Povežite se s nama

Vijesti

Bile su vojnikinja, kemičarka i vizažistica, danas su dadilje i tvrde: Ovo je najljepši posao na svijetu

Sve više roditelja odlučuje se svoju djecu upisati u male obrte za čuvanje djece. U Gorici ih trenutno ima šest, a za upis postoji lista čekanja

Objavljeno

na

Jedna je bivša vojnikinja, druga kemijska tehničarka, treća prvostupnica teologije, četvrta je vizažistica, peta je radila kao pomoćno osoblje u vrtiću, a šesta kao animatorica. I sve one imaju nešto zajedničko. Svoju ljubav prema djeci pretvorile su u posao i otvorile obrte za dnevno čuvanje djece. Golema količina pozitivne energije, hrabrosti i radosti osjeti se kod svake od ovih dadilja, a entuzijazam s kojim rade svoj posao zasigurno osjećaju i njihovi maleni ‘klijenti’.

Obrti za dnevno čuvanje djece nisu igraonice niti ‘čuvaonice’. Ovdje djeca dolaze svaki dan, a princip rada sličan je kao u dječjim vrtićima. Razlika između njih i ostalih dječjih vrtića je u broju djece. Najviše ih mogu primiti 12, i to ovisno o dobi i broju kvadrata prostora u kojem rade, a na šestero djece zaposlena mora biti jedna dadilja. Ono što mnogi ne znaju je kako Grad Velika Gorica sufinancira i one roditelje koji svoju djecu upišu u ovakav oblik skrbi za djecu.

Foto: Bebi

Probila je led, pojavio se Sunac

Prva je u Gorici svoj obrt Sunac otvorila Tajana Miščević (47), inače aktivna i u nedavno osnovanoj Hrvatskoj udruzi dadilja. Bilo je to 2016. godine. Sličnih obrta u Zagrebu je već bilo dosta, a Velika Gorica svoj prvi tek je čekala. Tajana se u to vrijeme borila s papirologijom i neizvjesnošću.

– Na kraju sam otvorila u lipnju, kada su sva djeca već upisana u vrtiće. Nije se znalo za obrt pa sam napravila ljetne kampove i dane otvorenih vrata. I dalje je tu bila jedna razina nepovjerenja od stane roditelja, što je sasvim razumljivo i normalno. Prekretnica se dogodila kada je Grad potpisao sporazum o sufinanciranju roditelja koji žele ovakav vid skrbi za djecu – prisjetila se Tajana i dodala kako je za cijelu priču bilo potrebno puno hrabrosti i kreativnosti.

Ljubav prema radu s djecom kod nje se javil još dok je kao izviđačica vodila male skupine djece.

– Govorili su mi da odem na pedagoški, a ja sam otišla na kemijski fakultet. Radila sam u firmi za industrijske otpadne vode, pa u firmi za igre na sreću… Ali evo, moja priča samo potvrđuje da nikada nije kasno i da nekada velika plaća nije garancija da ćete biti zadovoljni – priča Tajana i priznaje kako joj je dosta vremena trebalo da vrati uloženo, a i danas, kao i njene kolegice, puno ulaže svoj posao, u edukacije, materijale za rad s djecom, didaktičke materijale…

Bebi, Jednorog i Petar Pan

Nakon Tajane, u pustolovinu otvaranja svog malog kutka za sretno djetinjstvo upustile su se i Ornela Eldić Andrevski te Ana Radoš Bogati.

– Moj stariji sin Rafael je išao u Sunac kod tete Tajane. Kao mama sam bila prezadovoljna njezinim individualnim pristupom, ljubavlju koju mu je pružala i kojom je dobivao vjetar u leđa i u vrtiću. Kako mi je kćerkica rasla vidjela sam da ne mogu jednostavno naći posao. Problem je uvijek bio tko će ih čuvati – objasnila je Ana koja je odlučila spojiti privatno i poslovno te pokrenuti svoj obrt Bebi.

Tada je radila kao čistačica i, povremeno, kao vizažistica, a onda je krenula i na školovanje za dadilju. Bebi je otvorila u rujnu 2018. godine i ovo je najmanji takav obrt u Gorici, u njemu je osmero djece starosti od godinu dana do 4 godine.

– Paralelno sam išla na predavanja, brinula o dvoje male djece i radila. Na kraju se sve isplatilo. Papirologija mi je stvarala najviše problema i puno puta mi je došlo da odustanem. No, kada imate jasan cilj i viziju idete dalje – objasnila je Ana koja se na kraju izborila da sama može čuvati svoje dijete.

Jednorog postoji od rujna 2017. i ostvarenje je poslovnih snova Ornele Eldić Andrevski. Oduvijek je znala da želi raditi s djecom, a jedno od privih sjećanja joj je kako, dok je i sama pohađala vrtić, tetama pomaže u brizi oko ostale djece. Radila je kao animatorica, vodila škole u prirodi i ljetovanja, radila kao privatna dadilja, ali i konobarica. Uz pomoć roditelja i supruga ipak je odlučila pokrenuti svoj posao i – uspjela.

– Rad s djecom je nešto posebno, ispunjavajuće, veselo, puno ljubavi i sreće. Te malene ručice koje vas grle svako jutro i njihova sreća čine moj život puno ljepšim i sretnijim. Gledati ih kako rastu i napreduju, biti dio njihovog života, učiti ih novim stvarima, gledati kako se razvijaju u prave male ljude je ono zašto radim ovaj posao – kaže Ornela i dodaje kako bi voljela i proširiti posao te organizirati proslave rođendana, kreativne i sportske radionice…

No, nema samo Ornela tu želju. Rad s djecom pruža nevjerojatne mogućnosti i kreativne ideje samo se množe, kod svake od ovih šest dadilja. Što želi ispričala je i Zorica Šalić.

Petar Pan

Ona je radila kao pomoćno osoblje u privatnom dječjem vrtiću i tamo upoznala tetu Tajanu. Vrlo se brzo rodila ideja da bude dadilja te je krenula na tečaj, a prije godinu dana i otvorila svoj obrt Petar Pan.

– Najviše me veseli djecu naučiti nešto novo. Budući da osim s djecom, volim raditi i s biljkama, voljela bih jednog dana izgraditi negdje kuću koja bi imala i staklenik, pa bih djeci pokazivala kako se brinuti za biljke – priča Zorica koja, kaže, zbog papirologije i priprema za rad s djecom nerijetko radi od 4 ujutro do 22 sata.

– Dosta je zahtjevno, ali sam prezadovoljna. Imam super ekipu roditelja i odlično surađujemo. Zadovoljna sam i odnosnom s Gradom, grupu sam jako brzo popunila i odmah sam krenula s 12 djece – objasnila je Zorica.

Prvi katolički obrt

Nadimak blaženog Alojzija Stepinca u djetinjstvu je bio Lojzek, a upravo je tako svoj obrt za dnevno čuvanje djece odlučila nazvati i Martina Kučiš (31), koja je prije nekoliko mjeseci i diplomirala teologiju.

– Ja sam dugo bila student. U međuvremenu sam rodila dvoje djece, radila po dućanima… Razmišljala sam što bih ja htjela raditi i tako mi je palo na pamet da bih mogla čuvati djecu – priča Martina.

Na predavanja za dadilje išla je sa svojom tada sedmomjesečnom kreći, a krenula je i prikupljati sve dokumente za državni poticaj te otvaranje obrta. No, onda se dogodila korona i onaj lockdown zbog kojeg su obustavljeni i poticaji.

– Muž i ja smo se našli pred zidom. Već smo uložili u prostor i sve dogovorili s ljudima. Razmišljali smo i odustati, ali roditelji su nas potaknuli i krenuli smo. U srpnju sam otvorila, imam 12 djece i super zaposlenicu. Bilo je psihički teško jer si stalno u strahu hoćeš li pokriti sve troškove. Sad već dva mjeseca lakše spavam, sve je sjelo na svoje mjesto. Ovaj posao je apsolutno sve što sam očekivala i puno više od toga – kaže Martina.

– Moj obrt je jedini predškolski program s katoličkim predznakom jer sam u međuvremenu i diplomirala. Sada ću poraditi na tome da i službeno u naziv mogu staviti katolički obrt za dnevnu skrb o djeci. To još nema nitko u Hrvatskoj i meni je cilj utrti put u tom smjeru – ispričala nam je vlasnica Lojzeka.

Jedini vrtić na selu

Nikada nije kasno, a posao može dobro ići i na selu – dokazala je to Josipa Španićek koja je u obiteljskoj kući u Novom Čiču otvorila svoj Coflek. Nakon 25 godina rada u vojsci dosadilo joj je sjediti za stolom i objavila je kako pokreće svoj obrt. Ona i suprug počeli su rušiti staru ogradu kako bi napravili novu, sigurniju za djecu. Susjedi su se raspitivali o radovima, priča se proširila i prije nego je Coflek i službeno postojao, šest mjesta već je popunjeno.

– Trebala sam  otvoriti 1. svibnja. Ostala sam i bez poticaja za samozapošljavanje zbog koronavirusa, a otvorila sam 1. srpnja. Danas mi je jedino žao što to nisam napravila prije 10 godina – priča simpatična Josipa i nastavlja:”Kad sam rekla da dajem otkaz svi su pitali gdje idem iz državne firme, a ja sam rekla da idem na nešto bolje. I, zaista, ovo je najljepši posao koji se može raditi. Ništa vas ne boli i uvijek ste nasmijani. Trenutno imam samo jasličare, tako sam htjela, i sve su to djeca iz okolice. Vikendom jedva čekam da dođe ponedjeljak.”

Jedna dadilja na šestero djece

Iako rade isti posao, prolaze slične edukacije i interesiraju ih iste stvari, Tajana Miščević naglašava kako dadilje nisu odgajatelji. Unatoč tome, kada otvaraju obrte moraju imati plan rada i završen tečaj za dadilje te odrađenu praksu. No, prednost ovih malih obrta pred gradskim dječjim vrtićima je manji broj djece.

– Imamo jako dobre vrtiće, imamo i nove vrtiće, dobro su opremljeni, odgajatelji su izuzetni, imamo žene koje daju maksimum od sebe, ali puno je djece u jednoj skupini. Previše za taj broj odgajatelja. Jedna teta na šestero djece, kako mi radimo, znači da im se zbilja imate vremena posvetiti. One nikako ne mogu napraviti ono što mogu ja koja radim individualno s djetetom – smatra Tajana i kaže kako se za to ne treba kriviti državu, ali treba raditi na tome da se popravi taj pedagoški standard.

– Još je jedna razlika ta što se kod nas imitira jedna vrsta obitelji u kojoj su djeca različitih dobnih skupina. Budući da je djece manje, rjeđe su i bolesni, a razlika je i u komunikaciji s roditeljima – objasnila je Tajana, a isto kažu i ostale goričke dadilje.

– Sva djeca su različita i imaju različite navike, ali nas dvije do najsitnijeg detalja uspijemo popratiti svako dijete. Znamo koliko je puta kakalo, koliko žlica ručka ili doručka pojelo, koliko je spavalo… a to su informacije koje su roditeljima male djece važne. Ja te informacije u vrtiću ne mogu očekivati da ću dobiti. Znam da te žene daju najbolje od sebe, ali nemoguće je da one za 20-ero djece mogu znati sve to. Ja lako primimijetim neke neželjene situacije ili velike napretke kod djeteta. Također, imam prijateljski odnos s roditeljima i mislim da je to jako vrijedno i za djecu i za roditelje – ispričala je Martina Kučić i dodala kako svi njezini Lojzeki poznaju i njezinu obitelj, a upravo je takav blizak odnos i željela ostvariti.

Foto: Petar Pan

Lista čekanja

Da interes za ovim oblikom brige za djecu u Velikoj Gorici zaista postoji govori i lista čekanja. Najveći interes je za upis djece jasličke dobi kojima, uostalom, ovakav oblik skrbi najbolje i odgovara jer dadilja ima više vremena za brigu oko njih.

– Interes je jako veliki, pogotovo u zadnje vrijeme. Iduće godine u rujnu šestero djece mi odlazi u školu i sva mjesta su već rezervirana. Postoji lista čekanja i kod drugih kolegica. Grad Gorica je grad mladih obitelji s malom djecom. To nije spavaona i demografski jako dobro stojimo. Mislim da bi bilo dobro da se otvara jedan obrt godišnje, pa dok bude potrebno, odnosno dok ne postignemo adekvatan pedagoški standard za svu našu djecu. Neka bude vrtića, obrta i upisnih mjesta, samo da majke ne doživljavaju to da se moraju bojati kuda s djecom – zaključuje Tajana.

Gospodarstvo

HZZ objavio brojke, evo što se događa na tržištu rada u Velikoj Gorici

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Vojtech Okenka/pexels.com

Krajem travnja 2026. na području Velike Gorice u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje bilo je 815 nezaposlenih osoba, što predstavlja pad od 4,0 % u odnosu na ožujak te 14,6 % manje nego u istom razdoblju prošle godine.

Podaci HZZ-a pokazuju i da je tijekom travnja iz evidencije zaposleno 93 osobe. Najčešće su posao pronalazile u zanimanju čistača, gdje je zaposleno ukupno devet osoba.

Istodobno, poslodavci su u istom mjesecu prijavili 162 slobodna radna mjesta na području ispostave Velika Gorica. Među oglašenim poslovima najviše je traženih poštara, točnije njih 26.

Nastavite čitati

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

na

Objavio/la

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Gospodarstvo

Velika Gorica sve više ulaže u poduzetnike i obrtnike, grad među vodećima po rastu pomoći

Hrvatski gradovi prošle su godine za subvencije poduzetnicima i obrtnicima izdvojili više od 53 milijuna eura, a Velika Gorica našla se među deset gradova s najvećim rastom izdvajanja u odnosu na godinu ranije.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica povećala je izdvajanja za subvencije poduzetnicima i obrtnicima za 661 tisuću eura u odnosu na 2024. godinu, pokazuju podaci Ministarstva financija o izvršenju proračuna za 2025. godinu. Time se Gorica svrstala među gradove koji su najviše pojačali financijsku podršku gospodarstvu i obrtništvu, prenosi Gradonačelnik.hr.

Prema analizi proračunskih izdvajanja hrvatskih gradova, najveći nominalni rast subvencija ostvario je Bjelovar, a odmah iza njega slijede Split, Sveta Nedelja i Šibenik. Velika Gorica nalazi se u društvu 10 gradova s najvećim povećanjem izdvajanja, ispred Samobora, Varaždina, Pule i Rijeke.

Ukupno su hrvatski gradovi prošle godine za subvencije poduzetnicima i obrtnicima izdvojili 53,3 milijuna eura, što je oko 11,5 milijuna eura više nego godinu ranije. Rast izdvajanja zabilježio je 71 grad.

Analiza pokazuje i da interes za obrtništvo i dalje raste. Prema podacima Obrtnog registra Ministarstva gospodarstva, krajem 2025. godine u Hrvatskoj je poslovalo više od 133 tisuće obrta, odnosno više od deset tisuća više nego godinu prije.

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

na

Objavio/la

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

Poraz za kraj: ‘Nogomet nikad ne laže, tamo smo gdje trebamo biti’

Nogometaši Gorice poraženi su 2-0 od Rijeke na Rujevici u posljednjem kolu SuperSport HNL-a. Goričani su na kraju završili na osmome mjestu, s dva boda manje od petoplasirane momčadi…

Objavljeno

na

Objavio/la

Pravih ljetnih 28 stupnjeva dočekalo je nogometaše Gorice na Rujevici, zajedno s igračima Rijeke, koji su se nadali i vjerovali da na kraju ipak nekako mogu do trećega mjesta. Gorica je, s druge strane, pobjedom mogla do petoga mjesta u prvenstvu, što bi bio uspjeh kakav nismo doživjeli od one sezone kad je Gorica porazom upravo na Rujevici skliznula na peto mjesto i ostala bez povijesnog plasmana u Europu.

Ovoga puta ulog nije bio toliko velik, ali očekivano je bilo vidjeti nogometaše koji su motivirani bez obzira na činjenicu da je riječ o zadnjih devedeset minuta u sezoni. Takvi su Riječani i Goričani i bili, no teško je ovu utakmicu u bilo kojem smislu svrstati među nogometne događaje koji će se pamtiti. Dapače, sve je riješeno u dva poteza, utakmica je bila lišena velikog broja prilika i uzbuđenja, a pogotovo se to odnosi na uzbuđenja pred riječkim vratima.

Gorica je bila bez Pršira, Čabraje i Filipovića, pa su ispred Matijaša startali Leš, Perić i Moustapha, na bokovima Trontelj i Bogojević, a u sredini Kavelj, Pozo, Pavičić i mladi Stjepan Kučiš u Prširovoj ulozi. U vrhu napada, s kapetanskom trakom oko ruke, i ovoga je puta startao Ante Erceg.

U prvom poluvremenu takva je Gorica limitirala Rijeku na jednu opasniju situaciju, u kojoj je sjajno reagirao Matijaš, dok s druge strane opasnosti nije bilo. Nije ih pred riječkim vratima bilo previše ni u nastavku, dok je Rijeka sve riješila – “američki”! Amer Gojak pogađao je u 66. i 84. minuti, golovi da ne znaš koji je ljepši, da li zakucavanje u rašlje za 1-0 ili bomba koja je od prečke ušla za konačnih 2-0…

Ukratko, utakmica nakon koje će navijačima Gorice dobro sjesti to što je sezona završila. A i treneru će odmor dobro doći.

– Bili smo dosta stabilni u prvom poluvremenu, dosta dobri defenzivno, međutim imali smo četiri-pet situacija za kontranapad kakve očito ne znamo rješavati – krenuo je u analizu Mario Carević, pa nastavio:

– To nam je nekako i ogledalo cijele sezone. Ponavljam se u ovim izjavama nakon utakmice, stalno pričam iste stvari, ali to je činjenica. Moraš takve situacije odraditi tako da uputiš udarac, da golman mora reagirati, da uđeš u highlightse… Tu smo nedorečeni i za sljedeću sezonu ćemo sigurno tražiti pojedince koji će nam pomoći. Moramo to i trenirati, iako je teško trenirati donošenje odluka.

Mario Carević ove je sezone postao najdugovječniji trener u prvoligaškoj povijesti Gorice… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Naravno da je Carević razmišljao i o tablici.

– Da smo pobijedili, završili bi peti, što bi trebalo biti ogroman motiv, a da smo uzeli i bod, bili bismo sedmi. Ovako smo završili na osmome mjestu – slegnuo je ramenima trener Gorice, koji je s takvim učinkom na kraju zadovoljan.

– Vratit ću se malo na početak sezone. Otišlo nam je 25 igrača, morali smo raditi totalno novu selekciju i ja sam na kraju mogu biti zadovoljan sa izvedbom i rezultatom. Moglo je to biti i bolje, jer kad vratim film, prosuli smo puno bodova zbog promašenih šansi, penala… A opet, najiskrenije rečeno, nogomet nikad ne laže. Nogomet je nakon tih 36 kola u pravu i to je nekakva naša realnost. Da, dojam je da smo igrali puno bolje nego što to govori broj bodova, ali očito nam nešto fali za nešto više.

Dotaknuo se za kraj i pitanja pobjedničkog mentaliteta…

– Taj mentalitet pobjednika gradi se kroz više prijelaznih rokova, moramo raditi doselekciju i točno znamo što nam treba. Nadam se da ćemo uspjeti dovesti neke nove igrače, da ćemo ući u pripreme kako treba i biti bolji u tim segmentima sljedeće godine – zaključio je Carević.

Nastavite čitati

Reporter 459 - 30.04.2026.

Facebook

Izdvojeno