Krajem prosinca NK Dinamo Hidrel iz Novog Čiča održat će svečanu sjednicu Skupštine povodom 70 godina od osnutka kluba. Iz vlastite arhive izvadili smo razgovor s osnivačima kluba Ivanom Drobnjakom i Ivanom Anićem, vođen prije više od deset godina. Danas su obojica pokojni, a živjeli su u neposrednoj blizini sadašnjeg igrališta, odmah s druge strane lokalne prometnice u Čiču.

– Sve je zapravo krenulo još 1947. godine. Prvi su nogomet tad međusobno igrali, ako se to tako moglo zvati, obrtnici iz Novog Čiča. Okupili bi se na dan lokalnog proštenja, na Ivanje, koje je bilo poznato u čitavom Turopolju i Posavini, i zaigrali popodne na tratini pokraj kapelice u neposrednoj blizini glavne crkve. Danas je na tom mjestu uređen park – pričao je Ivan Drobnjak pa nastavio:

– Loptu je, u to vrijeme neprocjenjivo blago, imao samo Josip Mihelić. A upravo lopta je bila meta mladih lokalnih fakina. Zanimljivo, ideju nam je dao Čedomir Mihelić, sin vlasnika lopte. Oko tratine rasla je visoka kukuruza pa je lako pretpostaviti kako je sve to završilo i u čijim je rukama završila lopta. U zasjedi u kukuruzu čekali su Stjepan Svekrić i Stjepan Kokot, a ne sjećam se više tko je bio zadužen da kao slučajno opali “šus” prema zelenoj džungli, u kojoj vlasnik lopte više nije imao nikakve šanse. Tako su čički španeri došli do prve lopt,e a mora se naglasiti da je idejni vođa Čedomir Mihlić, već tada pravi nogometaš. Školovao se u Sisku i tamo igrao, nisam siguran je li za Segestu ili Metalac. Prva lopta je bila ujedno i veliki pokretač za formiranje Dinama Novo Čiče. U osnivačkom Odboru bili su Čedomir Mihelić, Ivan Anić, Ivan Drobnjak, Stjepan Svekrić i Stjepan Kokot. Zeleno svjetlo dali su tada političke vođe mjesta Josip Deverić, Franjo Kraljić i Stjepan Antolović.

U nastavku svjedočenja i prisjećanja Ivan Drobnjak je govorio o osnivačkoj Skupštini budućeg kluba 1948. godine.

– Imali smo podršku gotovo svih mještana Novog Čiča, Lazina, Ribnice, Jagodnog i Donjeg Podotočja. Podrška je bila moralna, ali i materijalna. Širom akcijom već prije Skupštine imali smo oko 220 članova, među kojima je bilo i žena. Na povijesnoj sjednici okupilo ih se oko 140! Mjesto okupljanja bila je zgrada koju Čičani zovu ‘stara škola’, u blizini crkve. Tu su se prije, a i poslije, događala mnoga važna okupljanja za mještane Novog Čiča i pripadajućih mjesta.

Za prvog predsjednika Dinama Novo Čiče izabran je Čedomir Mihelić, za tajnika Ivan Anić, a za blagajnika Stjepan Kokot. Ostali članovi Upravnog odbora bili su Ivan Drobnjak, Josip Zubek. Franjo Modrić i Stjepan Svekrić.

– Posebno je emotivan trenutak bio imenovanje novog kluba. Svi prisutni bili su, kako se to kaže, obojeni u plavo, jer su navijali za Dinamo Zagreb. Prijedlog je usvojen jednoglasno! Službena registracija Dinama još nije bila moguća zbog nedostatka kvalitetnog igrališta pa su igrane samo prijateljske utakmice  – govorio je Drobnjak.

O prvoj odigranoj utakmici pričao je Ivan Anić.

– Dinamo Novo Čiče odigrao je prvu utakmicu negdje početkom kolovoza 1948. godine, kad je završena prva košnja djeteline i(li) trave, jer samo tada smo mogli dobiti livadu za utakmicu. Smilovao nam se Antun Galeković, znan kao “šnjader”. Imao je poveću livadu u blizini današnjeg igrališta. Golove smo napravili od jalšovine koje je bilo u izobilju, ‘lajnali’ smo gašenim vapnom, a mreža još nije ni bilo. Utakmica je bila dogovorena s Ivanom Škenderom, stolarom iz Velike Gorice – prisjećao se Anić.

Velikogorički nogometni fanatik trebao je posložiti selekciju Velike Gorice, a poraženi je trebao snositi troškove pečenog odojka.

– Lukavi Škender sve nas je neugodno iznenadio kad smo vidjeli da su stigli pojačani igračima Radnika Franjom Plepelićem-Belim, Brankom Peštajem-Branom, Dragom Bačanijem i Stjepanom Šabanom. Mi se ipak nismo uplašili, a hrabrio nas je naše krilo Slavko Paviša svojom originalnom poštapalicom ‘biju vaši, ali biju i naši!’ Nadovezao se na to Stjepan Svekrić svojim čuvenim pokličem ‘ubij ga u nogu!’. Dakako, nije tu bilo zle krvi, zezancije svakako. Našu momčad posložili su kapetan Čedomir Mihelić i ozlijeđeni Ivan Drobnjak, koji je dirigirao igrom uz aut liniju.

I nakon toliko godina Anić je pamtio svakog igrača iz te prve momčadi.

– Golman je bio Franjo Zobić, desni bek Josip Zubek, lijevi Josip Brigljević. Neprelaznog centarhalfa igrao je Stjepan Kokot, desnog halfa Mato Modrić, lijevog Franjo Modrić. Vezisti su bili Mirko Kraljić i Ivan Zetković. U ofenzivnoj formaciji krila su bila naši brzanci desno Slavko Paviša, lijevo Stjepan Svekrić a mjesto centarfora bilo je rezervirano za Čedu Mihelića. Kao rezerve spremni su čekali Ivan Anić, Ivan Drobnjak, Ivan Lomot, Stjepan Trupčević, Mijo Golubić i Stjepan Kaić. Moguća je pogreška u formaciji momčadi, a možda je zaobiđen i netko u pričuvi. Pisanog dokumenta nema, a nakon 55 godina nije se lako baš svega prisjetiti. Sigurno je da smo pobijedili 1:0, a jedini strijelac, ujedno prvi povijesni, bio je naš Slavko Paviša (za Dinamo su kasnije igrali također odlični sinovi mu Rajko i Marijan te bratići Mato, Ivan, Branko, Mario i Miro, svi Paviše, op. a.) – kao iz rukava “sipao” je podatke Anić.

Pamti i da ono s odojkom baš i nije ispalo po dogovoru.

– Naše slavlje nije pomutila ni činjenica da smo odojka morali platiti sami, uz obećanje da će nam se gosti revanširati u Velikoj Gorici, na igralištu i za stolom. Trošak smo napravili u gostionici “Vaga” u centru Čiča (danas Kavalir u vlasništvu prije prvoligaškog nogometaša Dubravka Hrkovca, op. a.). Drugu utakmicu ipak smo odigrali opet na ‘našem’ igralištu, kontra istog suparnika, ali na terenu, bolje reći livadi Ivana Čačiča u Lazima, uz prometnicu prema Ribnici. Opet smo pobijedili, ovaj put 2:0, a zabili su Čedo Mihelić i opet Slavek Paviša. Sudio je Nikola Filipančić iz Rakarja, a pomoćni su bili naši, tada mladi Stjepan Licitar i iskusni Franjo Zetković Tapec. Opet se slavilo na “Vagi”, a i odojka smo opet platili mi. Nema veze, važno je bilo da smo pobijedili – ispričao nam je danas pokojni Ivan Anić.