Vijesti
Breška liga ili kako je nogomet zbližio ljude
‘Većina nas nikad nije čula za neka sela na Bregima, a kamoli da smo poznavali ljude od tamo’
Na području 20 kilometara južno od Zagreba, između Turopolja i Pokuplja smjestile su se Vukomeričke gorice. Pružaju se u smjeru sjeverozapad–jugoistok, u duljini od 30-tak kilometara. Gorje je obraslo uglavnom bjelogoricom poput bukve, hrasta i graba, a od crnogoričnog drveća najčešća je jela. Pitoreskni brežuljkasti krajolik znatno je utjecao i na ljude koji žive na ovom području. U skladu s time je i naziv koji koriste za sebe, Brežani. Kroz šalu kažu, kako Brežan ne može biti svak’, potrebno je izvaditi Bregovnicu. No, tko je izdaje i pod kojim uvjetima nismo uspjeli doznati. Naši sugovornici te podatke čuvali su kao najstrožu tajnu. Riječ je o ljudima čvrstog karaktera i velikog srca, čije povjerenje nije lako zadobiti. Naše sugovornike zamolili smo na početku da nam ukratko objasne kakvi su ljudi Brežani.
– U načelu ljudi na Bregima, s ove naše strane, neću govoriti za onu drugu stranu, čak i ni za dalje do Kravarskog da ne bih nekoga uvrijedio, su dobri ljudi, ponekad tvrdoglavi pa rekao bih i ku…viti. Vole da je sve po njihovom – rekao nam je Zlatko Petrac.
Priču o Bregima nemoguće je ispričati bez spominjanja Malonogometne lige Vukomeričke gorice. Ona i definira prostor koji se smatra Bregima. Naime, ‘Liga’ je otvorena samo za Brežane, odnosno žitelje brežuljkastih krajeva, uz iznimku Male Bune.
LIGA ISCRTALA GRANICE BREGA
– Markuševec Turopoljski je prvo selo s one strane koje priznajemo pod Brege. Lukavec ne priznamo, on je baš u Turopolju. S naše strane je to Mala Buna. Jesu oni iz nizine, ali su dio nas. Po mentalitetu pripadaju nama, a ne Mraclinu i Buševcu. Oni su isto bili svojevremeno ‘kak mi siročija i bokčija’. Pod Brege spada i područje općina Kravarsko i Pokupsko. Mi smo te granice tako odredili. Ove godine primili smo i Lučelnicu. Iako spada pod Općinu Pisarovina, nalaze se na Vukomeričkim goricama – izjavio je prvi čovjek Breške lige.
Iako geografski spada pod Turopolje, Bregi su specifični kako geografski, tako i socijalno i povijesno. Upravo socijalni faktor značajno je utjecao na stvaranje breškog identiteta.
– Mi spadamo pod Turopolje, iako se pod pojmom Turopolja podrazumijeva ravnica. Oni su nizinski dio, a mi smo breški dio. Ovi u nizini su bili em plemenitaši, em bogati, mi gore tu na Bregima bili smo njihovi ‘kmeti’, ‘sirotinja i bokčija’. Naši stari su živjeli na temelju toga što su ljudima iz Mraclina, Buševca i Lomnice kopali i uređivali vinograde te kosili zemljišta – objasnio nam je Zlatko.
U zbližavanju mjesta i žitelja Vukomeričkih gorica kao vezivni materijal poslužila je upravo Breška liga. Riječ je o manifestaciji koja je približila ljude i stubokom promijenila društveni život u ovom dijelu Turopolja.
– Breška liga spojila je Brežane i Vrvce. Prije smo se rijetko sretali. Oni imaju svoj život, a mi svoj. Oni su tamo plemenitaši bili, mi smo ovdje uvijek bili ‘kmeti’. Sada se svaki vikend družimo i stvorili smo velika prijateljstva, ali uvijek ima mjesta za malo zafrkancije. Liga je zbližila ljude s jedne i druge strane Vukomeričkih gorica. Naime, uz cestu prema Pokupskom žive Brežani, a uz cestu prema Dubrancu Vrvci. Dok mi nismo imali Brešku ligu, jedina događanja na ovom prostoru bila su Petrovo u Šiljakovini i lovačka druženja na Ključić Brdu – istaknuo je Petrac.
NOGOMET JE SPOJIO LJUDE
‘Liga’ je ostavila dubok trag i na Žorža. Kako kaže, neki se još nisu niti rodili, kada je on prvi put zaigrao na turniru s 18 godina. Nekad je to bila stvar prestiža i dokazivanja, sada više druženja i zezancije.
– Pola nas nikad nije čulo za neka sela na Bregima, a kamoli da smo poznavali ljude od tamo. Nismo znali gdje je Gornji, a gdje donji Hruševec ili Opatija. Mi iz Velike Bune i okolnih naselja većinom smo gravitirali prema Velikoj Gorici. Sad se već svi znamo i liga nas je sve povezala. Stvorila se ekipa koja se druži iz kola u kolo i obilazi Brege – otkrio nam je Žorž.
Ovo natjecanje utjecalo je i na razvoj sportske infrastrukture. U Velikoj Buni izgrađeno je novo igralište, Kozjača je dobila novi sportski objekt, Novo Brdo napravilo je novo igralište na bivšoj šikari, u Strezojevu rade na tome i sljedeće bi godine trebali dobiti novo igralište. Gornja Opatija napravila je odličan objekt i igralište.
– Potaknuli smo ljude da se aktiviraju i nešto naprave, a nitko od njih nije htio biti gori od drugih. U konačnici to je dovelo do sve bolje sportske infrastrukture. Ljudi iz svakog sela su se organizirali, jedan je dovezao dva kamiona ‘šudra’, drugi je iskopao 20 metara zemlje, a treći pokosio 200 metra trave i na kraju dobili smo igrališta – kaže Zlatko.
Pričao o Breškoj ligi počela je prije 15 godina, a pokrenuli su je Franjo Kovačić Pevec i Ivan Matković Matra. Pevec je kontaktirao Petraca i projekt je krenuo. Cilj je bio uključiti što više naselja Vukomeričkih gorica i omogućiti da se tijekom ljeta u svakom od njih nešto događa.
– To smo osigurali tako što se svako kolo igra u drugom naselju. Željeli smo izbjeći stvaranje ‘dream timova’ pa smo odlučili da za sela mogu igrati samo dečki koji žive u njima. Iskreni rečeno, nisam mislio da ćemo izdržati tako dugo. Znate ono, lude breške glave, svaka na svoj način razmišlja. Dvije, tri godine budemo potrajali i nekom će puknuti film te će odustati, ali na sreću održali smo se. Svatko je malo popustio – dodao je Petrac.
NOĆNI TURNIRI NISU ZA SVAKOGA
Ono što Brešku ligu razlikuje od drugih takvih natjecanja, upravo su noćni turniri koji se održavaju nakon službenog djela. Neki od njih otišli su u legendu zahvaljujući komičnim situacijama kojima ovakvi susreti obiluju. Jedan takav dogodio se prije 13-tak godina upravo u Velikoj Buni.
– Te godine popili smo šleper piva i bili smo drugi. Prepustili smo pobjedu, jer više nismo mogli igrati – objasnio nam je Sina.
– Noćni turniri znaju ponekad biti opasni zbog prevelike koncentracije ‘vlage’. Teško je biti karakter i igrati do 5 – 6 ujutro i ne popiti 10, 15 piva. Nije istina da smo predali tekmu, samo smo je odigrali u revijalnom tonu. Već je svanulo kad smo igrali finale – dodao je Žorž.
Noćni turniri nisu za svakoga, treba moći izdržati sve izazove koje donosi natjecanje. Osim što ovakva vrsta natjecanja traži konstantu ‘okrjepu’ i nije za one slabog želuca, opasnosti vrebaju i na terenu. Dobrano treba pripaziti na namjere igrača protivničke ekipe, jer manje-više sve je dozvoljeno pa čak i klizeći startevi.
-Jedne godine, finale koje sam ja sudio igralo se u 4,30 sati ujutro. Ja samo cijeli prethodni dan od pola tri bio na terenu i morao sam suditi tu utakmicu. Nisam znao kako se zovem, a kamoli tko igra bijeli ili plavi, žuti ili crveni. Većina igrača bila je dobrano pod utjecajem alkoholnih para. Igralo se po znatno labavijim pravilima nego ‘Liga’. Mi kada sudimo te turnire puno toga ne vidimo ili nećemo vidjeti. Manje-više sve je dozvoljeno pa čak i klizeći startevi – ispričao nam je Petrac.
Doznali smo da ‘Liga’ obiluje lokalnim derbijima. Najjači rivaliteti vladaju između Kravarskog i Novog Brda, Dubranca i Cerovskog Vrha, Pokupskog i Opatije te Šiljakovine i Kozjače. Vlado iz Šiljakovine otkrio nam je srž rivalstva između Šiljakovine i Kozjače, koje se često prenosi i na nogometni teren.
– Najviše volimo piti s njima i od tuda rivalitet. Moram priznati da su nas prošišali. Mi volim stvarno jako piti, ali oni vole jako jako piti – bio je iskren Vlado.
BREŠKA LIGA POSTALA JE NAJVAŽNIJE DRUŠTVENO DOGAĐANJE NA VUKOMERIČKIM GORICAMA
Liga Vukomeričkih gorica odavno je prerasla sportski okvir i zauzela važno mjesto u kalendaru društvenih događanja na Bregima.
– Mi igramo nogomet, kako bi se nakon što završi natjecanje mogli družiti. U današnje vrijeme svi smo se začahurili u najuži krug obitelji i prijatelja, nemamo novaca i vremena za izlaske i druženja. Bit cijele priče i je druženje – rekao nam je prvi čovjek Breške lige.
S njim su se složili i Janko i Vlado.
– Meni uopće nije važno tko je prvi, a tko drugi. Niti tko za koga igra. Kad mi je usput uvijek rado svratim da se malo podružim – kaže Janko.
– Svake godine sam ovdje, a najluđe uvijek bude ovdje u Velikoj Buni. Živimo iz tjedna u tjedan, svako novo kolo Breške lige nova je priča – dodao je Vlado.
CityLIGHTS
Jedina kapetanica u Hrvatskoj otkrila kako izgleda život u kokpitu – “Dijete mi je završilo na šivanju, a ja sam bila usred trodnevne smjene”
Goričanka Kristina Mlinarić u emisiji “Hrabre žene” otvoreno je govorila o školovanju, izazovima posla, majčinstvu i životu među oblacima.
Razgovarala: Gianna Kotroman
Dok su druga djeca maštala o nekim drugim zanimanjima, Kristina Mlinarić već je u šestom razredu osnovne škole znala da želi postati pilotkinja. Odrasla je u Velikoj Gorici, u Kolodvorskoj ulici, nedaleko od Zračne luke Zagreb, a prizori aviona koji slijeću na Pleso odredili su njezin životni put.
Danas je jedina kapetanica u Hrvatskoj, a u emisiji “Hrabre žene” kod voditeljice Gianne govorila je o tome koliko je težak put do kokpita, koliko košta školovanje, ali i o izazovima koje nosi posao u kojem nema puno prostora za pogreške.
“Piloti trebaju imati određene predispozicije, psihofizičke sposobnosti koje neće biti narušene jedni duže vrijeme, stoga sam odradila liječnički pregled. Upisuje se jako malo kvota, jedno 15-ak ljudi, a čak i ne završe svi”, govori Kristina.
Dodaje kako je danas put do pilotske dozvole puno skuplji nego kada je ona studirala. Nekad se dio školovanja financirao uz potporu države, dok danas roditelji sami moraju pokriti troškove.
“Ja sam imala veliki benefit jer se onda školovalo uz potporu ministarstva, ali danas je to jako veliki izdatak jer se sve plaća, letenje se plaća i svaki roditelj mora posegnuti u džep da bi djetetu omogućio takav vid školovanja. Zadnje što sam čula je da se radi o 70 tisuća eura”.
Osim znanja, kandidati prolaze i rigorozne liječničke i psihološke provjere.
“U moje vrijeme, to je bilo u bolnici u Dubravi i trajalo je dva dana. Prvi dan su bili fizički testovi, a drugi dan psihotest i psihomotorika. Traže čovjeka koji bi u nekoj poodmakloj dobi i dalje mogao dobro obavljati svoj posao bez obzira na zdravstveni aspekt, a to mora biti na visokom nivou”, objašnjava.
U Croatia Airlines došla je putem natječaja i odmah počela letjeti na Airbusima 319 i 320. Na njima je provela 11 godina, a kasnije je prešla na DASH 8 Q400, gdje je i postala kapetanica. Prošle godine završila je novo školovanje u Frankfurtu za Airbus A220.
Iako priznaje da je posao iznimno zahtjevan, kaže da težina ovisi o danu. “Nekad je petica, a nekad je bome desetka”, govori kroz smijeh.
Radni dan pilotkinje počinje puno prije ulaska u avion. Ako leti prema destinaciji na kojoj nije bila, unaprijed proučava aerodrom i procedure. Na posao dolazi sat i petnaest prije leta, preuzima dokumentaciju i s posadom odrađuje briefing prije polijetanja. No, iza glamurozne slike pilotskog poziva krije se i druga strana priče, ona obiteljska jer kako kaže, sve majke rade, ali i spavaju doma, za razliku od nje.
“Nije toliko problem dok si na porodiljnom, ali poslije kad krene vrtić, on ne radi do 20 navečer, nema noćenja. Moj muž je isto radio smjenski rad, tako da je moje dijete od prve godine bilo sa svojim spakiranim ruksakom i malo je spavalo kod moje sestre, malo kod bake i djeda. To je jako zahtjevno jer kad se djetetu nešto desi, vi niste prisutni”, kaže Kristina.
Posebno se sjeća jedne situacije, kada ste vratila s leta i zatekla dijete s ogromnim flasterom na glavi.
“Jednom se desilo da je dijete razbilo potiljak za vrijeme moje trodnevne smjene, a ja sam to tek vidjela kad sam se vratila doma jer je muž rekao da me nije htio uznemiravat, što je bila dobra odluka, ali ja bih voljela znat, kao i svaka majka, što joj se događa s djetetom”.
Dodaje kako se pilotima tijekom leta ne prenose takve informacije osim u krajnje hitnim situacijama jer su odgovorni za sigurnost putnika.
Velik dio posla odnosi se na konstantno usavršavanje i simulacije izvanrednih situacija. Piloti nekoliko puta godišnje prolaze provjere na simulatorima koji do detalja oponašaju pravi avion.
“To je velika kutija na hidrauličnim nogama, unutra je sve identično pravom zrakoplovu. Tamo uvježbavamo situacije za koje se nadamo da se nikad neće dogoditi”.
Na pitanje o najstresnijim trenucima tijekom leta, Kristina kaže kako turbulencije putnicima često izgledaju gore nego što jesu.
“Mi smo navikli na to, ali putnicima je baš gadno. Recimo, Zračna luka u Dubrovniku je specifična zbog bure koja puše bočno i stvara jake turbulencije, Sarajevo također zbog Juga, isto tako Mostar. Najveći problem rade promjene smjera vjetra, a to putnici najviše osjete jer oni ne mogu ništa napraviti, ali zato smo tu mi da se pobrinemo za to”.
Posebno voli letove iz Dubrovnika prema Zürichu ili Veneciji.
“Kada je lijep dan, vidi se cijela Jadranska obala i svaki otočić. To mi je najljepša ruta”
Iako je danas ženama puno lakše ući u svijet avijacije nego početkom 2000-tih, kada je ona počinjala, pilotkinja i dalje nema mnogo. Ipak, kaže da se u “muškom svijetu” uvijek dobro snalazila.
“Nije to više muško zanimanje, ima dosta kolegica, postotak je zapravo isti kao u kompanijama s većim flotama. Nadam se da će to rasti. Oduvijek sam se dobro snalazila u tom nekom muškom svijetu. Mislim da su muški kao prijatelji puno jednostavniji. Diskriminacije ili predrasuda nije nikad bilo na poslu, već je toga bilo više ovako privatno”.
Posebno ju veseli budućnost hrvatskog zrakoplovstva i širenje flote Croatia Airlinesa. Nada se da će jednog dana hrvatski nacionalni prijevoznik imati i prekooceanske linije. “To bih voljela doživjeti prije mirovine”, kaže.
Rođena je Goričanka te je odrasla ovdje. Prisjetila se i kako izgleda odrastanje danas u usporedbi s njenim djetinjstvom. Smatra da su današnja djeca manje fizički aktivna te da više vremena provode uz mobitele nego u igri na otvorenom.
“Mi smo bili drugačiji, krali smo trešnje, brali smo cvijeće u tuđem cvjetnjaku i bilo nas je svukud. Roditelji nas nisu pratili i nisu znali di smo dok nisu došli doma. Uvijek su mame vikale s prozora. Mi smo bili slobodniji, znali smo uzeti bicikle pa na Čiče i tako”.
A mladim djevojkama koje sanjaju o pilotskoj karijeri poručuje jednostavno – “Uz dobre ocjene te psihofizičke predispozicije, ne vidim razlog zašto ne bi mogle ostvariti svoj san”.
HOTNEWS
Od srijede jeftinije gorivo! Vlada ograničila marže i trošarine
Benzin će prema novim cijenama iznositi 1,61 EUR po litri, dok će dizelsko gorivo stajati 1,61 EUR po litri.
Na telefonskoj sjednici Vlade Republike Hrvatske donesene su dvije uredbe kojima se nastavlja regulacija cijena energenata, kroz kombinaciju smanjenja trošarina i ograničavanja premija energetskih subjekata. Novi režim primjenjuje se od 3. lipnja 2026. i traje do 15. lipnja 2026. godine.
Potrošačke cijene u razdoblju primjene mjera
U nastavku primjene mjera, benzin će stajati 1,61 euro po litri, što predstavlja smanjenje od tri centa. Dizelsko gorivo bit će 1,61 euro po litri, odnosno pet centi manje nego ranije. Plavi dizel prodavat će se po cijeni od 1,09 eura, što je pad od šest centi. Kod ukapljenog naftnog plina (UNP) također dolazi do pojeftinjenja. Plin za spremnike iznosit će 1,35 eura po kilogramu, odnosno devet centi manje, dok će UNP u bocama biti 1,93 eura po kilogramu, također uz smanjenje od devet centi.
Iz Vlade pritom navode kako su premije energetskih subjekata ograničene te iznose 0,1545 EUR/l za benzin, 0,1045 EUR/l za dizel, 0,0436 EUR/l za plavi dizel, dok su za UNP određene na 0,8737 EUR/kg za boce i 0,4116 EUR/kg za velike spremnike.
Koliko bi gorivo koštalo bez ograničenja
Usporedno s reguliranim cijenama, prikazano je i koliko bi energenti koštali bez državne intervencije. U takvom scenariju benzin bi dosegnuo 1,78 eura po litri, dizelsko gorivo 1,82 eura, a plavi dizel 1,16 eura. Kod plina bi cijena za spremnike iznosila 1,50 eura po kilogramu, dok bi UNP u bocama dosegnuo 2,21 euro po kilogramu.
Vijesti
USKOK krenuo u akciju! Član nogometnog kluba osumnjičen za pokušaj podmićivanja suca
Istraga se provodi zbog sumnje na pokušaj utjecaja na ishod nogometne utakmice.
CityLIGHTS
Velika Gorica slavila 120 godina automobilizma, stigao i Juraj Šebalj
‘Klub ima sjajne članice i članove, koje predvodi Vladimir Štarkelj, a koji je doista lokomotiva ovoga kluba’
U Velikoj Gorici obilježena je 120. obljetnica osnivanja prvog hrvatskog automobilnog kluba, a tim je povodom Oldtimer klub Turopolje 31. svibnja u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica organizirao svečanu akademiju posvećenu bogatoj povijesti automobilizma i očuvanju tehničke kulturne baštine.
Na događanju su se okupili predstavnici medija, lokalne i regionalne samouprave te brojni zaljubljenici u starodobna vozila. Među uzvanicima su bili i istaknuti predstavnici automobilističkog svijeta, uključujući Juraja Šebalja.
Predsjednik Oldtimer kluba Turopolje Vladimir Štarkelj istaknuo je kako je cilj obilježavanja ove značajne obljetnice podsjetiti na početke automobilističke kulture u Hrvatskoj te potaknuti očuvanje tehničke baštine.
– Danas slavimo obljetnicu ponajviše jer želimo potaknuti, kao čuvari tehničke kulturne baštine, da se prisjetimo povijesti i početaka automobilističke kulture u Hrvatskoj. Ovdje su ljubitelji starodobnih vozila, oldtimera i kao ljubitelji te tehničke povijesti na neki način smo oživjeli u Velikoj Gorici puno toga što je bilo po garažama sakriveno, a sada zajedno gajimo jedno zajedništvo, jedno druženje i jedno veselje, rekao je Štarkelj.
O radu i značaju kluba govorio je i zamjenik gradonačelnika Velike Gorice Neven Karas, koji je naglasio njegovu prepoznatljivost i aktivnost u lokalnoj zajednici.
– Oldtimer klub Turopolje u našem se gradu pozicionirao u jednu od možda i najaktivnijih udruga koja pronosi ime Velike Gorice i koji dovodi u Veliku Goricu čitav niz ljudi, kazao je Karas.
Čestitke organizatorima i svim zaljubljenicima u starodobna vozila uputio je i zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec, osvrnuvši se na doprinos generacija koje su tijekom više od stoljeća njegovale automobilističku tradiciju.
– Čestitam svima koji su dali svoj obol u ovi 120 godina i prenijeli svoj entuzijazam na mlađe generacije. Što se tiče našeg oldtimer kluba u Velikoj Gorici, koji će uskoro proslaviti tek pet godina postojanja, smatram da su napravili sjajan posao. Klub ima sjajne članice i članove, koje predvodi Vladimir Štarkelj, a koji je doista lokomotiva ovoga kluba. Ali ne samo ovoga kluba, to je čovjek koji doista daje velik obol u društvenom životu, kako grada Velike Gorice, tako i Zagrebačke županije“, poručio je Kolarec.
Svečana akademija bila je prilika za prisjećanje na razvoj automobilizma u Hrvatskoj, ali i za isticanje važnosti udruga koje kroz svoj rad čuvaju tehničku baštinu te okupljaju nove generacije ljubitelja starodobnih vozila.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal
-
Vijestiprije 4 danaNa Dan državnosti sve trgovine u gradu zatvorene – jedna lokacija ipak ostaje otvorena
-
CityLIGHTSprije 4 danaObitelj Haidar Diab otvorila svoj dom i srce
-
Gospodarstvoprije 5 danaVelika logistička tvrtka otvara sortirni centar u Vukovini – dnevno će se obrađivati do 150 tisuća paketa
-
HOTNEWSprije 4 danaVelika Gorica sve češće tema nacionalnih rasprava – Ačkar u Saboru o jednom od najsigurnijih gradova u RH