Povežite se s nama

Vijesti

Breška liga ili kako je nogomet zbližio ljude

‘Većina nas nikad nije čula za neka sela na Bregima, a kamoli da smo poznavali ljude od tamo’

Objavljeno

na

Na području 20 kilometara južno od Zagreba, između Turopolja i Pokuplja smjestile su se Vukomeričke gorice. Pružaju se u smjeru sjeverozapad–jugoistok, u duljini od 30-tak kilometara. Gorje je obraslo uglavnom bjelogoricom poput bukve, hrasta i graba, a od crnogoričnog drveća najčešća je jela. Pitoreskni brežuljkasti krajolik znatno je utjecao i na ljude koji žive na ovom području. U skladu s time je i naziv koji koriste za sebe, Brežani. Kroz šalu kažu, kako Brežan ne može biti svak’, potrebno je izvaditi Bregovnicu. No, tko je izdaje i pod kojim uvjetima nismo uspjeli doznati. Naši sugovornici te podatke čuvali su kao najstrožu tajnu. Riječ je o ljudima čvrstog karaktera i velikog srca, čije povjerenje nije lako zadobiti. Naše sugovornike zamolili smo na početku da nam ukratko objasne kakvi su ljudi Brežani.

– U načelu ljudi na Bregima, s ove naše strane, neću govoriti za onu drugu stranu, čak i ni za dalje do Kravarskog da ne bih nekoga uvrijedio, su dobri ljudi, ponekad tvrdoglavi pa rekao bih i ku…viti. Vole da je sve po njihovom – rekao nam je Zlatko Petrac.

Priču o Bregima nemoguće je ispričati bez spominjanja Malonogometne lige Vukomeričke gorice. Ona i definira prostor koji se smatra Bregima. Naime, ‘Liga’ je otvorena samo za Brežane, odnosno žitelje brežuljkastih krajeva, uz iznimku Male Bune.

LIGA ISCRTALA GRANICE BREGA

– Markuševec Turopoljski je prvo selo s one strane koje priznajemo pod Brege. Lukavec ne priznamo, on je baš u Turopolju. S naše strane je to Mala Buna. Jesu oni iz nizine, ali su dio nas. Po mentalitetu pripadaju nama, a ne Mraclinu i Buševcu. Oni su isto bili svojevremeno ‘kak mi siročija i bokčija’. Pod Brege spada i područje općina Kravarsko i Pokupsko. Mi smo te granice tako odredili. Ove godine primili smo i Lučelnicu. Iako spada pod Općinu Pisarovina, nalaze se na Vukomeričkim goricama – izjavio je prvi čovjek Breške lige.

Iako geografski spada pod Turopolje, Bregi su specifični kako geografski, tako i socijalno i povijesno. Upravo socijalni faktor značajno je utjecao na stvaranje breškog identiteta.

– Mi spadamo pod Turopolje, iako se pod pojmom Turopolja podrazumijeva ravnica. Oni su nizinski dio, a mi smo breški dio. Ovi u nizini su bili em plemenitaši, em bogati, mi gore tu na Bregima bili smo njihovi ‘kmeti’, ‘sirotinja i bokčija’. Naši stari su živjeli na temelju toga što su ljudima iz Mraclina, Buševca i Lomnice kopali i uređivali vinograde te kosili zemljišta – objasnio nam je Zlatko.

U zbližavanju mjesta i žitelja Vukomeričkih gorica kao vezivni materijal poslužila je upravo Breška liga. Riječ je o manifestaciji koja je približila ljude i stubokom promijenila društveni život u ovom dijelu Turopolja.

– Breška liga spojila je Brežane i Vrvce. Prije smo se rijetko sretali. Oni imaju svoj život, a mi svoj. Oni su tamo plemenitaši bili, mi smo ovdje uvijek bili ‘kmeti’. Sada se svaki vikend družimo i stvorili smo velika prijateljstva, ali uvijek ima mjesta za malo zafrkancije. Liga je zbližila ljude s jedne i druge strane Vukomeričkih gorica. Naime, uz cestu prema Pokupskom žive Brežani, a uz cestu prema Dubrancu Vrvci. Dok mi nismo imali Brešku ligu, jedina događanja na ovom prostoru bila su Petrovo u Šiljakovini i lovačka druženja na Ključić Brdu – istaknuo je Petrac.

NOGOMET JE SPOJIO LJUDE

‘Liga’ je ostavila dubok trag i na Žorža. Kako kaže, neki se još nisu niti rodili, kada je on prvi put zaigrao na turniru s 18 godina. Nekad je to bila stvar prestiža i dokazivanja, sada više druženja i zezancije.

– Pola nas nikad nije čulo za neka sela na Bregima, a kamoli da smo poznavali ljude od tamo. Nismo znali gdje je Gornji, a gdje donji Hruševec ili Opatija. Mi iz Velike Bune i okolnih naselja većinom smo gravitirali prema Velikoj Gorici. Sad se već svi znamo i liga nas je sve povezala. Stvorila se ekipa koja se druži iz kola u kolo i obilazi Brege – otkrio nam je Žorž.

Ovo natjecanje utjecalo je i na razvoj sportske infrastrukture. U Velikoj Buni izgrađeno je novo igralište, Kozjača je dobila novi sportski objekt, Novo Brdo napravilo je novo igralište na bivšoj šikari, u Strezojevu rade na tome i sljedeće bi godine trebali dobiti novo igralište. Gornja Opatija napravila je odličan objekt i igralište.

– Potaknuli smo ljude da se aktiviraju i nešto naprave, a nitko od njih nije htio biti gori od drugih. U konačnici to je dovelo do sve bolje sportske infrastrukture. Ljudi iz svakog sela su se organizirali, jedan je dovezao dva kamiona ‘šudra’, drugi je iskopao 20 metara zemlje, a treći pokosio 200 metra trave i na kraju dobili smo igrališta – kaže Zlatko.

Pričao o Breškoj ligi počela je prije 15 godina, a pokrenuli su je Franjo Kovačić Pevec i Ivan Matković Matra. Pevec je kontaktirao Petraca i projekt je krenuo. Cilj je bio uključiti što više naselja Vukomeričkih gorica i omogućiti da se tijekom ljeta u svakom od njih nešto događa.

– To smo osigurali tako što se svako kolo igra u drugom naselju. Željeli smo izbjeći stvaranje ‘dream timova’ pa smo odlučili da za sela mogu igrati samo dečki koji žive u njima. Iskreni rečeno, nisam mislio da ćemo izdržati tako dugo. Znate ono, lude breške glave, svaka na svoj način razmišlja. Dvije, tri godine budemo potrajali i nekom će puknuti film te će odustati, ali na sreću održali smo se. Svatko je malo popustio – dodao je Petrac.

NOĆNI TURNIRI NISU ZA SVAKOGA

Ono što Brešku ligu razlikuje od drugih takvih natjecanja, upravo su noćni turniri koji se održavaju nakon službenog djela. Neki od njih otišli su u legendu zahvaljujući komičnim situacijama kojima ovakvi susreti obiluju. Jedan takav dogodio se prije 13-tak godina upravo u Velikoj Buni.

– Te godine popili smo šleper piva i bili smo drugi. Prepustili smo pobjedu, jer više nismo mogli igrati – objasnio nam je Sina.

– Noćni turniri znaju ponekad biti opasni zbog prevelike koncentracije ‘vlage’. Teško je biti karakter i igrati do 5 – 6 ujutro i ne popiti 10, 15 piva. Nije istina da smo predali tekmu, samo smo je odigrali u revijalnom tonu. Već je svanulo kad smo igrali finale – dodao je Žorž.

Noćni turniri nisu za svakoga, treba moći izdržati sve izazove koje donosi natjecanje. Osim što ovakva vrsta natjecanja traži konstantu ‘okrjepu’ i nije za one slabog želuca, opasnosti vrebaju i na terenu. Dobrano treba pripaziti na namjere igrača protivničke ekipe, jer manje-više sve je dozvoljeno pa čak i klizeći startevi.

-Jedne godine, finale koje sam ja sudio igralo se u 4,30 sati ujutro. Ja samo cijeli prethodni dan od pola tri bio na terenu i morao sam suditi tu utakmicu. Nisam znao kako se zovem, a kamoli tko igra bijeli ili plavi, žuti ili crveni. Većina igrača bila je dobrano pod utjecajem alkoholnih para. Igralo se po znatno labavijim pravilima nego ‘Liga’. Mi kada sudimo te turnire puno toga ne vidimo ili nećemo vidjeti. Manje-više sve je dozvoljeno pa čak i klizeći startevi – ispričao nam je Petrac.

Doznali smo da ‘Liga’ obiluje lokalnim derbijima. Najjači rivaliteti vladaju između Kravarskog i Novog Brda, Dubranca i Cerovskog Vrha, Pokupskog i Opatije te Šiljakovine i Kozjače. Vlado iz Šiljakovine otkrio nam je srž rivalstva između Šiljakovine i Kozjače, koje se često prenosi i na nogometni teren.
– Najviše volimo piti s njima i od tuda rivalitet. Moram priznati da su nas prošišali. Mi volim stvarno jako piti, ali oni vole jako jako piti – bio je iskren Vlado.

BREŠKA LIGA POSTALA JE NAJVAŽNIJE DRUŠTVENO DOGAĐANJE NA VUKOMERIČKIM GORICAMA

Liga Vukomeričkih gorica odavno je prerasla sportski okvir i zauzela važno mjesto u kalendaru društvenih događanja na Bregima.

– Mi igramo nogomet, kako bi se nakon što završi natjecanje mogli družiti. U današnje vrijeme svi smo se začahurili u najuži krug obitelji i prijatelja, nemamo novaca i vremena za izlaske i druženja. Bit cijele priče i je druženje – rekao nam je prvi čovjek Breške lige.

S njim su se složili i Janko i Vlado.

– Meni uopće nije važno tko je prvi, a tko drugi. Niti tko za koga igra. Kad mi je usput uvijek rado svratim da se malo podružim – kaže Janko.

– Svake godine sam ovdje, a najluđe uvijek bude ovdje u Velikoj Buni. Živimo iz tjedna u tjedan, svako novo kolo Breške lige nova je priča – dodao je Vlado.

Priča iz kvarta

22 GODINE U KOLICIMA Pad s balkona u 7. mjesecu trudnoće Renati je obilježio život

Renata Celjak je osoba s invaliditetom, članica velikogoričkog Para atletskog kluba „Uspon“ i majka 22-godišnjeg Borne

Objavljeno

na

Ako vam se ikada učini da su vam potonule sve lađe, da su vaši problemi najveći i da vaš život nema smisla – pročitajte Renatinu životnu priču. 

Bila je na rubu  smrti. U visokom stupnju trudnoće, najvjerojatnije tijekom epileptičnog napada – 26-godišnja Renata Celjak iz Velike Gorice pala je s tri metra visokog balkona katnice u kojoj je živjela s tadašnjim suprugom.  

Okolnosti pada se ne sjeća, od šoka.  

Ona i njena obitelj, povodom današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, pristali su ispričati kako su se tih dana nosili s teškom situacijom – i kako invaliditet utječe na cijelu obitelj. 

– U tom periodu ja sam bila trudnica u 7. mjesecu trudnoće i najvažnije mi je bilo da mi je dijete živo i zdravo. Nakon pada sam imala teška krvarenja i moja obitelj nije znala hoću li uopće preživjeti. Bio je to travanj 2003. godine. Hvala Bogu, preživjela sam, a iz bolnice sam prebačena u toplice. Tada sam bila druga trudnica u povijesti toplica koja je tamo bila na rehabilitaciji. Dva i pol mjeseca sam čekala na porod i prvo sam mislila da nećemo moći izgurati uopće trudnoću, ali hvala Bogu uspjela sam i rodila sina Bornu carskim rezom. Ništa mi nije bilo teško vezano uz brigu o djetetu, ne mogu reći da mi je bilo prelagano, ali ja sam si u glavi posložila ako ne za sebe, onda moram zbog njega živjeti, što mi je na psihičkoj bazi jako puno pomoglo, jer već nakon pada sam se morala suočiti s teškom viješću – da više ne mogu hodati… 

Ali, to nije bio jedini šok. Bornin otac nije se mogao nositi s novonastalom situacijom supruge paraplegičarke i zatražio je razvod. 

Ostala sam na neki način ovisna o pomoći moje obitelji. Uz epilepsiju, invaliditet, majčinstvo – nisam mogla sama. Podigli smo ga na noge, svi skupa, posebno sestra koja mi je jako puno pomogla. Borna sada ima 22 godine.

Renatina sestra je TV glumica i radijska voditeljica City radija Gianna Kotroman, koja je uz nju provela prve, najteže trenutke. 

Sestre Renata i Gianna

– Prvih 96 sati je bilo upitno hoće li Renata i Borna preživjeti. Prvo je operirana u traumatološkoj u Zagrebu i hitno prevezena na Rebro gdje je bila u posebnom koritu, za osobe koje imaju ozljede kralješnice. Znam da mi je iz njega pružila ruku, imala je krvarenja, išla joj je krv iz nosa, iz ušiju, iz usta. Ja sam joj stisnula tuku i tješila je da će  sve biti dobro. Tih 96 sati nitko nije spavao. Srećom…ipak molitvu netko čuje. Kad je došlo vrijeme za porod, ginekolozi su u Petrovoj stvarno pristupili u ovom posebnom slučaju jako stručno. Stigao nam je Born, a ja sam otkazala podstanarski stan i vratila se doma k mami da zajedno budemo uz nju. Znači baka Nada je tu odigrala jednu pravu lavovsku ulogu, puno je pomogla, jer sam ja radila. Nismo htjeli da bude zakinut za bilo što, i što se tiče društvenog života i šetnji u parku. Trudili smo se živjeti kao da se to nije dogodilo, a Renata je također bila čvrsta, stabilna osoba koja je tako svojom snagom volje uspjela prebroditi sve, uz našu pomoć. Kada je Borna imao maturalnu večer, išli smo nas troje zajedno, jako smo bliski, uvijek smo bili bliska obitelj, a ova cijela priča nas je sve još nekako očvrsnula. Moj pokojni brat trudio se biti očinska figura. Svi smo davali dio sebe – ispričala je Gianna, a njihova mama Nada, Bornina baka i dan danas na sjećanje o tim danima ne može pričati bez da je ne guše suze. 

Bilo je strašno. Osjećala sam se grozno jer sam bila bespomoćna kao majka čije dijete pati. Bojala sam se da li ću joj moći dovoljno pomoći… 

Život se okrene na neki način za 360 stupnjeva, sve se mijenja, od šetnji s bebom, odlaska kod liječnika, cijele svakodnevice, ispričala je Renata, no neugodnih situacija vezanih uz invaliditet – nije imala. 

Renata sa sinom na maturalnoj večeri

Ja osobno nisam imala neugodnih situacija, pogledi su znali biti, kad sam se znala voziti sama bez djeteta i moje sestre kroz Goricu, ali obično su to bila djeca koja su svoje roditelje pitala: Što se dogodilo ovoj teti? Žao mi je što u tim situacijama roditelji nisu ništa govorili ili objašnjavali, samo bi povukli radoznalo dijete za ruku. Možda bi bilo ljepše s par rečenica objasniti da je ta osoba ozlijedila leđa i da više ne može hodati…Svijetli primjer je recimo situacija kad je moj Borna još išao u vrtić. Došao je dečkić sa 4 godine u vrtić u invalidskim kolicima i ta sva djeca su se socijalizirala skupa s njim, pomagala su mu, da se dijete dobro osjeća u tom ambijentu. Ako me pitate za barijere u gradu – nisam imala problem s pristupom. To je u Velikoj Gorici dobro izregulirano. Idem sama do Doma zdravlja ili u šoping. Za veću kupovinu, prijevoz na atletska prvenstva, kino i slično u Zagreb recimo, na raspolaganju mi je kombi prijevoz zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici. Među prvima smo uveli kombi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, tako da to je veliki plus, jer možemo ga koristiti dva puta u tjednu za takve nekakve naše potrebe. To nam je svima jako dobro. 

Mali Borna odrastao je uz mamu u invalidskim kolicima, a zadirkivanje u školi nije ga zaobišlo. 

Sjećam se prvog roditeljskog sastanka u osnovnoj i srednjoj školi. Roditelji su bili u šoku kad su me vidjeli da ulazim u kolicima. Ispitivali su svoju djecu zašto je Bornina mama u kolicima. Bilo je zadirkivanja i ispitivanja jer im je to bilo nepoznato i čudno. Mislim da se Borna ipak dobro nosio s tim. 

Kako je i u mladosti bila atletičarka, bavljenje sportom Renati nije bilo strano, tako da je uključivanje 2009. godine u Para atletski klub “Uspon” Velika Gorica gdje je bacačica diska. 

Bavim se već dugi niz godina tim sportom, puno mi pomaže i općenito u socijalizaciji, prošli smo puno toga kroz sport, treninzi mi pomažu i u zdravstvenom odnosno fizičkom smislu. Ali i psihički, naravno. Recimo nisam imala problem s depresijom ili anksioznošću, kao što nažalost imaju mnoge osobe s invaliditetom jer se ne mogu nositi s takvim dijagnozama. Ali ja sam hvala Bogu, izvukla najbolje što sam mogla i drago mi je. 

Renata danas živi ispunjen život. Ima podršku obitelji i zajednice, podršku kluba. A kako sama priznaje – može otići gdje god želi. 

Mogu odlaziti u kafiće, mogu otići u kino, mogu otići u kazalište, svake godine imamo nagrade za sportaša Grada Velike Gorice za osobe sa invaliditetom, kad se dodjeljuju, onda smo i mi u sklopu toga. Mogu otići na koncerte, imamo pristup praktički svugdje gdje imaju pristup i osobe koje nemaju invaliditet. Tako da mogu stvarno otići svugdje, recimo danas mi se ide u Samobor, ja ću otići s nekim u auto, nije bitno k’o mi dođe od prijatelja, idemo u Samobor.  

Kada slušamo Renatu kako na priča, ne bismo rekli da joj kralježnicu drže pločice i vijci, da ima osteoporozu i početak skolioze, povremeno dekubitus, inkontinentna je, doživjela dva naknadna pada gdje je ozlijedila nogu i bedrenu kost. No, i dalje je pozitivna, a ispričala je i kako izgledaju liječnički pregledi – koji su nama ženama neophodni. 

Za ginekološki pregled mi u Gorici imamo ginekologinju kod koje imamo ginekološki stol koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Ja sam osobno bila na otvorenju, mene su zvali da idem na otvorenje, ali uglavnom ništa posebno za razliku od vas zdravih žena i cura, osim što nema sa strane stranica da se mi možemo lakše popeti iz kolica na stol i sve ostalo je isto. Kod zubara sam baš nedavno bila, isto bez problema. Moja zubarica recimo ima stolicu koja se pomiče, a naslon se isto pomakne kao u autobusu.  

Bornina maturalna večer

Invaliditet je stanje s kojim se moraš pomiriti i iz toga izvući najbolje što možeš – poručila je Renata na kraju našeg razgovora, odgovarajući na pitanje kako se nositi s teškim dijagnozama koje mijenjaju život zauvijek. 

Neka moj primjer bude vodilja da se sve može, da nije lako ali da se može. Sve prvo treba posložiti u glavi. Mani je jako puno pomogao sport i onda kroz taj sport vidiš zapravo kakvih nas sve ima. Život ide dalje i na žalost moraš gurati, razmišljati pozitivno – koliko god i kada god možeš –  to je najvažnija stavka! 

Da život zaista nije siv, pokazuje Renatina volja i snaga, koja uz veliku podršku obitelji, svoj život boji toplim bojama. Ponavlja iznova da nema predaje, nema ne mogu.  

Da, neki dani znaju biti koma, ali – tko ih, zapravo nema? Sve je u prihvaćanju i gledanju – naprijed. 

Nastavite čitati

Vijesti

Klinci mandolinci spremili 70 paketa donacija za dječje vrtiće – među njima i 3 velikogorička

Goričkoj tvrtki stiglo čak 1.300 prijava!

Objavljeno

na

Obično se tijekom mjeseca prosinca pokreće lavina darivanja. Ipak je to mjesec darivanja, zajedništva i topline u srcima, a ove godine kroz jednu veliku donaciju, darove su dobili dječji vrtići – i to njih 70 na području cijele Hrvatske. 

Kad je velikogorička tvrtka “Klinci mandolinci d.o.o.” sa sjedištem u Poštanskoj ulici objavila poziv na primanje prijava za donacije – stiglo im je čak 1.300 prijava! 

-Naš se poslovni prostor prostire se na 500m2 , a inače se bavimo uvozom repromaterijala, ukrasa i dekoracija iz Kine. Imamo i vlastitu proizvodnju cvjetnih kutija-flowerboxova, i po tom pitanju vodeći na tržištu. Tu je i naš web shop velikogoricki-hrelic koji je s vremenom narastao na ozbiljan nivo. I tako, kako se širimo, ove godine smo odlučili darivati dječje vrtiće i udruge jer imamo prigodan program za njih. Kao tvrtka u jednoj godini smijemo imati donacija u vrijednosti oko 9.000 eura s PDV-om, pa smo objavili poziv za prijave za donacije. Odaziv je bio ogroman, a ovih dana smo krenuli s isporukama – ispričala nam je vlasnica Natalija Jakšić. 

Kako je rekla, to je bio pozitivan šok, tako da će iduće godine svakako krenuti ranije s akcijom koju planiraju za blagdane. No, po količini prijava i povratnim informacijama od prijavitelja, shvatili su da koliko u biti ustanovama koje rade s djecom nedostaje materijala. 

– Zato nam je bilo posebno drago što smo na ovaj način pomogli. Nadamo se da smo mogli obradovati mnoge dječje vrtiće a sljedeće godine krećemo ranije i sa puno većim donacijama. Posebno su nas lijepo primili u našim velikogoričkim vrtićima koji su dobili donaciju – Dječji vrtić Velika Gorica, Dječji vrtić Žirek i Područni vrtić u Podbrežnici. Pričali smo s ravnateljicama i vidjeli smo koliko im to znači, da mogu ostvariti s djecom razne kreativne sadržaje – dodala je Jakšić. 

Nastavite čitati

HOTNEWS

Crowned by Tradition – poculica u oku svakog putnika Zračne luke

Izložba Suvremena umjetnost pod krunom tradicije bit će postavljena u Zračnoj luci Franjo Tuđman do 9. siječnja.

Objavljeno

na

Na drugom katu novog terminala Zračne luke Franjo Tuđman, u prostoru odlazaka, danas je svečano otvorena izložba „Crowned by Tradition”, u organizaciji Turističke zajednice Velike Gorice i Grada Velike Gorice, uz suradnju i potporu Međunarodne zračne luke Zagreb. 

Izložba povezuje bogatu tradiciju Turopolja sa suvremenim umjetničkim izričajem, predstavljajući jedan od najprepoznatljivijih elemenata turopoljskog identiteta – poculicu, tradicijsko pokrivalo glave udanih žena Turopolja. 

Poculice su postavljene na žičanim skulpturama, koje je izradio velikogorički kipar Andrija Gašparuš, stvarajući jedinstven spoj tradicijskog i modernog, materijalnog i apstraktnog, prošlog i sadašnjeg. 

Nicolas Duthilleul, član Uprave Međunarodne zračne luke Zagreb, ističe da izložba pokazuje kako i putnički terminal može biti mjesto susreta tradicije i suvremenosti, nudeći putnicima jedinstveni doživljaj.  

-Ponosni smo na dobru i dugogodišnju suradnju s Gradom Velika Gorica i Turističkom zajednicom Velike Gorice, koji su za nas važna lokalna zajednica i partneri. Zagrebačka zračna luka predstavlja platformu za razvoj kontinentalnog turizma, stoga nas raduje da će brojni posjetitelji, koji dolaze u Veliku Goricu, imati priliku uživati u ovoj izložbi. Također nas veseli što se izložba otvara uoči Dana grada Velike Gorice, koji se obilježava 13. prosinca, stoga ovom prigodom unaprijed čestitamo – naglasio je Duthilleul. 

Osim toga, izložba izvrstan primjer sinergije između gospodarskog, kulturnog i turističkog sektora, nastale s ciljem očuvanja i suvremene prezentacije lokalne tradicije – rekla je direktorica Turističke zajednice Grada Velike Gorice Maja Toth. 

 -Velika Gorica je grad bogate povijesti i tradicije, a kroz ovakve projekte želimo pokazati kako se ona može kreativno povezati sa suvremenim umjetničkim izričajem. U zajedničkom djelovanju prepoznaje se važnost baštine kao temelja identiteta, ali i kao inspiracije za nove, kreativne iskorake – dodala je Toth. 

Inače, Poculica se u Turopolju pojavljuje davno, iako ne postoje pouzdani podaci o vremenu njezina nastanka. Između 1930-ih i 1950-ih godina koristila se isključivo u svadbenim obredima, dok je ranije bila dio svakodnevnog oglavlja udanih žena iz plemenitaških obitelji. 

-Poculica je stoljećima bila znak statusa i pripadnosti, a danas je dragocjeni dio naše materijalne i nematerijalne baštine. Drago nam je da kroz ovu izložbu dobila suvremeni umjetnički okvir i priliku da se predstavi široj javnosti iz Hrvatske i inozemstva. Na taj način turisti svojim dolaskom u Hrvatsku imaju priliku vidjeti bogatstvo tradicijske baštine ne samo Turopolja, već i cijele Hrvatske – poručila je ravnateljica Muzeja Turopolja Margareta Biškupić Čurla. 

Tijekom vremena poculica se mijenjala u načinu izrade i ukrašavanja – od jednostavnih verzija izrađenih od domaćeg platna do bogato ukrašenih primjeraka s vezom, čipkom, perlicama od puhanog stakla, trakama i ručno izrađenim ukrasima. 

Za potrebe izložbe sedam tradicijskih poculica iz svoje arhive, izrađenih u sklopu projekata očuvanja rukotvorina i tradicijskog veza, ustupilo je Kulturno-umjetničko društvo „Čiče” iz Novog Čiča.  

Izložba „Crowned by Tradition” bit će postavljena u Zračnoj luci Franjo Tuđman do 9. siječnja 2026., nakon čega će biti dostupna javnosti u Centru za posjetitelje Velike Gorice, gdje će nastaviti živjeti kao dio kulturne i turističke priče o Turopolju. 

Nastavite čitati

Sport

Hvala, Kapetane! Ikona Turopoljca Mislav Čunčić završio karijeru – šepajući…

S navršenih 38 godina, umoran od problema s ozljedom, kapetan Turopoljca iz Kuča Mislav Čunčić odlučio je okončati svoju igračku karijeru. U svom selu je počeo, otišao do druge lige, pa se vratio kući za kraj… Legenda!

Objavljeno

na

Objavio/la

Kad je 12. listopada, s kapetanskom trakom na ruci, poveo svoje suigrače iz NK Turopoljca iz Kuča u okršaj s rivalima iz Bestovja, Mislav Čunčić vjerojatno nije baš računao da upravo kreće u svoju posljednju utakmicu u karijeri. Navršio je već 38, naravno da se kraj ove priče bližio, a za to da baš Bestovje ostane zadnja utakmica u karijeri pobrinula se – ozljeda.

– Mučila me tetiva, zato nisam odigrao ovih zadnjih utakmica jeseni, ali ta ozljeda je i glavni razlog što nije još malo potrajalo. Boli me već gotovo dvije godine, stalno to vučem, doslovno šepam, i to je presudilo da odsviram kraj karijere. Čekam treće dijete, bit će puno obaveza doma, to je svakako isto jedan od razloga, ali poznajući sebe, igrao bih ja još malo da nije tih bolova… Evo, već me zovu i u veterane, ali morao sam i to zasad odbiti, treba mi sad najmanje šest mjeseci odmora od bilo kakvog oblika nogometa – javio se kratko Mislav, uz dogovor da ćemo uz ugodnu nogometnu kavu ovih dana proći sve detalje jedne romantične nogometne priče legende kučkog nogometa.

Uostalom, za prvu ruku je sve jako lijepo rečeno u objavi kojom se NK Turopoljac oprostio od svoje ikone, kapetana i vođe. S devet odigranih utakmica ove jeseni Čunčić je dogurao do ukupno 123 nastupa za klub iz svoga sela, koji ga neće baš u potpunosti izgubiti.

“Nakon četiri godine, 123 utakmice i mnogo lijepih trenutaka, vrijeme je da se naš Mimi oprosti od aktivnog igranja u dresu NK Turopoljca, ali ne i od nas!”, stoji na početku objave iz kluba koju prenosimo u cijelosti.

“Mislav Čunčić Čuna, rođen 13. svibnja 1987., svoj nogometni put započeo je još kao dječak u Turopoljcu, a kao kadeta Turopoljca put ga je odveo u tadašnji Radnik. Život ga je vodio kroz NK Lučko u drugoj ligi, godine je proveo u NK Zagorcu iz Krapine, u međuvremenu je igrao u NK Udarniku, a onda se opet vratio u Zagorec iz Krapine, prije nego što je stigao doma u naš Turopoljac.

Kroz sve te godine, Mislav nije bio samo igrač. Bio je primjer. Bio je onaj koji primi mladog igrača pod svoje, koji donese mir kad ga treba, ali i onu glasnu energiju kad ekipa treba poguranac. Bio je kapetan kakvog svaki klub poželi pouzdan, iskren, srčan i uvijek sto posto posvećen.

Ali, najveće životne utakmice nisu one na travnjaku.

Mimi je postao suprug, otac dvoje prekrasnih sinova, a iduće godine dobiva i svoju najljepšu novu titulu, postaje otac po treći put. I nema ljepše “mirovine” od one koju obilježi obitelj, radost i novi počeci. Veliko hvala upućujemo njegovoj Tei, ženi koja je bila njegov vjetar u leđa, najveća podrška, motivacija i tiha snaga koja ga je pratila.

Uprava NK Turopoljca i njegovi suigrači uručili su mu mali znak pažnje, ali koliko god se trudili teško je jednim poklonom zahvaliti na svemu što je Mimi dao našem klubu. Dao nam je srce. Dao nam je veselje. Dao nam je ponos.

Dragi naš Mimi, nadamo se da ćeš i dalje biti uz nas kad god možeš na utakmicama, druženjima. Naš klub je tvoja kuća i tako će uvijek ostati. A sa sinovima koji rastu, ne brini, mi u Turopoljcu već računamo na novu generaciju Čunčića! Nogomet ti je u obitelji osiguran za barem sljedećih dvadesetak godina.

Hvala ti na svakoj utakmici, na svakom treningu, na svakoj minuti odigranoj u zelenom dresu, po našoj procjeni odigrao si cca 11.000 minuta. Bome, nije zajebancija u tvojim godinama. Šalimo se, Mimi, neka si nam živ i zdrav, već si krenuo, a sad ćeš malo morati pojačati trčanje za svojim mališanima.

Toliko od nas, ukratko, i još jednom: Hvala, Kapetane!”

Zanimljiva karijera, dobra nogometna priča, koju će biti zadovoljstvo ispričati.

Nastavite čitati

Sport

Dinamo kroz Goricu do vrha: ‘Nešto od onih prilika mora se iskoristiti…’

Nogometaši Gorice izgubili su 2-0 od Dinama u devetoj uzastopnoj utakmici na domaćem terenu. Dinamo je dva gola zabio iz tri udarca u okvir, ali se i vratio na prvo mjesto, dok je Gorica bila nedovoljno konkretna prema naprijed…

Objavljeno

na

Objavio/la

Dinamo je u Veliku Goricu daleko od idealne forme, s atmosferom koja je jednako tako daleko od idealne, a Mario Kovačević igrao je još jednu u nizu svojih kvalifikacijskih utakmica. Događalo se sve to četiri dana nakon ružnog poraza u Lilleu, a sve to bili su detalji za koje su se pokušali uloviti u stručnom stožeru Gorice u pripremi ponedjeljka poslijepodne.

– Znamo da moramo biti na maksimumu svojih mogućnosti da bi se mogli nečemu nadati – najavio je sudar s Dinamom trener Gorice Mario Carević.

Nažalost, njegova momčad nije dosegnula svoj maksimum u ovih 90 minuta, na zatvaranju 15. runde SuperSport HNL-a. S obzirom da je bilo tako, teško da je moglo biti i bod(ov)a u ovom ogledu, koji je taj i takav Dinamo doveo do – prvog mjesta na tablici! I to je iz modroga kuta najbolja moguća najava derbija s Hajdukom u subotu od 15 sati…

Iako, nije Dinamo u Velikoj Gorici odigrao spektakularnu utakmicu. Daleko od toga, gosti iz Zagreba imali su dominaciju samo u posjedu, dok po pitanju prilika to općenito nije bila osobito pamtljiva utakmica. Pokušavao je u prvom poluvremenu dvaput Hoxha sa distance, jedanput bolje, drugi put nešto lošije, ali zapravo jedinu svoju šansu u prvih 45 minuta realizirao je Monsef Bakrar.

– Nedopustivo je da tako primimo gol, da čovjek ostane tako sam u “srcu gola”, a baš smo naglašavali da oni vole tamo dolaziti, pojavljivati se – komentirao je gol iz 34. minute trener Carević, svjestan da je u ovakvoj utakmici pogreška poput ove često i kobna.

Takvom se pokazala i ovoga puta, iako je u drugom poluvremenu Gorica pokazala nešto više u igri prema naprijed. U prvih 45 minuta Dinamo nije dopustio Goričanima ni da mu priđu golu, a kamoli kreiraju ozbiljniju opasnost, dok se u nastavku ipak nešto događalo prema naprijed. To nešto nije bilo dovoljno kvalitetno, jer u jednoj je dobroj situaciji Vrzić loše zahvatio loptu, u drugoj je traljavo pucao Pršir, u trećoj je okvir gola glavom promašio Erceg nakon ulaska s klupe…

– U utakmicama poput ove jednu od te tri situacije jednostavno moraš iskoristiti ako želiš nešto uzeti. Mi to nismo uspjeli… – kazao je Carević.

Nešto ozbiljnija nada probudila se u 75. minuti, nakon što je isključen Luka Stojković. Gotovo nevjerojatno, ali Dinamo je ove sezone dobio ukupno dva crvena kartona u HNL-u, oba je dobio Stojković, oba je dobio protiv Gorice… Goričanima je to otvorilo nešto više prostora, slika se okrenula, sad je domaćin kružio oko gostujućeg kaznenog prostora u potrazi za izjednačenje, ali nije to bila ta večer. Prostora nije bilo i vratar Filipović sačuvao je svoju mrežu čistom.

Konačna odluka pala je tako s druge strane, i to u drugoj minuti sudačke nadoknade. Drugi gol Dinama, za konačnih i nedostižnih 2-0 kreirali su igrači s klupe, jer Fran Topić je pobjegao po lijevoj strani i vratio u sredinu, a na odbijenoj lopti našao se Marko Soldo, bivši igrač Gorice, koji je zabio svoj prvi gol u dresu Dinama.

Dinamo je tako skočio na vrh ljestvice, u puno boljem ozračju dočekat će derbi s Hajdukom na Maksimiru, a Gorica je sa sedmoga mjesta pala na osmo. Rijeka ima isti broj bodova, ali i nešto bolju gol-razliku, a bodove za put prema gore odsad će tražiti u gostima. Dinamo je bio deveta uzastopna domaća utakmica Gorice u prvenstvu, a sad su na redu četiri gostujuće. Prije stanke još tri, jer već u petak se ide u Koprivnicu, a nakon toga i na osječku Opus Arena i riječku Rujevicu.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Reporter 455 - 17.11.2025.

Facebook

Izdvojeno