Poveži se s nama

Zdravlje

Buketom mimoza protiv raka maternice: Svake godine oboli oko 400 žena…

Na Tržnom centru u subotu će se za deset kuna moći kupiti “pušlek” mimoza, a sav prihod ide za poboljšanje prevencije raka maternice

Objavljeno

Na Tržnom centru će se u subotu od 10 do 14 sati održati humanitarna akcija u sklopu 7. Velikogoričkog Dana mimoza. Kupnjom buketića mimoza nećete samo uljepšati domove, nego i dati svoj doprinos poboljšanju prevenciije raka maternice.

– Ovo je 7. velikogorički Dan mimoza i 12. hrvatski Dan mimoza te je Veleučilište Velika Gorica i ove godine inicijator obilježavanja, u organizaciji s Gradom Velikom Goricom, Hrvatskom ligom protiv raka, Udrugom Zdravka i Poliklinikom Zahi. Odaziv je svake godine sve veći, tako da ćemo vjerojatno s akcijom krenuti i ranije.  Donacija za jedan ‘pušlek’ mimoza iznosi simboličnih deset kuna, koje odlaze u županijsku Ligu protiv raka te se kroz neke aktivnosti dio istih vraća Gradu Velikoj Gorici – izjavila je Sanja Kalambura, profesorica na VVG-u.

Grk George Papanicolau 1924. godine spasio je milijune života žena diljem svijeta pretragom, popularno nazvanom ‘PAPA’ test. Rak vrata maternice drugi je najčešći rak u ženskoj populaciji te treći uzrok smrtnosti od raka kod žena. Istraživanja pokazuju da svake godine od raka vrata maternice oboli 400, a umre gotovo 200 žena. Većina žena koje obole od raka vrata maternice vjerojatno nikad nisu napravile Papa test ili ga barem nisu napravile u zadnjih pet godina. Dodatni problem je taj što gotovo dvije trećine žena ne provodi redovite kontrole, a najčešće se testiraju uvijek iste osobe.

 

Vijesti

Danas je Svjetski dan zdravlja: Neka bude “zdravlje za sve”…

Ove godine WHO obilježava 71. godišnjicu od svog osnutka, a u fokusu je ‘Univerzalno zdravstveno osiguranje:svima i svugdje’

Objavljeno

on

Pod pokroviteljstvom Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), 7. travnja globalno se obilježava Svjetski dan zdravlja. Ovogodišnji slogan je “Zdravlje za sve”, kako bi se izgradila svijest i skrenula pažnja na ovo područje od velikog značaja za svjetsku populaciju. Organiziraju se aktivnosti vezane uz određenu temu koja je svake godine drugačija, kao i sredstva potrebna za njih. Tendencija je potaknuti da se ovakve aktivnosti ne smiju odnositi  samo na dan 7. travnja, već bi se o njima trebalo voditi računa tijekom cijele godine.

Univerzalno zdravlje podrazumijeva da svi ljudi širom svijeta imaju pristup, bez ikakve diskriminacije, sveobuhvatnim kvalitetnim uslugama, bez obzira na to gdje ih trebaju, bez da se suoče s financijskim poteškoćama.

Dakako, trebamo činiti sve kako bismo održavali svoje zdravlje, vodeći računa o vlastitim potrebama, zdravoj prehrani, eliminaciji stresa, te uz puno kretanja i fizičke aktivnosti. Ako redovito kontroliramo poteškoće koje primjetimo na sebi u dozi koja nam dozvoljava, a nesmetano uživamo u svakodnevnici, neopterećeni i harmonični, bit ćemo sretni i zadovoljni!

Nastavi čitati

Vijesti

‘Dođe li do nas afrička kuga, cijelu populaciju svinja treba usmrtiti’

Zavod za znanstvenoistraživački rad Velika Gorica u srijedu u vijećnici POU-a organizira predavanje na temu afričke svinjske gripe

Objavljeno

on

Od početka rujna prošle godine u našem gradu djeluje važna znanstvena institucija, koja je nazvana Zavod za znastvenoistraživački i umjetnički rad Velika Gorica. Nakon faze uhodavanja, Zavod je krenuo s ozbiljnim projektima, važnima za struku, a o svome radu govorit će na predavanju u srijedu, 10. travnja, u 12 sati u Vijećnici POU-a. Tema je prilično važna za poljoprivrednike, pogotovo one koji se bave svinjogojstvom, a zanimljiva bi mogla biti i za mnoge druge…

“Afrička svinjska kuga (ASK) je neizlječiva zarazna bolest za koju su primljive domaće i divlje svinje bez obzira na doba, spol i pasminu. Odlikuje se hemoragijskim sindromom te visokim morbiditetom i mortalitetom (do 100%). ASK predstavlja jednu od najznačajnijih bolesti svinja. Unošenjem u Gruziju 2007. godine i potom progresivnim širenjem na Rusku Federaciju i zemlje istočne Europe”, objasnili su iz Zavoda, uz nastavak:

“ASK je pokazala izniman potencijal kao vrlo kontagiozna zaraza bolest. Moguće je intenzivno daljnje prekogranično širenje i nemogućnosti kontrole kretanja divljih svinja, ljudi i roba, koje mogu širiti bolest. S obzirom da na raspolaganju nemamo učinkovito cjepivo i ne postoji mogućnost liječenja, više je nego očito da je bolest velika opasnost za svinjogojstvo, a samim time i za gospodarstvo države. Ova bolest može nanijeti dalekosežne posljedice za svinjogojsku proizvodnju, i kad se pojavi, cijela se populacija svinja mora usmrtiti. Već sada je prisutna u sedam zemlja u EU – Poljskoj, Litvi, Letoniji, Rumunjskoj, Slovačkoj, Češkoj i u Mađarskoj te u Ukrajini i Bjelorusiji.”

O više detalja vezanim uz ovu važnu priču govorit će se, dakle, u srijedu u Vijećnici…

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

‘Možda će vam na prvu zvučati nevjerojatno, ali… dao sam krv 349 puta!’

Jadranko Račić (64) jednom mjesečno odlazi darivati krv na separatoru, pa je došao do čudesne brojke kojom je ušao u knjige rekorda. Od svoje 18. godine do danas skupio je 93 “klasična” davanja, a na aparatu je bio čak 256 puta…

Objavljeno

on

Na dogovoreno mjesto došao je nekoliko minuta ranije, nakon što je završio radni dan trebalo je još odraditi i intervju, ali Jadranku Račiću (64) ništa nije teško. I zato na ono naše uvodno “kako ste” spremno odgovara:

– Jako dobro. Ma što dobro, odlično!

I tako, zapravo, napravi uvod za ono zbog čega smo se i našli s našim rekorderom. Jadranko Račić, naime, hodajuća je legenda u svijetu dobrovoljnog darivanja krvi, a na još jedno vrlo konkretno pitanje, “koliko ste točno puta dali krv?”, kao iz topa ispalit će gotovo šokantan odgovor:

– Točno 349 puta!

I odmah se u glavi odvrti računica… Ako je počeo s 18, a ranije ne može, ako se krv može dati najviše četiri puta godišnje, za tu brojku mu treba nešto više od 86 godina! Dakle, nemoguće. Ili je ipak moguće?

– Evo, sad ću vam pokazati jedan letak, koji je nedavno izdala naša udruga – počinje objašnjavati Jadranko, pa izvadi papir na kojem velikim slovima piše “Afereza”.

– Dakle, afereza je davanje krvi pomoću staničnog separatora, stroja koji vam ne uzima cijelu krv, nego leukocite, trombocite i plazmu, samo ciljanu količinu krvi, a ostatak centrifugira, odvoji i vrati natrag. Nakon što postupak bude gotov, čovjek ostane bez manje od jednog decilitra krvi, što je velika razlika u odnosu na klasično davanje krvi, kojim vam uzmu oko 4,5 decilitra. Zbog toga se i ne mora čekati tri mjeseca da opet daš krv, nego možeš davati jedanput mjesečno – pojasnio je Jadranko kako je došao do ove ogromne, impresivne brojke u svojoj “karijeri”.

Jadranko Račić spada među rekordere čak i u svjetskim razmjerima… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Nije to posebno ugodna metoda, zahtjeva vrijeme i odricanje, mirno ležanje i strpljenje.

– Meni taj postupak, od pet ciklusa uzimanja i vraćanja, traje oko 50 minuta. Ležite i čekate, s tim da ima i slabijih aparata, njima treba i 20-ak minuta duže. S time da su ovo novi aparati. Kad sam 1991. počeo davati krv ovom metodom, bio je to veliki aparat koji je na jednu ruku uzimao, a na drugu vraćao krv. I trajalo je sat i pol. Dakle, sat i pol ste nepomično ležali s obje ruke ispružene. Sjećam se da je doktor Magluh, koji je u Zavodu prvi počeo s tim aparatima, rekao: ‘Siguran sam da će vas zasvrbiti oko, nos ili obrva, slobodno recite ako bude tako pa ću vas ja počešati’. A znate, naravno, u takvim situacijama vas, kao za peh, sve češe – prisjeća se gospodin Račić.

Zabranjeno je biti uzrujan

Kad govori o darivanju krvi, u očima se pojavi neki poseban sjaj, vidi se na prvu da je sve to za njega priča s posebnim značenjem, u koju unosi puno emocija.

– Da se mene pita, davao bih krv i češće, u principu bi se moglo davati čak i svakih tjedan dana, ali Zavod i Crveni križ su postavili pravila kojih se moramo svi držati. Zbog sigurnosti darivatelja dozvoljeno je samo jednom mjesečno – kaže Račić.

Za njega je darivanje krvi strast, način života, gotovo bi se reklo jedna vrsta ovisnosti o pomaganju drugima. Iako, on će to drukčije nazvati…

– Hobi! Za mene je ovo hobi. I velika ljubav. Jedanput sam operirao bruh i nisam smio šest mjeseci darivati krv. Uh, to nije bilo lako izdržati, jedva sam čekao da prođe to razdoblje i da mogu opet dati krv – sa smiješkom kaže Jadranko.

I ne radi se u njegovu slučaju samo o kvantiteti, o brojevima, nego i o kvaliteti. Njegova je krv, kako kažu testiranja na tom području, najkvalitetnija u Hrvatskoj! S najviše zdravih stanica, toliko “jaka” da bi svaki put mogao dati i dvije doze krvi umjesto jedne.

– Da, tako kažu… Moj broj trombocita, crvenih krvnih stanica, ide između 375 i 415 tisuća , a da bi mogli ići na separator morate imati barem 200 tisuća. Dakle, više nego duplo sam iznad tog minimalnog uvjeta – kaže Jadranko.

A to, zapravo, ima i prilično logično objašnjenje. Davanje krvi samo po sebi dovodi do njezina obnavljanja, što se kod ljudi poput Jadranka itekako vidi i osjeti. Međutim, u njegovu slučaju je riječ i o disciplini, načinu života i prehrani, jer on u svakom trenutku razmišlja kako postići da mu krv bude što kvalitetnija, samim time i da se osjeća što bolje…

– Ne bih rekao da imam neku posebnu prehranu, ali postoje neka pravila kojih se držim. Prije davanja krvi čovjek ne smije biti natašte i, naravno, ne bi smjeli biti uzrujani… Ne pušim, pušio sam davno, dok nisam završio gimnaziju, no tada sam se počeo baviti sportom , rukometom, i tako bacio cigaretu jer jedno i drugo nije išlo zajedno – kaže Račić

Ljudi obično na dan darivanja krvi piju puno tekućine, pravilno jedu kako bi im krv bila što bolja ili pak, odmah nakon što daruju krv, idu na pizzu, ćevape… Ali naš Jadranko ima totalno drugačije rituale.

– Kad je akcija krvi onda popijem dva decilitra Coca-cole, čisto zbog tekućine, a u zavodu u Petrovoj dobije se i sendvič pa ga najčešće uzmem za gablec. Iako, zna se dogoditi i da ga zaboravim pojesti do kraja radnog dana… Inače mi je običaj ujutro, naravno nakon što popijem crnu kavu , namazati dvije šnite kruha s maslacem – prepričao je Račić.

Takav životni režim, posvećenost onome što sam naziva hobijem, dovelo ga je do toga da se osjeća odlično.

Supruga i djeca krv ne daju…

– Evo, da kucnem u drvo, nikakve lijekove ne koristim. Ima nešto i u genima, ali sigurno je da i davanje krvi ima svoj utjecaj – kazao je Jadranko.

Gotovo pet desetljeća darivanja krvi je iza njega, sasvim dovoljno vremena da u njegovu svijetu davanje krvi postane najjednostavnija stvar. Ono što je nekome drugome popiti kavu, njemu je dati krv. Lako i bez pola muke.

Svako darivanje krvi uredno se zapisuje u knjižicu, kojih je Jadranko promijenio već nekoliko… Foto: Grgur Žućko/PIXSELL

– Prvi put sam krv dao u četvrtom razredu gimnazije, s 18 godina, budući da po zakonu samo punoljetni ljudi mogu davati krv. U sljedećih nekoliko godina, tamo negdje od 1974. do 1978., davao sam krv možda jednom godišnje. Kad sam počeo raditi, kad je u moju firmu došla akcija darivanja, postao sam redovan. Tako danas imam 93 klasična davanja i 256 na separatoru. I nikad nemam nikakvih problema. Dapače, meni je taj osjećaj super… Gledajte, prije svakog davanja vam mjere količinu željeza u krvi te idete doktoru koji vam mjeri tlak, srce. Dobro, sa mnom više ne pričaju toliko, budući da sam već gotovo kao član, pogotovo u Petrovoj. Iako, i tu u Gorici me znaju, s obzirom da već 25 godina živim ovdje i odazovem se na goričke akcije barem tri puta godišnje. Čisto da malo promjenim, da nisam stalno na aparatima… Tako da oni mene, kad me vide, samo pitaju jel bilo sve uredu, jesam li počeo uzimati kakve lijekove… Ja kažem da je sve ok, ništa lijekovi, tlak i srce su dobro, i puste me na stolac – ponosno ističe Račić.

Rođeni je Zagrepčanin, u Velikoj Gorici s obitelji živi od početka devedesetih, a kad krene priča o njegovu porijeklu, sam sebe će nazvati “crnom ovcom u obitelji”…

– Da, rođen sam u Zagrebu, zato i kažem da sam prva crna ovca u obitelji, jer su svi moji rođeni u Dubrovnika, i roditelji i starija sestra. No onda je otac došao raditi kod pokojnog Branka Gavelle, gdje je radio kao scenograf i tehnički direktor – priča Račić i dodaje:

– Kako sam u ratu bio na fronti u Sisku, nakon njegova završetka nekako me je vukla Gorica i odlučili smo se tu preseliti. Nikad nismo požalili, Velika Gorica je pravi obiteljski grad, tu sam osnovao obitelj. Imam sina i kćer, koji su jako ponosni na mene , no oni, kao ni supruga nisu baš naklonjeni darivanju krvi. Ja sam, eto, krv dao 349 puta, a oni se boje igle – sa smiješkom kaže Jadranko.

A kad mu već promocija darivanja krvi ne ide od ruke kod kuće , utjehu nalazi u prezentacijama u školama i vrtićima.

– Radimo kampanje, baš se trudimo, idemo po dječjim vrtićima, školama, imamo svoju maskotu koja nas prati… Kada idemo u posjete, naravno da počnemo sa svojim pričama. Kad dođem pred djecu, najčešće prvo pitam ‘koliko je vas u razredu’. I kad oni kažu, recimo, 30, ja kažem: ‘E, kad bi svatko od vas dao krv po tri puta, i dalje svi zajedno ne biste bili ni blizu meni!’ Onda oni u čudu ispituju kako je to moguće te ih na taj način zainteresiram. Uvijek bacim težište na to da vi s tim činom stvarno nekome možete spasiti život, da ne kažem da je za jednu običnu operaciju, u kojoj niste životno ugroženi ,potrebno deset doza krvi! – kaže Račić

U životu izvan darivanja krvi, Jadranko Račić je čovjek koji je iskombinirao dvije naizgled nespojive stvari, bankarstvo i kazalište.

Valjda će me pustiti do 70…

– Ja trenutno radim u kazalištu Gavella kao referent nabave, no kad sam tek počeo raditi, zaposlio sam se u Zagrebačkoj banci i tamo proveo dvije godine. U svojim počecima me jedna prijateljica pozvala jer se otvorilo mjesto za inspincijenta, pitala me hoću li to pokušati raditi, a ja kažem: ‘Pa mogu probati!’ I tako sam od 1980. do 1985. bio u Gavelli. Međutim, kako mi se neke stvari nisu svidjele, pokupio sam se i na sreću se uspio vratiti u Zagrebačku banku, gdje sam ostao do 2003. godine, kada sam postao tehnološki višak. Tijekom osamdesetih, ali i u vrijeme kada sam bio bez posla, radio sam i na Dubrovačkim ljetnim igrama ka inspincijent – priča svoju priču Račić.

Jadranko ima punu kući priznanja za učinjeno u svijetu dobrovoljnog darivanja krvi… Foto: Grgur Žućko/PIXSELL

U životnom kalendaru danas su 64 godine, razmišlja Jadranko i o budućnosti, svjestan da sve ima svoj vijek trajanje, pa tako i mogućnost darivanja krvi. Iako, teško mu je i zamisliti da jednom više neće moći darivati krv.

– Postoji dobna granica do koje se daje krv. Donedavno je to bilo do 65 godine, ali sad su to pomaknuli na 67 godina. Dok god mogu, ja ću redovno ići na separator svaki mjesec. S time da su mi rekli da se, ako je čovjek baš jako dobrog zdravlja, sve do 70. godine može dva puta godišnje dati krv… Ja se nadam, ako zdravlje ovako posluži, da ću uspjeti i tri puta godišnje – planira budućnost Račić, pa zaključuje sa širokim osmijehom:

– Svjestan sam da godine čine svoje, da postoji trenutak kad jednostavno svemu dođe kraj. Ali svakako ću, bez obzira na to, u našoj udruzi promicati darivanje i poticati mlade svojim primjerom, da i oni postanu darivatelji! Nevjerojatan je osjećaj kad znaš da si nekome pomogao, pogotovo kad shvatiš da si nekome doslovno spasio život.

Bio je to, kad se sve zbroji, razgovor s ogromnom dozom humanosti, trenuci u kojima čovjeka gotovo šokira, impresionira koliko se netko može posvetiti darivanju krvi, koliko je “unutra” kad se o tome priča, koliko je motiviran da prenese svoju ljubav na nove generacije… I teško je i zamisliti bolji povod da svatko od nas barem pokuša ići ovim putem. Barem jednom, za početak…

Nastavi čitati

Reporter 380 - 14.03.2019.

Facebook

Izdvojeno