti i duha avanture.
Svečanom otvorenju prisustvovali su Milan Prochazka, komercijalni direktor za prodaju Jawa motora za EU, Sanja Erbida i Stevica Lukić, predstavnici Jawe za Sloveniju, kao i Neven Karas zamjenik gradonačelnika Grada Velike Gorice, te direktor i vlasnik VS-centra Štarkelj – Fran Štarkelj.
„VS- centru Štarkelj izuzetna je čast što može tu legendu dovesti ovdje, u Hrvatsku. Biti ekskluzivni uvoznik znači veliku odgovornost, ali i ogromnu priliku – da spojimo bogatu tradiciju marke Jawa s ljubavlju i strašću koju hrvatski motoristi već dugo gaje prema vožnji i slobodi.“– ističu iz VS centra Štarkelj čija vizija nije samo prodavati motocikle, već i graditi zajednicu.
„Stojimo na početku jednog novog puta. I taj put ne gradimo sami već uz pomoć partnera, prijatelja, vjernih suradnika i, naravno, kupaca i korisnika– ljudi zbog kojih sve ovo i radimo. Želimo da ovaj prodajni centar postane mjesto susreta – mjesto gdje ćete pronaći ne samo motore, već i prijatelje, savjete, podršku i inspiraciju za nove avanture. Želimo biti dio priče na dva kotača.„ – poručio je vlasnik Fran Štarkelj.
Inače, Marka Jawa postoji od 1929. godine, kada je malo tko mogao predvidjeti da će ta marka ostaviti toliko dubok trag u svijetu motociklizma. Jawa je osvojila srca milijuna vozača širom svijeta – od Europe pa sve do Azije, Afrike i Južne Amerike.
Kada vozite Jawu, ne vozite samo stroj. Vozite strast, slobodu i san – vozite tradiciju dugu gotovo jedno stoljeće.
Jawa u Hrvatskoj je sinonim za kvalitetu, pouzdanost i užitak vožnje, koju krasi provjerena tehnologija, povoljne i pristupačne cijene te dvogodišnje jamstvo, što ove motocikle čini izuzetno atraktivnim izborom za hrvatsko tržište.
To su motorkotači koji pričaju priče: o putovanjima, o slobodi, o prijateljstvu, i o nezaboravnim trenucima na cesti…a od sada ih možete naći u neposrednoj blizini Velike Gorice, na dohvat ruke, za sve željne posebnog doživljaja vožnje ove legende na dva kotača.
FOTO: VS Centar Štarkelj
HOTNEWS
Otvara se „malo drugačija“ rođendaonica! Slikanje neonskim bojama, gliter party i šminkanje
M@A je posebna dječja rođendaonica koja donosi potpuno drugačiji doživljaj proslave
Početkom listopada Velika Gorica dobiva novo, šareno mjesto za proslavu dječjih i teen rođendana s jedinstvenim proslavama, uz puno boja i stvaralaštva.
M@A rođendaonica na Trgu kralja Petra Krešimira IV broj 11, nije samo prostor za tortu i balone – ona je mjesto gdje mašta, kreativnost i zabava dolaze zajedno – posebno je istaknula vlasnica Marijana Turković, koja nam je dala da zavirimo u njen mali svijet s velikom misijom: da se svaki slavljenik osjeća posebno!
U startu smo se uvjerili da će to zaista biti lako jer nudi brojne maštovite sadržaje po željama i uz stručno vodstvo, a Marijana dodaje kako su spremni za ispunjavanje svih zahtjeva malih slavljenika.
Rođendaonice su popularna mjesta za proslave rođendana s prijateljima i možemo reći da ponude u gradu ne nedostaje. No, vi ste se odlučili ponuditi nešto inovativno i drugačije?
Dugo smo razmišljali o otvaranju rođendaonice za curice 6+ i veće jer rođendaonice za takvu dob nisu česte, a postoji puno kreativnih načina da se i djeca te dobi zabave i na poseban način proslave svoj rođendan. Tako sam stvorila ideju o likovno, kreativnim rođendanima. Smatram da su kod nas rođendani posebni jer imamo u ponudi kreativne teme i da će svako dijete kod nas pronaći ono što mu se sviđa, a mi ćemo dati sve od sebe da to tako zaista i bude. Ideja je jako puno i to ćemo postepeno dodavati. Tako za tinejdžerice, a i one malo manje imamo party gdje se uče osnovne tehnike šminkanja i to prirodnog, imamo izradu sjajila, sjenila, krema za tijelo, highlightera koja se radi od prirodnih sastojaka za djecu), a za one manje također izradu kozmetike, slikanje na platnu, izrada nakita, rukotvorina, personaliziranih privjesaka, oslikavanje tekstila, glitter partyja koji uključuje oslikavanje lica, dječji make up i šljokice. Također imamo i kreativne radionice slikanja, izrade nakita, radova s vunom, od listopada i slikanje pod neonskim svjetlom. Djeca su danas preopterećena digitalnim sadržajima, a mi sa svojim radionicama želimo djeci pokazati druge zabavne sadržaje. Dodatna ponuda su sokići i grickalice i torta koja ide po dogovoru, te polaroidni aparat gdje opet djeca izrađuju taj album sa slikama i ukrašavaju ga. I sve što djeca naprave od svojih radova, nose kući, a svaka proslava traje dva sata.
Tematske proslave oduševljavaju najmlađe. Što mogu očekivati od vašeg tima? Kako se posvećujete pripremi i realizaciji?
Na našim tematskim rođendanima brinemo o svemu-od pripreme do realizacije, kako bi slavlje bilo nezaboravno. Kao odgojitelj s iskustvom već unaprijed razmišljam kako uz sve ponuđene programe dodatno obogatiti ponudu kako bi razvijali i poticali likovno stvaralaštvo, spoznaju o novim tehnikama i gradili samopouzdanje kod djece. Posebnost je radionica izrade prirodne kozmetike koju vodi kolegica odgojitelj koja je uz to i formulator izrade prirodne kozmetike, s dugogodišnjim iskustvom i puno ljubavi prema svom radu. Djeca kroz zabavan i kreativan program sama izrađuju kozmetiku od 100% prirodnih sastojaka (sjenila za oči, sjajila za usne, highlighter) a svoje unikatne proizvode nose kući. Ideja nam je i održavati radionice o njezi problematične kože i izradu krema za iste.
Spomenuli ste „šljašteće“ partyje. Što sve slavljenika i goste očekuje?
Na našem šljaštećem partiju slavljenika i goste očekuje prava čarolija sjaja, zabave i šminke, što djevojčice stvarno vole. Imamo i mini natjecanje najkreativnijeg look-a, photosession s rekvizitima. Brinemo za svaki detalj da bi rođendan bio jedinstven, veseo i nezaboravan.
Jesu li zamišljeni više za djevojčice? Vidimo da glitera, šminke i boja ne nedostaje.
Pa trenutno smo se bazirali više na djevojčice, što ne znači da u budućnosti i za dječake ne napravimo neke teme za proslavu rođendana.
Tinejđeri su posebna priča. Čime ste se „naoružali“ za njihove proslave?
Za njihove proslave osmislili smo aktivnosti koje ih inspiriraju i zabavljaju. Nudimo osnove tehnike šminkanja, svaka djevojčica ima svoje kisove i svoju šminku. Izradu rukotvorina i nakita, a sve u duhu kreativnosti ,druženja i dobre zabave. Svaka proslava je prilagođena njihovom uzrastu, željama i interesu, jer znamo koliko im je važno da se izraze na svoj način. Tako u dogovoru s njima, ovisno o njihovim željama napravit ćemo im proslavu kakvu oni žele.
Slikanje neonskim bojama pod ultraljubičastim svijetlom
Naglasak je na feštanje uz puno kreative, a sve što ste nam ispričali budi želju da se i mi odrasli odlučimo na jedan takav party koji nas vraća u dane kad smo bili djeca! No, kad smo to spomenuli, je li u planu možda i ponuda za „veliku“ publiku?
Naravno, u listopadu imat ćemo radionicu paint and wine za odrasle, koje uključuje sve materijale za slikanje, vođenje kroz kreativni proces i čaša dobrog vina (tko ne želi vino imamo i sok 😊) tako da će se svi koji dođu osjećati kao pravi umjetnici a sve je pokrijepljeno dobrom zabavom i smijehom. Točan termin bit će objavljen na našem instagram i fb profilu. Također, nudimo i za odrasle proslavu rođendana paint and wine.
M@A rođendaonica s prvim danom mjeseca listopada slavljenicima će pružiti drugačije, inovativno i veselo iskustvo proslave, a nikako ne propustite i akciju tijekom listopada: -10 %!
Pratite ih na društvenim mrežama kako bi unaprijed dobili predodžbu kako je zamišljen najljepši dan u godini za vašeg slavljenika ili slavljenicu.
HOTNEWS
Umro je veliki Braco Janković: Odlazak čovjeka koji je stvorio “onu našu” Azenu…
Vladimir Braco Janković, profesor odbojke i jedan od najomiljenijih ljudi u hrvatskom sportu, tvorac čuvene generacije naše Azene, preminuo je u 84. godini
Kasne devedesete, sami počeci jednog novog sportskog projekta u našem gradu, dvorana Osnovne škole Eugena Kumičića, na okupu djevojčice od 12-13 godina, curice iz šestih, sedmih i osmih razreda na svojim sportskim počecima… Odbojkaški klub Azena, životno djelo legendarnog Dede Azenića, ali i njegove kćeri Snježane, koja je do tog trenutka vodila te djevojčice, došao je u novu fazu. I odlučio pozvati u pomoć majstora zanata…
Čim je Vladimir Janković, poznatiji kao Braco, ušao u dvoranu, kemija se rodila. Čovjek koji je već tad bio istinska legenda hrvatske odbojke, nekoć reprezentativac Jugoslavije, a zatim i osvajač Kupa prvaka s talijanskom Modenom, izbornik, profesor doktor odbojke, omiljeni profesor s Kineziološkog fakulteta, odlučio je krenuti od nule u “tamo nekoj” Velikoj Gorici. Nekoliko godina poslije, prof. dr. sc. Braco Janković potpisao se na uspjeh koji se u sportskim krugovima nazivao “Čudo iz Velike Gorice”.
S tim djevojčicama, iz jedne naše škole, radio je ozbiljan posao, predano i profesionalno, s toplinom i ogromnom stručnošću istovremeno, pa i ne čudi što je tu generaciju dogurao sve do samoga vrha. Ta je generacija, s Bracom na čelu, izborila ulazak u prvu ligu, u kojoj se jako brzo i jako dobro snašla, pa smo tih godina imali drugu najbolju odbojkašku ekipu u državi, finalista prvenstva i Kupa, hrvatskog predstavnika u Europi… Nije svih tih godina Braco bio tu, ali on je definitivno i neupitno najzaslužniji za odrastanje generacije u kojoj su bile Senna Ušić, Diana Reščić, Ines Rendulić, Bernarda Buđa, Una Bogović, Petra Burić, Katarina Brnada, Sandra Bašić, sestre Novosel…
Bilo je to vrijeme kad je ženska odbojka punila tribine “bakarića”, kad su te cure gotovo bile zvijezde u našem gradu, kad je Braco dirigirao uz teren, a Deda na tribinama.
Od ovog su tmurnog četvrtka, nažalost, ponovno zajedno, gore iznad oblaka. Braco Janković, čovjek koji je obilježio jednu eru u povijesti velikogoričkog sporta, preminuo je u 84. godini života…
Mi ćemo ga, dakle, pamtiti po onome što je radio u našem gradu, s našim curama, ali Braco Janković je zapravo u svakom smislu velikan hrvatske odbojke. O tome će najviše reći tekst objavljen na stranicama odbojkaškog saveza.
“U četvrtak, 25. rujna, prestalo je kucati srce najvećeg odbojkaškog erudita kojeg je Hrvatska ikada imala. Umro je Vladimir Braco Janković, odbojkaš, izv. prof. dr. sc., rođen 7. svibnja 1941. godine u Vukovaru. Nenadoknadiv je to gubitak koji naša odbojkaška obitelj nikada neće moći nadomjestiti, odlazak tako velikog stručnjaka ostavlja ogromnu prazninu. Generacijama i generacijama odbojkaša on je bio prijatelj, učitelj i mentor, zbog njega su zavoljeli ovaj sport, od njega crpili znanje. Koje je on nesebično očinski davao svima koji su se htjeli educirati. Blagi pedagog građanskih manira svima će ostati u neizbrisivom sjećanju…
Vladimir Braco Janković rođen je 7. svibnja 1941. godine u Vukovaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Visokoj školi za fizičku kulturu diplomirao je 1965. godine, a 1968. izabran za asistenta na predmetu odbojka. Poslijediplomski studij upisuje na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu 1972. godine, titulu magistra znanosti stječe 1976. a iste godine je izabran i u znanstveno zvanje znanstveni asistent.
Doktorsku disertaciju obranio je 1985. godine a dvije godine kasnije na Fakultetu za fizičku kulturu Izabran je u znanstveno zvanje znanstveni suradnik iz područja kineziologije. Iste godine slijedi izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta na predmetu Odbojka. Na istoj ustanovi izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora 2003. godine. Na Kineziološkom fakultetu radi do odlaska u mirovinu, 2005. godine, iako njegov nemirni duh niti tada ne miruje. Odbojka je bila njegov život i posvetio joj se do posljednjih dana…
Autor je tri knjige, jednog poglavlja u knjizi te 25 znanstvenih i stručnih radova.
Pored znanstveno-nastavnog rada na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu imao je vrlo dugu i bogatu igračku i trenersku karijeru. Kao odbojkaš nastupao je za Borovo, Vukovar, Mladost, Spem Faenzu i Modriču, a za reprezentaciju bivše države igrao je 135 puta.
Bio je glavni trener u mnogim domaćim klubovima: Mladosti, Sisku, Novom Zagrebu, Azeni i Zagrebu, ali i u inozemstvu. Kao glavni trener vodio je uspješno Trieste, Novo Mesto, Padovu, Modenu s kojom je osvojio Kup europskih prvaka, Bresciu, Pančevo te Hot Volley Wien.
Na reprezentativnoj razini bio je trener reprezentacija SFRJ, Slovenije i Hrvatske.
Nesebičnim nastavničkim, predavačkim i organizacijskim angažmanom kroz edukaciju na Kineziološkom fakultetu, Višoj trenerskoj školi, brojnim seminarima i konferencijama sudjelovao je u formiranju generacija odbojkaških trenera koji svoj posao rade u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta. Titulom predavača najviše razine (docenta) počastio ga je FIPAV (Talijanski odbojkaški savez). Odlukom HOO-a proglašen je ambasadorom Hrvatskog olimpijskog odbora.
U Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta primio je državnu nagradu za sport Franjo Bučar… Foto: Igor Kralj/PIXSELL
U znak priznanja za dugogodišnji i uspješan rad Savez pedagoga fizičke kulture Hrvatske dodijelio mu je 1996. godine Zlatnu značku pedagoga fizičke kulture, a 2002. godine dobija i Trofej Sportskog saveza Grada Zagreba za životno djelo. Godine 2005. dobija priznanje HOO-a za životno djelo „Matija Ljubek“, a 2015. godine državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”, najviše priznanje koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značaja za razvoj sporta u RH. Tri godine potom prima i nagradu “Franjo Bučar” za životno djelo.
Prošle godine, 2024. predsjednik RH Zoran Milanović odlikovao ga je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara, ordenom koji se dodjeljuje za osobit doprinos razvoju hrvatskog sporta te ostvarene vrhunske sportske rezultate na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima.
Dragi naš i dobri Braco, neka ti je laka hrvatska zemlja”, objavili su iz HOS-a.
Posljednji put u Velikoj Gorici susreli smo ga proljetos, na Gradskom stadionu, gdje je pratio unuka, malog nogometaša. Razgovor je i ovoga puta, kao i svakom ranijom prilikom, bio iznimno ugodan, srdačan, jer Braco drukčije nije ni znao. Uvijek se volio sjetiti dana provedenih u našem gradu, sa svojim curama iz tog vremena povremeno je bio i u kontaktu, pamtio je sve i jednu, od prve do zadnje…Uostalom, i viđali su se na Memorijalnom turniru Antun Azenić Deda, na koji je volio svraćati, jer poziv je od Diane i Katarine uvijek stizao.
Došlo je, eto, vrijeme da se Braco pridruži Dedi, Baki i Snježani, ljudima s kojima je u to doba dijelio dane i noći, sreće i tuge. Tamo gore, iznad oblaka, okupilo se ozbiljno odbojkaško društvo, nema već odavno ni Azene, ali ostale su uspomene. I djela, naravno…
-
Prirodaprije 5 danaU potrazi za “šumskim mesom”: Gljivar hobist iz Dubranca s vrelom znanja o moći gljiva
-
Vijestiprije 5 danaHEP najavio isključenja struje u dva naselja idući tjedan! Pogledajte je li vaša ulica na popisu
-
Vijestiprije 5 danaVelikogorički restoran Mon Ami ponovno među 100 najboljih u Hrvatskoj
-
Sportprije 4 danaKurilovec pao u Zaprešiću uz incident: Žestoka svađa, (pre)teške riječi i uvrede!