Vijesti
Bile su vojnikinja, kemičarka i vizažistica, danas su dadilje i tvrde: Ovo je najljepši posao na svijetu
Sve više roditelja odlučuje se svoju djecu upisati u male obrte za čuvanje djece. U Gorici ih trenutno ima šest, a za upis postoji lista čekanja
Jedna je bivša vojnikinja, druga kemijska tehničarka, treća prvostupnica teologije, četvrta je vizažistica, peta je radila kao pomoćno osoblje u vrtiću, a šesta kao animatorica. I sve one imaju nešto zajedničko. Svoju ljubav prema djeci pretvorile su u posao i otvorile obrte za dnevno čuvanje djece. Golema količina pozitivne energije, hrabrosti i radosti osjeti se kod svake od ovih dadilja, a entuzijazam s kojim rade svoj posao zasigurno osjećaju i njihovi maleni ‘klijenti’.
Obrti za dnevno čuvanje djece nisu igraonice niti ‘čuvaonice’. Ovdje djeca dolaze svaki dan, a princip rada sličan je kao u dječjim vrtićima. Razlika između njih i ostalih dječjih vrtića je u broju djece. Najviše ih mogu primiti 12, i to ovisno o dobi i broju kvadrata prostora u kojem rade, a na šestero djece zaposlena mora biti jedna dadilja. Ono što mnogi ne znaju je kako Grad Velika Gorica sufinancira i one roditelje koji svoju djecu upišu u ovakav oblik skrbi za djecu.
Foto: Bebi
Probila je led, pojavio se Sunac
Prva je u Gorici svoj obrt Sunac otvorila Tajana Miščević (47), inače aktivna i u nedavno osnovanoj Hrvatskoj udruzi dadilja. Bilo je to 2016. godine. Sličnih obrta u Zagrebu je već bilo dosta, a Velika Gorica svoj prvi tek je čekala. Tajana se u to vrijeme borila s papirologijom i neizvjesnošću.
– Na kraju sam otvorila u lipnju, kada su sva djeca već upisana u vrtiće. Nije se znalo za obrt pa sam napravila ljetne kampove i dane otvorenih vrata. I dalje je tu bila jedna razina nepovjerenja od stane roditelja, što je sasvim razumljivo i normalno. Prekretnica se dogodila kada je Grad potpisao sporazum o sufinanciranju roditelja koji žele ovakav vid skrbi za djecu – prisjetila se Tajana i dodala kako je za cijelu priču bilo potrebno puno hrabrosti i kreativnosti.
Ljubav prema radu s djecom kod nje se javil još dok je kao izviđačica vodila male skupine djece.
– Govorili su mi da odem na pedagoški, a ja sam otišla na kemijski fakultet. Radila sam u firmi za industrijske otpadne vode, pa u firmi za igre na sreću… Ali evo, moja priča samo potvrđuje da nikada nije kasno i da nekada velika plaća nije garancija da ćete biti zadovoljni – priča Tajana i priznaje kako joj je dosta vremena trebalo da vrati uloženo, a i danas, kao i njene kolegice, puno ulaže svoj posao, u edukacije, materijale za rad s djecom, didaktičke materijale…
Bebi, Jednorog i Petar Pan
Nakon Tajane, u pustolovinu otvaranja svog malog kutka za sretno djetinjstvo upustile su se i Ornela Eldić Andrevski te Ana Radoš Bogati.
– Moj stariji sin Rafael je išao u Sunac kod tete Tajane. Kao mama sam bila prezadovoljna njezinim individualnim pristupom, ljubavlju koju mu je pružala i kojom je dobivao vjetar u leđa i u vrtiću. Kako mi je kćerkica rasla vidjela sam da ne mogu jednostavno naći posao. Problem je uvijek bio tko će ih čuvati – objasnila je Ana koja je odlučila spojiti privatno i poslovno te pokrenuti svoj obrt Bebi.
Tada je radila kao čistačica i, povremeno, kao vizažistica, a onda je krenula i na školovanje za dadilju. Bebi je otvorila u rujnu 2018. godine i ovo je najmanji takav obrt u Gorici, u njemu je osmero djece starosti od godinu dana do 4 godine.
– Paralelno sam išla na predavanja, brinula o dvoje male djece i radila. Na kraju se sve isplatilo. Papirologija mi je stvarala najviše problema i puno puta mi je došlo da odustanem. No, kada imate jasan cilj i viziju idete dalje – objasnila je Ana koja se na kraju izborila da sama može čuvati svoje dijete.
Jednorog postoji od rujna 2017. i ostvarenje je poslovnih snova Ornele Eldić Andrevski. Oduvijek je znala da želi raditi s djecom, a jedno od privih sjećanja joj je kako, dok je i sama pohađala vrtić, tetama pomaže u brizi oko ostale djece. Radila je kao animatorica, vodila škole u prirodi i ljetovanja, radila kao privatna dadilja, ali i konobarica. Uz pomoć roditelja i supruga ipak je odlučila pokrenuti svoj posao i – uspjela.
– Rad s djecom je nešto posebno, ispunjavajuće, veselo, puno ljubavi i sreće. Te malene ručice koje vas grle svako jutro i njihova sreća čine moj život puno ljepšim i sretnijim. Gledati ih kako rastu i napreduju, biti dio njihovog života, učiti ih novim stvarima, gledati kako se razvijaju u prave male ljude je ono zašto radim ovaj posao – kaže Ornela i dodaje kako bi voljela i proširiti posao te organizirati proslave rođendana, kreativne i sportske radionice…
No, nema samo Ornela tu želju. Rad s djecom pruža nevjerojatne mogućnosti i kreativne ideje samo se množe, kod svake od ovih šest dadilja. Što želi ispričala je i Zorica Šalić.
Petar Pan
Ona je radila kao pomoćno osoblje u privatnom dječjem vrtiću i tamo upoznala tetu Tajanu. Vrlo se brzo rodila ideja da bude dadilja te je krenula na tečaj, a prije godinu dana i otvorila svoj obrt Petar Pan.
– Najviše me veseli djecu naučiti nešto novo. Budući da osim s djecom, volim raditi i s biljkama, voljela bih jednog dana izgraditi negdje kuću koja bi imala i staklenik, pa bih djeci pokazivala kako se brinuti za biljke – priča Zorica koja, kaže, zbog papirologije i priprema za rad s djecom nerijetko radi od 4 ujutro do 22 sata.
– Dosta je zahtjevno, ali sam prezadovoljna. Imam super ekipu roditelja i odlično surađujemo. Zadovoljna sam i odnosnom s Gradom, grupu sam jako brzo popunila i odmah sam krenula s 12 djece – objasnila je Zorica.
Prvi katolički obrt
Nadimak blaženog Alojzija Stepinca u djetinjstvu je bio Lojzek, a upravo je tako svoj obrt za dnevno čuvanje djece odlučila nazvati i Martina Kučiš (31), koja je prije nekoliko mjeseci i diplomirala teologiju.
– Ja sam dugo bila student. U međuvremenu sam rodila dvoje djece, radila po dućanima… Razmišljala sam što bih ja htjela raditi i tako mi je palo na pamet da bih mogla čuvati djecu – priča Martina.
Na predavanja za dadilje išla je sa svojom tada sedmomjesečnom kreći, a krenula je i prikupljati sve dokumente za državni poticaj te otvaranje obrta. No, onda se dogodila korona i onaj lockdown zbog kojeg su obustavljeni i poticaji.
– Muž i ja smo se našli pred zidom. Već smo uložili u prostor i sve dogovorili s ljudima. Razmišljali smo i odustati, ali roditelji su nas potaknuli i krenuli smo. U srpnju sam otvorila, imam 12 djece i super zaposlenicu. Bilo je psihički teško jer si stalno u strahu hoćeš li pokriti sve troškove. Sad već dva mjeseca lakše spavam, sve je sjelo na svoje mjesto. Ovaj posao je apsolutno sve što sam očekivala i puno više od toga – kaže Martina.
– Moj obrt je jedini predškolski program s katoličkim predznakom jer sam u međuvremenu i diplomirala. Sada ću poraditi na tome da i službeno u naziv mogu staviti katolički obrt za dnevnu skrb o djeci. To još nema nitko u Hrvatskoj i meni je cilj utrti put u tom smjeru – ispričala nam je vlasnica Lojzeka.
Jedini vrtić na selu
Nikada nije kasno, a posao može dobro ići i na selu – dokazala je to Josipa Španićek koja je u obiteljskoj kući u Novom Čiču otvorila svoj Coflek. Nakon 25 godina rada u vojsci dosadilo joj je sjediti za stolom i objavila je kako pokreće svoj obrt. Ona i suprug počeli su rušiti staru ogradu kako bi napravili novu, sigurniju za djecu. Susjedi su se raspitivali o radovima, priča se proširila i prije nego je Coflek i službeno postojao, šest mjesta već je popunjeno.
– Trebala sam otvoriti 1. svibnja. Ostala sam i bez poticaja za samozapošljavanje zbog koronavirusa, a otvorila sam 1. srpnja. Danas mi je jedino žao što to nisam napravila prije 10 godina – priča simpatična Josipa i nastavlja:”Kad sam rekla da dajem otkaz svi su pitali gdje idem iz državne firme, a ja sam rekla da idem na nešto bolje. I, zaista, ovo je najljepši posao koji se može raditi. Ništa vas ne boli i uvijek ste nasmijani. Trenutno imam samo jasličare, tako sam htjela, i sve su to djeca iz okolice. Vikendom jedva čekam da dođe ponedjeljak.”
Jedna dadilja na šestero djece
Iako rade isti posao, prolaze slične edukacije i interesiraju ih iste stvari, Tajana Miščević naglašava kako dadilje nisu odgajatelji. Unatoč tome, kada otvaraju obrte moraju imati plan rada i završen tečaj za dadilje te odrađenu praksu. No, prednost ovih malih obrta pred gradskim dječjim vrtićima je manji broj djece.
– Imamo jako dobre vrtiće, imamo i nove vrtiće, dobro su opremljeni, odgajatelji su izuzetni, imamo žene koje daju maksimum od sebe, ali puno je djece u jednoj skupini. Previše za taj broj odgajatelja. Jedna teta na šestero djece, kako mi radimo, znači da im se zbilja imate vremena posvetiti. One nikako ne mogu napraviti ono što mogu ja koja radim individualno s djetetom – smatra Tajana i kaže kako se za to ne treba kriviti državu, ali treba raditi na tome da se popravi taj pedagoški standard.
– Još je jedna razlika ta što se kod nas imitira jedna vrsta obitelji u kojoj su djeca različitih dobnih skupina. Budući da je djece manje, rjeđe su i bolesni, a razlika je i u komunikaciji s roditeljima – objasnila je Tajana, a isto kažu i ostale goričke dadilje.
– Sva djeca su različita i imaju različite navike, ali nas dvije do najsitnijeg detalja uspijemo popratiti svako dijete. Znamo koliko je puta kakalo, koliko žlica ručka ili doručka pojelo, koliko je spavalo… a to su informacije koje su roditeljima male djece važne. Ja te informacije u vrtiću ne mogu očekivati da ću dobiti. Znam da te žene daju najbolje od sebe, ali nemoguće je da one za 20-ero djece mogu znati sve to. Ja lako primimijetim neke neželjene situacije ili velike napretke kod djeteta. Također, imam prijateljski odnos s roditeljima i mislim da je to jako vrijedno i za djecu i za roditelje – ispričala je Martina Kučić i dodala kako svi njezini Lojzeki poznaju i njezinu obitelj, a upravo je takav blizak odnos i željela ostvariti.
Foto: Petar Pan
Lista čekanja
Da interes za ovim oblikom brige za djecu u Velikoj Gorici zaista postoji govori i lista čekanja. Najveći interes je za upis djece jasličke dobi kojima, uostalom, ovakav oblik skrbi najbolje i odgovara jer dadilja ima više vremena za brigu oko njih.
– Interes je jako veliki, pogotovo u zadnje vrijeme. Iduće godine u rujnu šestero djece mi odlazi u školu i sva mjesta su već rezervirana. Postoji lista čekanja i kod drugih kolegica. Grad Gorica je grad mladih obitelji s malom djecom. To nije spavaona i demografski jako dobro stojimo. Mislim da bi bilo dobro da se otvara jedan obrt godišnje, pa dok bude potrebno, odnosno dok ne postignemo adekvatan pedagoški standard za svu našu djecu. Neka bude vrtića, obrta i upisnih mjesta, samo da majke ne doživljavaju to da se moraju bojati kuda s djecom – zaključuje Tajana.
Vijesti
Veliko priznanje za goričkog liječnika – dr. Nikola Ivan Leder dobio Povelju Hrvatske obrtničke komore
Poznati gorički radiolog nagrađen je za doprinos razvoju obrtništva i komorskog sustava na svečanoj Skupštini Obrtničke komore Zagreb.
Vijesti
Zadnja kupnja prije Božića – provjerili smo radno vrijeme trgovina
Saznajte koje su trgovine otvorene, do kada rade i gdje ćete na blagdane naići na zaključana vrata.
Sport
Ispod bora poželjeli – bolje proljeće! ‘Vratit ćemo Mraclin tamo gdje pripada’
Nogometaši Mraclina završili su prvu polovicu sezone u 4. NL Središte Zagreb B na desetome mjestu, sa skromnih 16 bodova. Razloge, uzorke i povode analiziraju trener Saša Sabljak i igrač Jurica Brdek…
Na trećoj razini famozne piramide turopoljskog nogometa, posljednjoj izvan svijeta županijskog nogometa, smjestio se NK Mraclin. Odmor traje već gotovo mjesec dana, odradili su Mraclinci i svoj advent, blagdani su pred vratima, ali nema dana da ekipa iz Mraclina ne razmišlja o nogometu. Prezidente Iličić i direktor Cvetnić na čelu su te ekipe koja će valjda i tijekom božićnog ručka razmišljati kako na proljeće popraviti jesen…
Mraclin je, naime, nakon prve polovice sezone na desetome mjestu u 4. NL, petom rangu natjecanja, a to su razine koje nikoga ne čine sretnim i zadovoljnim. U Mraclinu su posljednjih godina naviknuti na borbe za vrh, a sad si odjedanput na samo 16 jesenskih bodova, u donjoj polovici tablice.
– I u višim rangovima, u klubovima na višem nivou, nakon nekoliko uspješnih sezona u nizu dolazi do jedne slabije, a samim time i do potrebe da se momčad malo osvježi, promijeni. To se Mraclinu dogodilo ove sezone – nudi svoju dijagnozu trener Saša Sabljak.
U sezonu je Mraclin, nakon odlaska Marka Biljana u ŽNK Goricu, ušao s Milanom Marinićem u ulozi trenera, no to nije potrajalo. Vrlo brzo aktiviran je Sale, legenda turopoljskog nogometa, igrač s ozbiljnom karijerom i trener s ozbiljnim iskustvom rada u stožeru Gorice, ali i suradnje s Krunom Rendulićem u više klubova. Čekajući novi poziv šefa Krune, prihvatio je poziv iz Mraclina.
– Ja sam momčad preuzeo u trećem kolu i odmah u prvoj utakmici, koju sam vodio bez ijednog odrađenog treninga, bili smo puno bolji, a izgubili smo 1-0 iz njihovog jedinog udarca na gol. Nakon toga smo morali u Ivanić, kod momčadi slaganu za viši rang, i stvarno smo bili loši. Nismo se ni okrenuli, a već smo gubili 4-0. Na kraju je završilo 5-1 i to je jedna od dvije utakmice, uz onu u Vrbovcu, u kojima nisam bio do kraja zadovoljan pristupom – vrti film polusezone za nama trener Sabljak.
– U svim ostalim utakmicama, pa tako i u onima koje smo odigrali neriješeno, bili smo dominantni. Iz ovih ili onih razloga rezultat nije išao do kraja na našu stranu, ali barem imamo te četiri pobjede, bodove koje su dečki itekako zaslužili. Gledajući na cijelu polusezonu, iz perspektive čovjeka koji nije tu od početka, koji nije odradio pripreme, mogu reći da ima i objektivnih i subjektivnih objašnjenja za ovakav rezultat. A to su stvari koje bi bile problem i više rangiranim klubovima…
Nasmijat će se Sale na konstataciju da zvuči kao da ima više alibija nego bodova, ali ova priča zaista drži vodu.
– U sezonu smo ušli s petoricom igrača koji su se vraćali iz ozljede, uključujući i ključne igrače poput Brdeka i Hajduka. Zigi je, primjerice, u nedostatku drugih rješenja igrao praktički sve utakmice, a vraćali su se malo po malo i Rakas, Godinić… U objektivne razloge spada i to što je nama tijekom ove polusezone od nogometa odustalo pet igrača! Iz ovih ili onih razloga, da sad ne idemo u svaki pojedinačni slučaj… I mi tu sa 24 padamo na 19 igrača, još nam se ozljedi i Sudar, pa smo ostali na 18 igrača, koliko ih stane u zapisnik. A nekom od njih uvijek se nešto dogodi; kartoni, ozljede, bolesti, posao… Zezali smo se i da bi trebalo mene registrirati, ali ja sam definitivno završio. Ima tu igrača s kvalitetom, i starijih i mlađih, vjerujem da će svi zajedno napredovati i vratiti klub tamo gdje mu je mjesto, puno bliže vrhu – govori Sabljak.
Recept je, dakle, jednostavan: Mraclin treba dovesti nekoliko igrača, popuniti se brojčano, ali i tražiti dodatnu kvalitetu! U prijevodu, ipak nije to baš jednostavno…
– Amaterskim klubovima veliki je izazov vođenje i organizacija kluba. Sve su to volonteri koje troše svoje vrijeme bez bilo kakve naknade, a za klub se daju, pronalaze novac za njegovo funkcioniranje… Međutim, samo u našoj ligi ima puno klubova koji su financijski dosta moćniji od nas i jako je teško u tim okolnostima privući igrača koji bi nam bio pojačanje. Mraclin je proteklih godina jako dobro trošio te svoje resurse, jako je dobro vođen, a i sad su bili spremni reagirati. Direktor Cvetnić i predsjednik Iličić već su pred kraj jesenskog prijelaznog roka željeli dovesti neke igrače, ali jednostavno nisu uspjeli. Evo, primjerice, jedan mlađi igrač nam je rekao da je to što su mu nudili iz Mraclina imao u kadetima… Definitivno nije lako, ali pokušat ćemo se svakako pojačati i ekipirati – kaže Sale.
Potrebe za osvježenjem kadra i popunjavanjem svlačionice itekako je svjestan i Jurica Brdek, ponajbolji igrač Mraclina u posljednjih sezona.
– Mi moramo biti svjesni da Mraclin kao klub nije navikao na ovakve rezultate. Naravno, ovakve sezone događaju se i u boljim klubovima i višim ligama, a u neku ruku bih rekao da je i dobro što se dogodilo u ovom trenutku. Normalo je da nakon četiri-pet godina borbe za vrh dođe do pada i to je uvijek prilika da se klub malo resetira. I da svi mi igrači shvatimo da se za nešto više moramo 100 posto posvetiti nogometu – kaže Brdek i vraća se nekoliko mjeseci unatrag:
– Na pripremama je dolaznost bila katastrofalna, a ispalo je da sam zbog operacije tadašnjeg trenera Marinića tjedan dana ja vodio pripreme. Nogomet takve stvari ne prašta, a posljedice gledamo cijelu ovu polusezonu. Moramo se svi zajedno resetirati i dogovoriti želimo li vratiti Mraclin na razine na kojima je bio. Siguran sam da moji suigrači to žele, da nitko više ne želi razmišljati o bilo kakvoj borbi za ostanak.
Liga je, kaže, svake godine sve bolja, ali dobar je i Mraclin. Uz male korekcije i dobre pripreme, imaju na Grabi razloga biti optimisti.
– Sve su to karakterni dečki i dobri igrači. Ima tu jako puno kvalitete, što su ti igrači i pokazivali zadnjih par godina. Momčad se nije puno mijenjala u tom razdoblju, dolazili bi jedan ili dva igrača, a ja vjerujem da ćemo se vrlo brzo na to i vratiti. Kad prođemo pripreme s trenerom Sabljakom, sve će krenuti na bolje. Ovaj klub je to zaslužio, jer… Neće se naljutiti moj prijatelj Mario Makarun iz Samobora, ali bolje ljude i bolju organizaciju od ove u Mraclinu nisam vidio na ovoj razini. Primjer su kako se vodi klub i mnogima iz puno viših liga – zaključio je Brdek.
Pripreme će krenuti krajem siječnja, prvenstvo krajem veljače, pa za početak treba “odraditi” Božić. Nema dvojbe da će pod borom mnogi iz Mraclina poželjeti proljeće bolje nego što je bila jesen, a vjerujemo da ćemo vrlo brzo vidjeti i rezultate djelovanja ekipe iz kluba. I da će početi “kapati” prva pojačanja…
-
Zanimljivostiprije 3 danaVelika Gorica i Zagreb uskoro povezani brzom željeznicom do Zračne luke Franjo Tuđman
-
Sportprije 3 danaBravo za Turopoljsko srce! Najbolju ekipu ove je godine složio gazda Krmpa
-
Vijestiprije 24 sataZadnja kupnja prije Božića – provjerili smo radno vrijeme trgovina
-
Sportprije 5 danaJoš Rijeka pa – kreće tržnica: Gorica bi mogla ostati bez cijelog veznog reda?!