Povežite se s nama

Vijesti

Bile su vojnikinja, kemičarka i vizažistica, danas su dadilje i tvrde: Ovo je najljepši posao na svijetu

Sve više roditelja odlučuje se svoju djecu upisati u male obrte za čuvanje djece. U Gorici ih trenutno ima šest, a za upis postoji lista čekanja

Objavljeno

na

Jedna je bivša vojnikinja, druga kemijska tehničarka, treća prvostupnica teologije, četvrta je vizažistica, peta je radila kao pomoćno osoblje u vrtiću, a šesta kao animatorica. I sve one imaju nešto zajedničko. Svoju ljubav prema djeci pretvorile su u posao i otvorile obrte za dnevno čuvanje djece. Golema količina pozitivne energije, hrabrosti i radosti osjeti se kod svake od ovih dadilja, a entuzijazam s kojim rade svoj posao zasigurno osjećaju i njihovi maleni ‘klijenti’.

Obrti za dnevno čuvanje djece nisu igraonice niti ‘čuvaonice’. Ovdje djeca dolaze svaki dan, a princip rada sličan je kao u dječjim vrtićima. Razlika između njih i ostalih dječjih vrtića je u broju djece. Najviše ih mogu primiti 12, i to ovisno o dobi i broju kvadrata prostora u kojem rade, a na šestero djece zaposlena mora biti jedna dadilja. Ono što mnogi ne znaju je kako Grad Velika Gorica sufinancira i one roditelje koji svoju djecu upišu u ovakav oblik skrbi za djecu.

Foto: Bebi

Probila je led, pojavio se Sunac

Prva je u Gorici svoj obrt Sunac otvorila Tajana Miščević (47), inače aktivna i u nedavno osnovanoj Hrvatskoj udruzi dadilja. Bilo je to 2016. godine. Sličnih obrta u Zagrebu je već bilo dosta, a Velika Gorica svoj prvi tek je čekala. Tajana se u to vrijeme borila s papirologijom i neizvjesnošću.

– Na kraju sam otvorila u lipnju, kada su sva djeca već upisana u vrtiće. Nije se znalo za obrt pa sam napravila ljetne kampove i dane otvorenih vrata. I dalje je tu bila jedna razina nepovjerenja od stane roditelja, što je sasvim razumljivo i normalno. Prekretnica se dogodila kada je Grad potpisao sporazum o sufinanciranju roditelja koji žele ovakav vid skrbi za djecu – prisjetila se Tajana i dodala kako je za cijelu priču bilo potrebno puno hrabrosti i kreativnosti.

Ljubav prema radu s djecom kod nje se javil još dok je kao izviđačica vodila male skupine djece.

– Govorili su mi da odem na pedagoški, a ja sam otišla na kemijski fakultet. Radila sam u firmi za industrijske otpadne vode, pa u firmi za igre na sreću… Ali evo, moja priča samo potvrđuje da nikada nije kasno i da nekada velika plaća nije garancija da ćete biti zadovoljni – priča Tajana i priznaje kako joj je dosta vremena trebalo da vrati uloženo, a i danas, kao i njene kolegice, puno ulaže svoj posao, u edukacije, materijale za rad s djecom, didaktičke materijale…

Bebi, Jednorog i Petar Pan

Nakon Tajane, u pustolovinu otvaranja svog malog kutka za sretno djetinjstvo upustile su se i Ornela Eldić Andrevski te Ana Radoš Bogati.

– Moj stariji sin Rafael je išao u Sunac kod tete Tajane. Kao mama sam bila prezadovoljna njezinim individualnim pristupom, ljubavlju koju mu je pružala i kojom je dobivao vjetar u leđa i u vrtiću. Kako mi je kćerkica rasla vidjela sam da ne mogu jednostavno naći posao. Problem je uvijek bio tko će ih čuvati – objasnila je Ana koja je odlučila spojiti privatno i poslovno te pokrenuti svoj obrt Bebi.

Tada je radila kao čistačica i, povremeno, kao vizažistica, a onda je krenula i na školovanje za dadilju. Bebi je otvorila u rujnu 2018. godine i ovo je najmanji takav obrt u Gorici, u njemu je osmero djece starosti od godinu dana do 4 godine.

– Paralelno sam išla na predavanja, brinula o dvoje male djece i radila. Na kraju se sve isplatilo. Papirologija mi je stvarala najviše problema i puno puta mi je došlo da odustanem. No, kada imate jasan cilj i viziju idete dalje – objasnila je Ana koja se na kraju izborila da sama može čuvati svoje dijete.

Jednorog postoji od rujna 2017. i ostvarenje je poslovnih snova Ornele Eldić Andrevski. Oduvijek je znala da želi raditi s djecom, a jedno od privih sjećanja joj je kako, dok je i sama pohađala vrtić, tetama pomaže u brizi oko ostale djece. Radila je kao animatorica, vodila škole u prirodi i ljetovanja, radila kao privatna dadilja, ali i konobarica. Uz pomoć roditelja i supruga ipak je odlučila pokrenuti svoj posao i – uspjela.

– Rad s djecom je nešto posebno, ispunjavajuće, veselo, puno ljubavi i sreće. Te malene ručice koje vas grle svako jutro i njihova sreća čine moj život puno ljepšim i sretnijim. Gledati ih kako rastu i napreduju, biti dio njihovog života, učiti ih novim stvarima, gledati kako se razvijaju u prave male ljude je ono zašto radim ovaj posao – kaže Ornela i dodaje kako bi voljela i proširiti posao te organizirati proslave rođendana, kreativne i sportske radionice…

No, nema samo Ornela tu želju. Rad s djecom pruža nevjerojatne mogućnosti i kreativne ideje samo se množe, kod svake od ovih šest dadilja. Što želi ispričala je i Zorica Šalić.

Petar Pan

Ona je radila kao pomoćno osoblje u privatnom dječjem vrtiću i tamo upoznala tetu Tajanu. Vrlo se brzo rodila ideja da bude dadilja te je krenula na tečaj, a prije godinu dana i otvorila svoj obrt Petar Pan.

– Najviše me veseli djecu naučiti nešto novo. Budući da osim s djecom, volim raditi i s biljkama, voljela bih jednog dana izgraditi negdje kuću koja bi imala i staklenik, pa bih djeci pokazivala kako se brinuti za biljke – priča Zorica koja, kaže, zbog papirologije i priprema za rad s djecom nerijetko radi od 4 ujutro do 22 sata.

– Dosta je zahtjevno, ali sam prezadovoljna. Imam super ekipu roditelja i odlično surađujemo. Zadovoljna sam i odnosnom s Gradom, grupu sam jako brzo popunila i odmah sam krenula s 12 djece – objasnila je Zorica.

Prvi katolički obrt

Nadimak blaženog Alojzija Stepinca u djetinjstvu je bio Lojzek, a upravo je tako svoj obrt za dnevno čuvanje djece odlučila nazvati i Martina Kučiš (31), koja je prije nekoliko mjeseci i diplomirala teologiju.

– Ja sam dugo bila student. U međuvremenu sam rodila dvoje djece, radila po dućanima… Razmišljala sam što bih ja htjela raditi i tako mi je palo na pamet da bih mogla čuvati djecu – priča Martina.

Na predavanja za dadilje išla je sa svojom tada sedmomjesečnom kreći, a krenula je i prikupljati sve dokumente za državni poticaj te otvaranje obrta. No, onda se dogodila korona i onaj lockdown zbog kojeg su obustavljeni i poticaji.

– Muž i ja smo se našli pred zidom. Već smo uložili u prostor i sve dogovorili s ljudima. Razmišljali smo i odustati, ali roditelji su nas potaknuli i krenuli smo. U srpnju sam otvorila, imam 12 djece i super zaposlenicu. Bilo je psihički teško jer si stalno u strahu hoćeš li pokriti sve troškove. Sad već dva mjeseca lakše spavam, sve je sjelo na svoje mjesto. Ovaj posao je apsolutno sve što sam očekivala i puno više od toga – kaže Martina.

– Moj obrt je jedini predškolski program s katoličkim predznakom jer sam u međuvremenu i diplomirala. Sada ću poraditi na tome da i službeno u naziv mogu staviti katolički obrt za dnevnu skrb o djeci. To još nema nitko u Hrvatskoj i meni je cilj utrti put u tom smjeru – ispričala nam je vlasnica Lojzeka.

Jedini vrtić na selu

Nikada nije kasno, a posao može dobro ići i na selu – dokazala je to Josipa Španićek koja je u obiteljskoj kući u Novom Čiču otvorila svoj Coflek. Nakon 25 godina rada u vojsci dosadilo joj je sjediti za stolom i objavila je kako pokreće svoj obrt. Ona i suprug počeli su rušiti staru ogradu kako bi napravili novu, sigurniju za djecu. Susjedi su se raspitivali o radovima, priča se proširila i prije nego je Coflek i službeno postojao, šest mjesta već je popunjeno.

– Trebala sam  otvoriti 1. svibnja. Ostala sam i bez poticaja za samozapošljavanje zbog koronavirusa, a otvorila sam 1. srpnja. Danas mi je jedino žao što to nisam napravila prije 10 godina – priča simpatična Josipa i nastavlja:”Kad sam rekla da dajem otkaz svi su pitali gdje idem iz državne firme, a ja sam rekla da idem na nešto bolje. I, zaista, ovo je najljepši posao koji se može raditi. Ništa vas ne boli i uvijek ste nasmijani. Trenutno imam samo jasličare, tako sam htjela, i sve su to djeca iz okolice. Vikendom jedva čekam da dođe ponedjeljak.”

Jedna dadilja na šestero djece

Iako rade isti posao, prolaze slične edukacije i interesiraju ih iste stvari, Tajana Miščević naglašava kako dadilje nisu odgajatelji. Unatoč tome, kada otvaraju obrte moraju imati plan rada i završen tečaj za dadilje te odrađenu praksu. No, prednost ovih malih obrta pred gradskim dječjim vrtićima je manji broj djece.

– Imamo jako dobre vrtiće, imamo i nove vrtiće, dobro su opremljeni, odgajatelji su izuzetni, imamo žene koje daju maksimum od sebe, ali puno je djece u jednoj skupini. Previše za taj broj odgajatelja. Jedna teta na šestero djece, kako mi radimo, znači da im se zbilja imate vremena posvetiti. One nikako ne mogu napraviti ono što mogu ja koja radim individualno s djetetom – smatra Tajana i kaže kako se za to ne treba kriviti državu, ali treba raditi na tome da se popravi taj pedagoški standard.

– Još je jedna razlika ta što se kod nas imitira jedna vrsta obitelji u kojoj su djeca različitih dobnih skupina. Budući da je djece manje, rjeđe su i bolesni, a razlika je i u komunikaciji s roditeljima – objasnila je Tajana, a isto kažu i ostale goričke dadilje.

– Sva djeca su različita i imaju različite navike, ali nas dvije do najsitnijeg detalja uspijemo popratiti svako dijete. Znamo koliko je puta kakalo, koliko žlica ručka ili doručka pojelo, koliko je spavalo… a to su informacije koje su roditeljima male djece važne. Ja te informacije u vrtiću ne mogu očekivati da ću dobiti. Znam da te žene daju najbolje od sebe, ali nemoguće je da one za 20-ero djece mogu znati sve to. Ja lako primimijetim neke neželjene situacije ili velike napretke kod djeteta. Također, imam prijateljski odnos s roditeljima i mislim da je to jako vrijedno i za djecu i za roditelje – ispričala je Martina Kučić i dodala kako svi njezini Lojzeki poznaju i njezinu obitelj, a upravo je takav blizak odnos i željela ostvariti.

Foto: Petar Pan

Lista čekanja

Da interes za ovim oblikom brige za djecu u Velikoj Gorici zaista postoji govori i lista čekanja. Najveći interes je za upis djece jasličke dobi kojima, uostalom, ovakav oblik skrbi najbolje i odgovara jer dadilja ima više vremena za brigu oko njih.

– Interes je jako veliki, pogotovo u zadnje vrijeme. Iduće godine u rujnu šestero djece mi odlazi u školu i sva mjesta su već rezervirana. Postoji lista čekanja i kod drugih kolegica. Grad Gorica je grad mladih obitelji s malom djecom. To nije spavaona i demografski jako dobro stojimo. Mislim da bi bilo dobro da se otvara jedan obrt godišnje, pa dok bude potrebno, odnosno dok ne postignemo adekvatan pedagoški standard za svu našu djecu. Neka bude vrtića, obrta i upisnih mjesta, samo da majke ne doživljavaju to da se moraju bojati kuda s djecom – zaključuje Tajana.

Vijesti

Dio grada ostaje bez struje! Saznajte koje su ulice na popisu

Objavljeno

na

Objavio/la

U petak, 5. prosinca, dio Velike Gorice ostat će bez električne energije zbog planiranih radova na elektroenergetskoj mreži. Isključenje će trajati od 9 do 14 sati, a zahvatit će više ulica u Kurilovcu.

Bez struje će ostati ulica Ivana Gorana Kovačića od kućnog broja 2 do 48 te od 1 do 17a. Isključenje obuhvaća i ulice Ivana Mažuranića, Eugena Kumičića, Odrčićevu i Lederevu u cijelosti. Riječ je o radovima na postrojenjima distribucijske mreže koje provodi Terenska jedinica Velika Gorica s ciljem održavanja i unapređenja sustava.

Ako vremenski uvjeti budu nepovoljni, radovi će se odgoditi za novi termin. Građanima iz navedenih ulica preporučuje se da se unaprijed pripreme za višesatni prekid opskrbe.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

22 GODINE U KOLICIMA Pad s balkona u 7. mjesecu trudnoće Renati je obilježio život

Renata Celjak je osoba s invaliditetom, članica velikogoričkog Para atletskog kluba „Uspon“ i majka 22-godišnjeg Borne

Objavljeno

na

Ako vam se ikada učini da su vam potonule sve lađe, da su vaši problemi najveći i da vaš život nema smisla – pročitajte Renatinu životnu priču. 

Bila je na rubu  smrti. U visokom stupnju trudnoće, najvjerojatnije tijekom epileptičnog napada – 26-godišnja Renata Celjak iz Velike Gorice pala je s tri metra visokog balkona katnice u kojoj je živjela s tadašnjim suprugom.  

Okolnosti pada se ne sjeća, od šoka.  

Ona i njena obitelj, povodom današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, pristali su ispričati kako su se tih dana nosili s teškom situacijom – i kako invaliditet utječe na cijelu obitelj. 

– U tom periodu ja sam bila trudnica u 7. mjesecu trudnoće i najvažnije mi je bilo da mi je dijete živo i zdravo. Nakon pada sam imala teška krvarenja i moja obitelj nije znala hoću li uopće preživjeti. Bio je to travanj 2003. godine. Hvala Bogu, preživjela sam, a iz bolnice sam prebačena u toplice. Tada sam bila druga trudnica u povijesti toplica koja je tamo bila na rehabilitaciji. Dva i pol mjeseca sam čekala na porod i prvo sam mislila da nećemo moći izgurati uopće trudnoću, ali hvala Bogu uspjela sam i rodila sina Bornu carskim rezom. Ništa mi nije bilo teško vezano uz brigu o djetetu, ne mogu reći da mi je bilo prelagano, ali ja sam si u glavi posložila ako ne za sebe, onda moram zbog njega živjeti, što mi je na psihičkoj bazi jako puno pomoglo, jer već nakon pada sam se morala suočiti s teškom viješću – da više ne mogu hodati… 

Ali, to nije bio jedini šok. Bornin otac nije se mogao nositi s novonastalom situacijom supruge paraplegičarke i zatražio je razvod. 

Ostala sam na neki način ovisna o pomoći moje obitelji. Uz epilepsiju, invaliditet, majčinstvo – nisam mogla sama. Podigli smo ga na noge, svi skupa, posebno sestra koja mi je jako puno pomogla. Borna sada ima 22 godine.

Renatina sestra je TV glumica i radijska voditeljica City radija Gianna Kotroman, koja je uz nju provela prve, najteže trenutke. 

Sestre Renata i Gianna

– Prvih 96 sati je bilo upitno hoće li Renata i Borna preživjeti. Prvo je operirana u traumatološkoj u Zagrebu i hitno prevezena na Rebro gdje je bila u posebnom koritu, za osobe koje imaju ozljede kralješnice. Znam da mi je iz njega pružila ruku, imala je krvarenja, išla joj je krv iz nosa, iz ušiju, iz usta. Ja sam joj stisnula tuku i tješila je da će  sve biti dobro. Tih 96 sati nitko nije spavao. Srećom…ipak molitvu netko čuje. Kad je došlo vrijeme za porod, ginekolozi su u Petrovoj stvarno pristupili u ovom posebnom slučaju jako stručno. Stigao nam je Born, a ja sam otkazala podstanarski stan i vratila se doma k mami da zajedno budemo uz nju. Znači baka Nada je tu odigrala jednu pravu lavovsku ulogu, puno je pomogla, jer sam ja radila. Nismo htjeli da bude zakinut za bilo što, i što se tiče društvenog života i šetnji u parku. Trudili smo se živjeti kao da se to nije dogodilo, a Renata je također bila čvrsta, stabilna osoba koja je tako svojom snagom volje uspjela prebroditi sve, uz našu pomoć. Kada je Borna imao maturalnu večer, išli smo nas troje zajedno, jako smo bliski, uvijek smo bili bliska obitelj, a ova cijela priča nas je sve još nekako očvrsnula. Moj pokojni brat trudio se biti očinska figura. Svi smo davali dio sebe – ispričala je Gianna, a njihova mama Nada, Bornina baka i dan danas na sjećanje o tim danima ne može pričati bez da je ne guše suze. 

Bilo je strašno. Osjećala sam se grozno jer sam bila bespomoćna kao majka čije dijete pati. Bojala sam se da li ću joj moći dovoljno pomoći… 

Život se okrene na neki način za 360 stupnjeva, sve se mijenja, od šetnji s bebom, odlaska kod liječnika, cijele svakodnevice, ispričala je Renata, no neugodnih situacija vezanih uz invaliditet – nije imala. 

Renata sa sinom na maturalnoj večeri

Ja osobno nisam imala neugodnih situacija, pogledi su znali biti, kad sam se znala voziti sama bez djeteta i moje sestre kroz Goricu, ali obično su to bila djeca koja su svoje roditelje pitala: Što se dogodilo ovoj teti? Žao mi je što u tim situacijama roditelji nisu ništa govorili ili objašnjavali, samo bi povukli radoznalo dijete za ruku. Možda bi bilo ljepše s par rečenica objasniti da je ta osoba ozlijedila leđa i da više ne može hodati…Svijetli primjer je recimo situacija kad je moj Borna još išao u vrtić. Došao je dečkić sa 4 godine u vrtić u invalidskim kolicima i ta sva djeca su se socijalizirala skupa s njim, pomagala su mu, da se dijete dobro osjeća u tom ambijentu. Ako me pitate za barijere u gradu – nisam imala problem s pristupom. To je u Velikoj Gorici dobro izregulirano. Idem sama do Doma zdravlja ili u šoping. Za veću kupovinu, prijevoz na atletska prvenstva, kino i slično u Zagreb recimo, na raspolaganju mi je kombi prijevoz zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici. Među prvima smo uveli kombi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, tako da to je veliki plus, jer možemo ga koristiti dva puta u tjednu za takve nekakve naše potrebe. To nam je svima jako dobro. 

Mali Borna odrastao je uz mamu u invalidskim kolicima, a zadirkivanje u školi nije ga zaobišlo. 

Sjećam se prvog roditeljskog sastanka u osnovnoj i srednjoj školi. Roditelji su bili u šoku kad su me vidjeli da ulazim u kolicima. Ispitivali su svoju djecu zašto je Bornina mama u kolicima. Bilo je zadirkivanja i ispitivanja jer im je to bilo nepoznato i čudno. Mislim da se Borna ipak dobro nosio s tim. 

Kako je i u mladosti bila atletičarka, bavljenje sportom Renati nije bilo strano, tako da je uključivanje 2009. godine u Para atletski klub “Uspon” Velika Gorica gdje je bacačica diska. 

Bavim se već dugi niz godina tim sportom, puno mi pomaže i općenito u socijalizaciji, prošli smo puno toga kroz sport, treninzi mi pomažu i u zdravstvenom odnosno fizičkom smislu. Ali i psihički, naravno. Recimo nisam imala problem s depresijom ili anksioznošću, kao što nažalost imaju mnoge osobe s invaliditetom jer se ne mogu nositi s takvim dijagnozama. Ali ja sam hvala Bogu, izvukla najbolje što sam mogla i drago mi je. 

Renata danas živi ispunjen život. Ima podršku obitelji i zajednice, podršku kluba. A kako sama priznaje – može otići gdje god želi. 

Mogu odlaziti u kafiće, mogu otići u kino, mogu otići u kazalište, svake godine imamo nagrade za sportaša Grada Velike Gorice za osobe sa invaliditetom, kad se dodjeljuju, onda smo i mi u sklopu toga. Mogu otići na koncerte, imamo pristup praktički svugdje gdje imaju pristup i osobe koje nemaju invaliditet. Tako da mogu stvarno otići svugdje, recimo danas mi se ide u Samobor, ja ću otići s nekim u auto, nije bitno k’o mi dođe od prijatelja, idemo u Samobor.  

Kada slušamo Renatu kako na priča, ne bismo rekli da joj kralježnicu drže pločice i vijci, da ima osteoporozu i početak skolioze, povremeno dekubitus, inkontinentna je, doživjela dva naknadna pada gdje je ozlijedila nogu i bedrenu kost. No, i dalje je pozitivna, a ispričala je i kako izgledaju liječnički pregledi – koji su nama ženama neophodni. 

Za ginekološki pregled mi u Gorici imamo ginekologinju kod koje imamo ginekološki stol koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Ja sam osobno bila na otvorenju, mene su zvali da idem na otvorenje, ali uglavnom ništa posebno za razliku od vas zdravih žena i cura, osim što nema sa strane stranica da se mi možemo lakše popeti iz kolica na stol i sve ostalo je isto. Kod zubara sam baš nedavno bila, isto bez problema. Moja zubarica recimo ima stolicu koja se pomiče, a naslon se isto pomakne kao u autobusu.  

Bornina maturalna večer

Invaliditet je stanje s kojim se moraš pomiriti i iz toga izvući najbolje što možeš – poručila je Renata na kraju našeg razgovora, odgovarajući na pitanje kako se nositi s teškim dijagnozama koje mijenjaju život zauvijek. 

Neka moj primjer bude vodilja da se sve može, da nije lako ali da se može. Sve prvo treba posložiti u glavi. Mani je jako puno pomogao sport i onda kroz taj sport vidiš zapravo kakvih nas sve ima. Život ide dalje i na žalost moraš gurati, razmišljati pozitivno – koliko god i kada god možeš –  to je najvažnija stavka! 

Da život zaista nije siv, pokazuje Renatina volja i snaga, koja uz veliku podršku obitelji, svoj život boji toplim bojama. Ponavlja iznova da nema predaje, nema ne mogu.  

Da, neki dani znaju biti koma, ali – tko ih, zapravo nema? Sve je u prihvaćanju i gledanju – naprijed. 

Nastavite čitati

Vijesti

Klinci mandolinci spremili 70 paketa donacija za dječje vrtiće – među njima i 3 velikogorička

Goričkoj tvrtki stiglo čak 1.300 prijava!

Objavljeno

na

Obično se tijekom mjeseca prosinca pokreće lavina darivanja. Ipak je to mjesec darivanja, zajedništva i topline u srcima, a ove godine kroz jednu veliku donaciju, darove su dobili dječji vrtići – i to njih 70 na području cijele Hrvatske. 

Kad je velikogorička tvrtka “Klinci mandolinci d.o.o.” sa sjedištem u Poštanskoj ulici objavila poziv na primanje prijava za donacije – stiglo im je čak 1.300 prijava! 

-Naš se poslovni prostor prostire se na 500m2 , a inače se bavimo uvozom repromaterijala, ukrasa i dekoracija iz Kine. Imamo i vlastitu proizvodnju cvjetnih kutija-flowerboxova, i po tom pitanju vodeći na tržištu. Tu je i naš web shop velikogoricki-hrelic koji je s vremenom narastao na ozbiljan nivo. I tako, kako se širimo, ove godine smo odlučili darivati dječje vrtiće i udruge jer imamo prigodan program za njih. Kao tvrtka u jednoj godini smijemo imati donacija u vrijednosti oko 9.000 eura s PDV-om, pa smo objavili poziv za prijave za donacije. Odaziv je bio ogroman, a ovih dana smo krenuli s isporukama – ispričala nam je vlasnica Natalija Jakšić. 

Kako je rekla, to je bio pozitivan šok, tako da će iduće godine svakako krenuti ranije s akcijom koju planiraju za blagdane. No, po količini prijava i povratnim informacijama od prijavitelja, shvatili su da koliko u biti ustanovama koje rade s djecom nedostaje materijala. 

– Zato nam je bilo posebno drago što smo na ovaj način pomogli. Nadamo se da smo mogli obradovati mnoge dječje vrtiće a sljedeće godine krećemo ranije i sa puno većim donacijama. Posebno su nas lijepo primili u našim velikogoričkim vrtićima koji su dobili donaciju – Dječji vrtić Velika Gorica, Dječji vrtić Žirek i Područni vrtić u Podbrežnici. Pričali smo s ravnateljicama i vidjeli smo koliko im to znači, da mogu ostvariti s djecom razne kreativne sadržaje – dodala je Jakšić. 

Nastavite čitati

HOTNEWS

Crowned by Tradition – poculica u oku svakog putnika Zračne luke

Izložba Suvremena umjetnost pod krunom tradicije bit će postavljena u Zračnoj luci Franjo Tuđman do 9. siječnja.

Objavljeno

na

Na drugom katu novog terminala Zračne luke Franjo Tuđman, u prostoru odlazaka, danas je svečano otvorena izložba „Crowned by Tradition”, u organizaciji Turističke zajednice Velike Gorice i Grada Velike Gorice, uz suradnju i potporu Međunarodne zračne luke Zagreb. 

Izložba povezuje bogatu tradiciju Turopolja sa suvremenim umjetničkim izričajem, predstavljajući jedan od najprepoznatljivijih elemenata turopoljskog identiteta – poculicu, tradicijsko pokrivalo glave udanih žena Turopolja. 

Poculice su postavljene na žičanim skulpturama, koje je izradio velikogorički kipar Andrija Gašparuš, stvarajući jedinstven spoj tradicijskog i modernog, materijalnog i apstraktnog, prošlog i sadašnjeg. 

Nicolas Duthilleul, član Uprave Međunarodne zračne luke Zagreb, ističe da izložba pokazuje kako i putnički terminal može biti mjesto susreta tradicije i suvremenosti, nudeći putnicima jedinstveni doživljaj.  

-Ponosni smo na dobru i dugogodišnju suradnju s Gradom Velika Gorica i Turističkom zajednicom Velike Gorice, koji su za nas važna lokalna zajednica i partneri. Zagrebačka zračna luka predstavlja platformu za razvoj kontinentalnog turizma, stoga nas raduje da će brojni posjetitelji, koji dolaze u Veliku Goricu, imati priliku uživati u ovoj izložbi. Također nas veseli što se izložba otvara uoči Dana grada Velike Gorice, koji se obilježava 13. prosinca, stoga ovom prigodom unaprijed čestitamo – naglasio je Duthilleul. 

Osim toga, izložba izvrstan primjer sinergije između gospodarskog, kulturnog i turističkog sektora, nastale s ciljem očuvanja i suvremene prezentacije lokalne tradicije – rekla je direktorica Turističke zajednice Grada Velike Gorice Maja Toth. 

 -Velika Gorica je grad bogate povijesti i tradicije, a kroz ovakve projekte želimo pokazati kako se ona može kreativno povezati sa suvremenim umjetničkim izričajem. U zajedničkom djelovanju prepoznaje se važnost baštine kao temelja identiteta, ali i kao inspiracije za nove, kreativne iskorake – dodala je Toth. 

Inače, Poculica se u Turopolju pojavljuje davno, iako ne postoje pouzdani podaci o vremenu njezina nastanka. Između 1930-ih i 1950-ih godina koristila se isključivo u svadbenim obredima, dok je ranije bila dio svakodnevnog oglavlja udanih žena iz plemenitaških obitelji. 

-Poculica je stoljećima bila znak statusa i pripadnosti, a danas je dragocjeni dio naše materijalne i nematerijalne baštine. Drago nam je da kroz ovu izložbu dobila suvremeni umjetnički okvir i priliku da se predstavi široj javnosti iz Hrvatske i inozemstva. Na taj način turisti svojim dolaskom u Hrvatsku imaju priliku vidjeti bogatstvo tradicijske baštine ne samo Turopolja, već i cijele Hrvatske – poručila je ravnateljica Muzeja Turopolja Margareta Biškupić Čurla. 

Tijekom vremena poculica se mijenjala u načinu izrade i ukrašavanja – od jednostavnih verzija izrađenih od domaćeg platna do bogato ukrašenih primjeraka s vezom, čipkom, perlicama od puhanog stakla, trakama i ručno izrađenim ukrasima. 

Za potrebe izložbe sedam tradicijskih poculica iz svoje arhive, izrađenih u sklopu projekata očuvanja rukotvorina i tradicijskog veza, ustupilo je Kulturno-umjetničko društvo „Čiče” iz Novog Čiča.  

Izložba „Crowned by Tradition” bit će postavljena u Zračnoj luci Franjo Tuđman do 9. siječnja 2026., nakon čega će biti dostupna javnosti u Centru za posjetitelje Velike Gorice, gdje će nastaviti živjeti kao dio kulturne i turističke priče o Turopolju. 

Nastavite čitati

Sport

Hvala, Kapetane! Ikona Turopoljca Mislav Čunčić završio karijeru – šepajući…

S navršenih 38 godina, umoran od problema s ozljedom, kapetan Turopoljca iz Kuča Mislav Čunčić odlučio je okončati svoju igračku karijeru. U svom selu je počeo, otišao do druge lige, pa se vratio kući za kraj… Legenda!

Objavljeno

na

Objavio/la

Kad je 12. listopada, s kapetanskom trakom na ruci, poveo svoje suigrače iz NK Turopoljca iz Kuča u okršaj s rivalima iz Bestovja, Mislav Čunčić vjerojatno nije baš računao da upravo kreće u svoju posljednju utakmicu u karijeri. Navršio je već 38, naravno da se kraj ove priče bližio, a za to da baš Bestovje ostane zadnja utakmica u karijeri pobrinula se – ozljeda.

– Mučila me tetiva, zato nisam odigrao ovih zadnjih utakmica jeseni, ali ta ozljeda je i glavni razlog što nije još malo potrajalo. Boli me već gotovo dvije godine, stalno to vučem, doslovno šepam, i to je presudilo da odsviram kraj karijere. Čekam treće dijete, bit će puno obaveza doma, to je svakako isto jedan od razloga, ali poznajući sebe, igrao bih ja još malo da nije tih bolova… Evo, već me zovu i u veterane, ali morao sam i to zasad odbiti, treba mi sad najmanje šest mjeseci odmora od bilo kakvog oblika nogometa – javio se kratko Mislav, uz dogovor da ćemo uz ugodnu nogometnu kavu ovih dana proći sve detalje jedne romantične nogometne priče legende kučkog nogometa.

Uostalom, za prvu ruku je sve jako lijepo rečeno u objavi kojom se NK Turopoljac oprostio od svoje ikone, kapetana i vođe. S devet odigranih utakmica ove jeseni Čunčić je dogurao do ukupno 123 nastupa za klub iz svoga sela, koji ga neće baš u potpunosti izgubiti.

“Nakon četiri godine, 123 utakmice i mnogo lijepih trenutaka, vrijeme je da se naš Mimi oprosti od aktivnog igranja u dresu NK Turopoljca, ali ne i od nas!”, stoji na početku objave iz kluba koju prenosimo u cijelosti.

“Mislav Čunčić Čuna, rođen 13. svibnja 1987., svoj nogometni put započeo je još kao dječak u Turopoljcu, a kao kadeta Turopoljca put ga je odveo u tadašnji Radnik. Život ga je vodio kroz NK Lučko u drugoj ligi, godine je proveo u NK Zagorcu iz Krapine, u međuvremenu je igrao u NK Udarniku, a onda se opet vratio u Zagorec iz Krapine, prije nego što je stigao doma u naš Turopoljac.

Kroz sve te godine, Mislav nije bio samo igrač. Bio je primjer. Bio je onaj koji primi mladog igrača pod svoje, koji donese mir kad ga treba, ali i onu glasnu energiju kad ekipa treba poguranac. Bio je kapetan kakvog svaki klub poželi pouzdan, iskren, srčan i uvijek sto posto posvećen.

Ali, najveće životne utakmice nisu one na travnjaku.

Mimi je postao suprug, otac dvoje prekrasnih sinova, a iduće godine dobiva i svoju najljepšu novu titulu, postaje otac po treći put. I nema ljepše “mirovine” od one koju obilježi obitelj, radost i novi počeci. Veliko hvala upućujemo njegovoj Tei, ženi koja je bila njegov vjetar u leđa, najveća podrška, motivacija i tiha snaga koja ga je pratila.

Uprava NK Turopoljca i njegovi suigrači uručili su mu mali znak pažnje, ali koliko god se trudili teško je jednim poklonom zahvaliti na svemu što je Mimi dao našem klubu. Dao nam je srce. Dao nam je veselje. Dao nam je ponos.

Dragi naš Mimi, nadamo se da ćeš i dalje biti uz nas kad god možeš na utakmicama, druženjima. Naš klub je tvoja kuća i tako će uvijek ostati. A sa sinovima koji rastu, ne brini, mi u Turopoljcu već računamo na novu generaciju Čunčića! Nogomet ti je u obitelji osiguran za barem sljedećih dvadesetak godina.

Hvala ti na svakoj utakmici, na svakom treningu, na svakoj minuti odigranoj u zelenom dresu, po našoj procjeni odigrao si cca 11.000 minuta. Bome, nije zajebancija u tvojim godinama. Šalimo se, Mimi, neka si nam živ i zdrav, već si krenuo, a sad ćeš malo morati pojačati trčanje za svojim mališanima.

Toliko od nas, ukratko, i još jednom: Hvala, Kapetane!”

Zanimljiva karijera, dobra nogometna priča, koju će biti zadovoljstvo ispričati.

Nastavite čitati

Reporter 455 - 17.11.2025.

Facebook

Izdvojeno