Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.

Rani život

Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”

Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.

To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.

Prvi dani u mesnici

Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.

Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.

Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.

Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.

U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.

Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni

Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”

Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.

Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.

“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.

Radna mirovina

Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.

A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.

Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.

Ljubav prema zajednici

Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.

Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.

Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.

Poruka za buduće mesare

Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.

Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.

Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.

(Ivana Spevec, SI Photography)

Umjesto u okićenoj koloni automobilima, kakav je običaj s gostima otići na vjenčanje, jedan velikogorički par danas je pred matičara došao – autobusom!

Foto: Gianna Kotroman

Foto: Gianna Kotroman

Emir Huskić iz Velike Gorice i Zagrepčanka Maja Kabanica, od vjenčanog su kuma dobili originalni poklon – organizaciju prijevoza personaliziranim ZET-ovim autobusom na vjenčanje, a s njima su u “plavoj limuzini” pošli i njihovi svadbeni gosti.

Dok se autobusom vozila vesela raspjevana svita, dan koji se pamti bio je još posebniji, uz ‘must do’ pozdrav prolaznicima – glasnim trubljenjem!

Ivana Spevec, SI Photography

Rafael Lasić iz Gradića doslovno živi glazbu. Gitaru svira u svom autorskom bendu Deset Deset, saksofon u popularnim Podočnjacima, a uz sve to član je i Puhačkog orkestra DVD-a Velika Gorica. Na pozornici je pod svjetlima reflektora, a vikendima nerijetko i na svadbama, eventima i festivalima. Odradio je više od 200 gaža u jednoj godini, svirao pred tisućama ljudi na Beer Festu te u Tvornici kulture, a kad se mikrofon utiša, sjedne na motor i “pobjegne” na kratku vožnju za dušu.

Danas s gitarom u ruci i saksofonom oko vrata živi život o kojem mnogi mladi glazbenici sanjaju, ali rijetki se usude upustiti u njega. Kako sam kaže, od malih nogu je znao da se želi baviti glazbom.

“Kad sam bio mali i prvi put otišao na koncert, bio je to Thompson na Maksimiru, tu sam shvatio da se i ja time želim baviti. To mi je bio trenutak kad se sve prelomilo”, prisjeća se Rafael. Ljubav prema glazbi rodila se još u osnovnoj školi, kada je upisao Glazbenu školu Franje Lučića u Velikoj Gorici, međutim ne ono što je htio.

“Ljudi često pitaju otkud saksofon, a ja samo kažem da nije bilo mjesta na gitari u glazbenoj školi”, smije se Rafael. “Htio sam gitaru pa bubnjeve, ali to nisu imali mjesta i na kraju sam završio u grupi za saksofon. Nije mi uopće žao. Od prvog sata kod profesora Bernarda Homana, zaljubio sam se u taj instrument i ne bih ga mijenjao ni za što. Isprva mi je bilo malo žao što nisam upisao gitaru, ali onda mi je mama rekla da probam i ako mi se ne svidi da će me privatno upisati negdje na tečajeve gitare, ali nije bilo potrebe. Gitaru sam kasnije naučio sam iz potrebe za taj prvi bend, ali nju sviram isključivo u svom bendu i ne gažiram s njom”.

Kada smo ga pitali koji mu je srcu draži, nije se puno dvoumio i ponosno rekao “saksofon”.

Foto: Marko Tuđan

Rafaelov prvi bend, također je nastao gotovo slučajno, ali iz te “slučajnosti” izrasla je cijela karijera.

“Moja srednja škola je imala dane otvorene vrata ili čak neku obljetnicu i pitala je moja profesorica iz Hrvatskog jezika ima li netko neki bend i ja sam se javio da imam bend i da nastupamo po klubovima. Međutim, to je bila laž. Nisam imao još službeno okupljene ljude s kojima sam svirao. Onda sam na brzinu išao skupiti ljude s kojima ću svirati i tako je zapravo nastao moj prvi bend pod nazivom “Hladan tuš”. Na kraju smo i nastavili s radom te smo svirali po raznim klubovima u Zagrebu, Moto partijima i slično”.

Iako se bend kasnije raspao, s nekim od članova osnovao je današnji Deset Deset, bend koji upravo završava svoj prvi album. Njihov zvuk opisuje kao kombinaciju Rundeka, Dvornika i Majki, kako dodaje, zanimljiva mješavina svega, s puno različitih instrumenata i bogatim aranžmanima. 

“Većina nas i ima završenu glazbenu školu i zanimljivo je da ono što sviramo, to nam nisu “prvi instrumenti”. Dakle basistu je klarinet prvi instrument, pjevaču je truba, meni saksofon. Eto klavijaturistica svira klavir. Stoga, aranžmani koje slažemo za bend su pune nekih drugih instrumenta, osim onih klasičnih kao što gitara i bubanj, imamo hrpu violina, čembala, trubi i slično. Bogati su aranžmani pa je drugačije”, objašnjava Rafael.

Šira publika danas ga ipak prepoznaje kao saksofonista Podočnjaka, a zanimljivo je da je ta suradnja počela samo zbog jedne majice.

“Moja frendica Katarina je naručila majicu od njih i moj najbolji prijatelj Vilim je išao s njom da pokupe tu majicu. On je njima spomenuo da svira saksofon i da ima prijatelja (to jest mene) koji svira saksofon i onda nas je povezao. Njima se svidjelo moje sviranje i zvali su me tad da nastupam s njima u Tvornici kulture i od tad stalno nastupam i radim s njima”.

Uz autorski rad i suradnje, Rafael svira i u Puhačkom orkestru DVD-a Velika Gorica. Kaže da ga to posebno veseli jer orkestar ima dobru ekipu i bogat repertoar. “Prije svega imamo jako dobrog dirigenta, Miro Taradi koji vodi orkestar u Velikoj Gorici, drugo, imamo i dobrog predsjednika u DVD-u tako da je uvijek dobra atmosfera. Nije neki klasični orkestar i jako je zanimljivo”.

Iako zvuči kao da živi san, Rafael ne skriva da je život od glazbe sve samo ne lagan. “Ljudi si previše romantiziraju taj posao. Vide sat vremena koncerta, a ne vide da spavaš tri do četiri sata dnevno. Moraš vježbat instrument, radit na autorskim stvarima, a onda još i svirat svadbe i evente da bi financirao sve to. Ima tu jako puno posla. Ali ako se daš u to cijelim srcem, može se. Samo treba raditi”.

Na pitanje ima li neki glazbeni san koji još nije ostvario, Rafael odgovara bez puno razmišljanja. “Najveća želja mi je zasvirati s Thompsonom ‘Geni kameni’. Kad to napravim, mogu mirno umrijet. To mi je san od malena. Ali volio bih i sa svojim bendom odsvirati što više koncerata po Hrvatskoj kad album izađe. To mi je sad najveći cilj”.

Rafael ne krije koliko mu znači podrška obitelji, a kaže da im nije ni smetalo kad bi znao vježbati sviranje u noćnim satima. “Kad sam dao otkaz i rekao da se želim baviti samo glazbom, odmah su me podržali. Rekli su da ako mi zatreba bilo kakva pomoć, da im se mogu obratit. To je ogromna stvar. Od početka su vjerovali u mene”.

Foto: Levisshots

Kad ne svira, kaže da najviše voli popiti jutarnju kavu u centru Gorice bez koje ne može započeti dan. Također, voli se provozati motorom. Ta vožnja mu je, kako kaže, način da malo razbistri um prije povratka u studio.

Na kraju razgovora, Rafael se vraća na ono što najviše želi poručiti mladim glazbenicima. “Ako se želite baviti glazbom, nemojte je romantizirati. Nije to samo svirka na pozornici i svjetla reflektora. Ima tu jako puno odricanja. Moraš vježbat, moraš učit, moraš radit. Ako to stvarno voliš, daj sve od sebe. Ako se želiš bavit glazbom, moraš se odlučit, ili ću se bavit ovim, ili ću propast i radit nešto što ne volim. Glazba je jezik kao i svaki drugi, što ga više vježbaš, to ga bolje govoriš”, zaključuje Rafael.

Nogometaši su ga “proslavili”, no oni nisu jedini koje je naslikao 27-godišnji Ivan Mikulin iz Lekenika. U veljači ove godine na oproštajnoj utakmici poklonio je sliku Domagoju Duvnjaku, a na njegovom popisu našli su se još Zlatko Dalić, Željko Bebek, Miroslav Škoro, Ivan Zak, Ljubomir i Jan Kerekeš, grupa Dalmatino, Marvelovi superjunaci… I to nam je bio povod da sjednemo i popričamo s Ivanom.

Trenutačno skladištar, a po struci elektromehaničar, ovaj mladi samouki talentirani umjetnik crtati je počeo još u vrtićkoj dobi, talent je naslijedio od oca, godinama ga brusio, no nikad nije sanjao da će se jednog dana susresti sa svojim, ali i našim idolima – Vatrenima.

– Još kao dijete privlačili su me Marvelovi superjunaci, njih sam najviše crtao, a o portretima nisam ni razmišljao. Prije sam imao problem jer nisam znao kako viziju iz glave prebaciti na papir pa sam slagao komade papira i spajao. Prvi portret kojeg sam napravio prikazuje mog brata, bratića i mene. Njega držim uokvirenog – kaže Ivan.

A kad već spominjemo Marvelove superjunake, naravno da je Ivan napravio veliko remek-djelo na koje je potrošio čak dvije godine i 400 sati. Veličina slike je 2,5 x 3,5 metra.

Foto: Privatni album Ivana Mikulina

– Morali smo je spuštati s balkona koliko je bila velika. Na njoj se nalazi 120 likova, a crtao sam svime što sam imao – od markera, flomastera, drvenih bojica i tuša. Sliku sam objavio na društvenim mrežama i reakcije su stvarno bile sjajne, što mi je dalo motiv za dalje. U rujnu 2023. godine saznao sam da u Lekenik dolaze Humane zvijezde Hrvatske, u kojima je bio i izbornik Zlatko Dalić. Odmah sam ga išao crtati, a uz pomoć tadašnjeg predsjednika ŠNK Lekenika i današnjeg načelnika Općine Božidara Antolca, portret sam mu uspio uručiti. Zaista poseban osjećaj.

Foto: Privatni album Ivana Mikulina

Uistinu oduševljeni svojim portretima bili su Domagoj Duvnjak i Joško Gvardiol. Bilo je to početkom ove godine kad se igralo Svjetsko rukometno prvenstvo. Posljednja utakmica Domagoja Duvnjaka u dresu reprezentacije. Ivan je želio da ostane trajna uspomena na taj trenutak. Crtao ga je danonoćno i uz pomoć dobrih ljudi uspio je doći na baš tu utakmicu, do baš tog Domagoja.

– Duvnjaku je suza skoro krenula kad je vidio portret. Zaista je bio ganut. Čovjek ne može odglumiti takve stvari. Jednostavno sam mu morao tada uručiti sliku. Bilo je sad ili nikad. Moja slika s njim odmah je završila na društvenim mrežama reprezentacije. Morao sam ugasiti mobitel jer su me svi počeli zvati, slati poruke. Nisu mogli vjerovati da sam uspio.

Foto: Privatni album Ivana Mikulina

Uspio je Ivan i puno više. Posvetio je čak 260 sati rada crtežima nogometnih reprezentativaca. Dio portreta poklonio im je u lipnju, a dio u rujnu ove godine – ukupno 31 portret. Ovime se upisao u povijest. Prvi je ikada u Hrvatskoj nacrtao cijelu reprezentaciju i osobno im uručio slike. Najveća nagrada mu je upravo to – sresti ljude kojima se divi, jer je i sam 12 godina trenirao nogomet u lekeničkom klubu.

Foto: Privatni album Ivana Mikulina

Kako kaže poznata poslovica, nebo voli strpljive i skromne. A da je skroman govori činjenica da je u drugom razredu osnovne škole, dok su drugi od roditelja za Svetog Nikolu tražili skupe poklone, on zamolio za tehničku olovku. S njome dan danas crta skice portreta.

– Imam više od 20 realističnih skica koje su u procesu nastajanja, uglavnom se radi o superjunacima i likovima iz filmova, no nisam im se uspio posvetiti jer su uletjeli drugi crteži. Saznam za neki događaj koji se održava uskoro i onda mi padne na pamet da bih mogao nacrtati primjerice glumca, pjevača ili sportaša. Naravno, i prijatelji me traže da nacrtam njih ili nešto za njihovu blisku osobu. To je njima moj poklon od srca. Nikome nisam nikada naplatio. To je moja strast. Ako mi oduzmeš crtanje, uzeo si polovicu mene – govori nam Ivan.

Kad razmišlja o budućnosti, htio bi otvoriti svoj atelje i obrt te napraviti samostalnu izložbu, a najveća mu je želja pokloniti portret Cristianu Ronaldu, makar to bilo i za deset godina. Planova ima još, primjerice nacrtati veliki realističan Thompsonov portret, no ipak ne smijemo otkriti sve detalje.

Ogromna podrška mu je naravno njegova obitelj – majka, otac i brat, ali i djevojka koja će zbog njegovih boja i nijanse koje nema, sjesti u auto i otići u grad po njih. No, iza njega stoje i svi njegovi prijatelji koji ga potiču da razvija talent i koji će rado pomoći kad god zatreba.

Moglo bi se o Ivanu još štošta napisati, no ovo je dovoljno da upoznate mladog umjetnika iz Lekenika. Ivane, sretno dalje!

Potpisnik ovih redaka ispratio je svoju suprugu u utorak, 30. rujna, u večernjim satima, na uobičajeno zborno pjevanje u KUD Novo Čiče. A onda je neočekivano dugo čekao da se vrati!

– Naš istaknuti i najstariji član zbora Franjo Janković slavi(o) je 90. rođendan i bilo nam je super. Nazočio je i predsjednik KUD-a Stipo Duvnjak. Treba to doživjeti, neka naš Franjo samo poživi još puno ljeta pjesme i veselja – kazala mi je supruga Ana nakon povratka.

Iduće jutro, pak, nenadana posjeta Đure Mesića, autora nedavno objavljene monografije o Novom Čiču.

– Mato, znaš li da ti je sumještanin Franjo već proslavio 90. rođendan, a eno ga doma još tulumari?! Idemo ga posjetiti! – predložio je Đuro, a takav prijedlog se ne odbija.

I zaista, Franju smo zatekli na njegovu ranču kako vani timari svoju ljubimicu mica macu.

Bio je tu i sin Damir, nasmijan mu i gostoljubiv.

– Tata, stigli su gosti i čestitari. Idemo u kuću, ajde pričaj malo o svojih 90…

Nakon što smo ljubezno odbili “jednu ljutu”, Franjo je, bistrog i veselog pogleda te jasne misli, krenuo kronološki.

– Od majke Ane i oca Stjepana, rođen sam 30. rujna 1935. u mjestu Vranovci nedaleko Slavonskog Broda. Rano sam ostao bez roditelja i već 1947. godine morao sam preseliti u Požegu u internat, odnosno đački dom. Tri godine kasnije nova destinacija bio je Slavonski Brod, gdje sam 1953. godine u poznatom poduzeću “Đuro Đaković” završio školu za kovinotokara i tu ostao raditi devet godina – otkrio je kao iz rukava Franjo na početku razgovora, bez ikakvih dodatnih pisanih pomagala.

Mladi majstor Franjo zaposlio se u “Đuri Đakoviću” i ondje proveo devet godina prije odlaska u Zagreb

Svaka čast, svjedoči to i iduća super precizna rečenica!

– U Zagreb sam se preselio 15. svibnja 1962. i zaposlio se u MEBI, tvornici mjernih instrumenata u Fijanovoj ulici. Sedam godina kasnije, 1969., imali smo integraciju s OKI-jem. Tri godine radio sam i u Njemačkoj, a u mirovini sam od 1. ožujka 1991. godine – govorio je vrlo precizno o svojem radnom vijeku još uvijek vitalni Franjo.

Cijeli radni vijek proveo je uz strojeve, a ni danas mu nije problem navratiti do radionice i stati za tokarilicu…

Slavljenik nije zaboravio ni svoju obitelj.

– Oženio sam suprugu Mariju daleke 1961. godine, a svadba je bilo u Vinkovcima. Odgojili smo sina Damira i kćerku Željku. Imam četvero unučadi i šestero praunučadi. U Novom Čiču smo od 1994. godine i živimo na Zavrtnici 67. Kuću smo gradili više godina i sretni smo ovdje. Imamo određen mir, a osima pjevanja u KUD-u uživam šetajući i drugim aktivnostima. U lijepoj uspomeni su mi i dani provedeni u Velikoj Gorici, na Visokom Brijegu, od 1975. do odlaska u Novo Čiče 19 godina kasnije – prisjeća se samozatajni gospodin Janković.

Zanimalo nas je čime se još bavio kroz život.

– U rodnim Vranovcima bio sam član nogometnog kluba koji se tada zvao Bratstvo. Bilo je u mladim danima i ribičije, a dok sam živio u Zagrebu djelovao sam kao član Uprave boksačkog kluba Metalac. I evo me sad u KUD-u Novo Čiče, prošao sam put od boksa do pjevača – uz smiješak će naš slavljenik, koji ima i jedan mali svakodnevni ritual.

– Žlica kestenova meda, a zatim jedna rakija! To je obavezno, svako jutro. Ali ne dvije, samo jedna rakijica – šarmantno otkriva Franjo.

A kako je proteklo slavlje povodom rođendana kojeg bi većina nas itekaka voljela doživjeti?

– Slavilo se u krugu obitelji, rodbine iz Slavonskog Broda te prijatelja iz Novog Čiča i okolice, uz iće i piće, pjesmu i ples. Bila je živa glazba, a lijepo i svečano bilo je i u društvu mojih prijateljica i prijatelja sa zbora KUD-a Novo Čiče – zaključio je vitalni 90-godišnji Franjo Janković za City portal.

Na kraju, i mi sa City portala pridružujemo se čestitarima i najljepšim mogućim željama Franji Jankoviću!