Vijesti
Bile su vojnikinja, kemičarka i vizažistica, danas su dadilje i tvrde: Ovo je najljepši posao na svijetu
Sve više roditelja odlučuje se svoju djecu upisati u male obrte za čuvanje djece. U Gorici ih trenutno ima šest, a za upis postoji lista čekanja
Jedna je bivša vojnikinja, druga kemijska tehničarka, treća prvostupnica teologije, četvrta je vizažistica, peta je radila kao pomoćno osoblje u vrtiću, a šesta kao animatorica. I sve one imaju nešto zajedničko. Svoju ljubav prema djeci pretvorile su u posao i otvorile obrte za dnevno čuvanje djece. Golema količina pozitivne energije, hrabrosti i radosti osjeti se kod svake od ovih dadilja, a entuzijazam s kojim rade svoj posao zasigurno osjećaju i njihovi maleni ‘klijenti’.
Obrti za dnevno čuvanje djece nisu igraonice niti ‘čuvaonice’. Ovdje djeca dolaze svaki dan, a princip rada sličan je kao u dječjim vrtićima. Razlika između njih i ostalih dječjih vrtića je u broju djece. Najviše ih mogu primiti 12, i to ovisno o dobi i broju kvadrata prostora u kojem rade, a na šestero djece zaposlena mora biti jedna dadilja. Ono što mnogi ne znaju je kako Grad Velika Gorica sufinancira i one roditelje koji svoju djecu upišu u ovakav oblik skrbi za djecu.
Foto: Bebi
Probila je led, pojavio se Sunac
Prva je u Gorici svoj obrt Sunac otvorila Tajana Miščević (47), inače aktivna i u nedavno osnovanoj Hrvatskoj udruzi dadilja. Bilo je to 2016. godine. Sličnih obrta u Zagrebu je već bilo dosta, a Velika Gorica svoj prvi tek je čekala. Tajana se u to vrijeme borila s papirologijom i neizvjesnošću.
– Na kraju sam otvorila u lipnju, kada su sva djeca već upisana u vrtiće. Nije se znalo za obrt pa sam napravila ljetne kampove i dane otvorenih vrata. I dalje je tu bila jedna razina nepovjerenja od stane roditelja, što je sasvim razumljivo i normalno. Prekretnica se dogodila kada je Grad potpisao sporazum o sufinanciranju roditelja koji žele ovakav vid skrbi za djecu – prisjetila se Tajana i dodala kako je za cijelu priču bilo potrebno puno hrabrosti i kreativnosti.
Ljubav prema radu s djecom kod nje se javil još dok je kao izviđačica vodila male skupine djece.
– Govorili su mi da odem na pedagoški, a ja sam otišla na kemijski fakultet. Radila sam u firmi za industrijske otpadne vode, pa u firmi za igre na sreću… Ali evo, moja priča samo potvrđuje da nikada nije kasno i da nekada velika plaća nije garancija da ćete biti zadovoljni – priča Tajana i priznaje kako joj je dosta vremena trebalo da vrati uloženo, a i danas, kao i njene kolegice, puno ulaže svoj posao, u edukacije, materijale za rad s djecom, didaktičke materijale…
Bebi, Jednorog i Petar Pan
Nakon Tajane, u pustolovinu otvaranja svog malog kutka za sretno djetinjstvo upustile su se i Ornela Eldić Andrevski te Ana Radoš Bogati.
– Moj stariji sin Rafael je išao u Sunac kod tete Tajane. Kao mama sam bila prezadovoljna njezinim individualnim pristupom, ljubavlju koju mu je pružala i kojom je dobivao vjetar u leđa i u vrtiću. Kako mi je kćerkica rasla vidjela sam da ne mogu jednostavno naći posao. Problem je uvijek bio tko će ih čuvati – objasnila je Ana koja je odlučila spojiti privatno i poslovno te pokrenuti svoj obrt Bebi.
Tada je radila kao čistačica i, povremeno, kao vizažistica, a onda je krenula i na školovanje za dadilju. Bebi je otvorila u rujnu 2018. godine i ovo je najmanji takav obrt u Gorici, u njemu je osmero djece starosti od godinu dana do 4 godine.
– Paralelno sam išla na predavanja, brinula o dvoje male djece i radila. Na kraju se sve isplatilo. Papirologija mi je stvarala najviše problema i puno puta mi je došlo da odustanem. No, kada imate jasan cilj i viziju idete dalje – objasnila je Ana koja se na kraju izborila da sama može čuvati svoje dijete.
Jednorog postoji od rujna 2017. i ostvarenje je poslovnih snova Ornele Eldić Andrevski. Oduvijek je znala da želi raditi s djecom, a jedno od privih sjećanja joj je kako, dok je i sama pohađala vrtić, tetama pomaže u brizi oko ostale djece. Radila je kao animatorica, vodila škole u prirodi i ljetovanja, radila kao privatna dadilja, ali i konobarica. Uz pomoć roditelja i supruga ipak je odlučila pokrenuti svoj posao i – uspjela.
– Rad s djecom je nešto posebno, ispunjavajuće, veselo, puno ljubavi i sreće. Te malene ručice koje vas grle svako jutro i njihova sreća čine moj život puno ljepšim i sretnijim. Gledati ih kako rastu i napreduju, biti dio njihovog života, učiti ih novim stvarima, gledati kako se razvijaju u prave male ljude je ono zašto radim ovaj posao – kaže Ornela i dodaje kako bi voljela i proširiti posao te organizirati proslave rođendana, kreativne i sportske radionice…
No, nema samo Ornela tu želju. Rad s djecom pruža nevjerojatne mogućnosti i kreativne ideje samo se množe, kod svake od ovih šest dadilja. Što želi ispričala je i Zorica Šalić.
Petar Pan
Ona je radila kao pomoćno osoblje u privatnom dječjem vrtiću i tamo upoznala tetu Tajanu. Vrlo se brzo rodila ideja da bude dadilja te je krenula na tečaj, a prije godinu dana i otvorila svoj obrt Petar Pan.
– Najviše me veseli djecu naučiti nešto novo. Budući da osim s djecom, volim raditi i s biljkama, voljela bih jednog dana izgraditi negdje kuću koja bi imala i staklenik, pa bih djeci pokazivala kako se brinuti za biljke – priča Zorica koja, kaže, zbog papirologije i priprema za rad s djecom nerijetko radi od 4 ujutro do 22 sata.
– Dosta je zahtjevno, ali sam prezadovoljna. Imam super ekipu roditelja i odlično surađujemo. Zadovoljna sam i odnosnom s Gradom, grupu sam jako brzo popunila i odmah sam krenula s 12 djece – objasnila je Zorica.
Prvi katolički obrt
Nadimak blaženog Alojzija Stepinca u djetinjstvu je bio Lojzek, a upravo je tako svoj obrt za dnevno čuvanje djece odlučila nazvati i Martina Kučiš (31), koja je prije nekoliko mjeseci i diplomirala teologiju.
– Ja sam dugo bila student. U međuvremenu sam rodila dvoje djece, radila po dućanima… Razmišljala sam što bih ja htjela raditi i tako mi je palo na pamet da bih mogla čuvati djecu – priča Martina.
Na predavanja za dadilje išla je sa svojom tada sedmomjesečnom kreći, a krenula je i prikupljati sve dokumente za državni poticaj te otvaranje obrta. No, onda se dogodila korona i onaj lockdown zbog kojeg su obustavljeni i poticaji.
– Muž i ja smo se našli pred zidom. Već smo uložili u prostor i sve dogovorili s ljudima. Razmišljali smo i odustati, ali roditelji su nas potaknuli i krenuli smo. U srpnju sam otvorila, imam 12 djece i super zaposlenicu. Bilo je psihički teško jer si stalno u strahu hoćeš li pokriti sve troškove. Sad već dva mjeseca lakše spavam, sve je sjelo na svoje mjesto. Ovaj posao je apsolutno sve što sam očekivala i puno više od toga – kaže Martina.
– Moj obrt je jedini predškolski program s katoličkim predznakom jer sam u međuvremenu i diplomirala. Sada ću poraditi na tome da i službeno u naziv mogu staviti katolički obrt za dnevnu skrb o djeci. To još nema nitko u Hrvatskoj i meni je cilj utrti put u tom smjeru – ispričala nam je vlasnica Lojzeka.
Jedini vrtić na selu
Nikada nije kasno, a posao može dobro ići i na selu – dokazala je to Josipa Španićek koja je u obiteljskoj kući u Novom Čiču otvorila svoj Coflek. Nakon 25 godina rada u vojsci dosadilo joj je sjediti za stolom i objavila je kako pokreće svoj obrt. Ona i suprug počeli su rušiti staru ogradu kako bi napravili novu, sigurniju za djecu. Susjedi su se raspitivali o radovima, priča se proširila i prije nego je Coflek i službeno postojao, šest mjesta već je popunjeno.
– Trebala sam otvoriti 1. svibnja. Ostala sam i bez poticaja za samozapošljavanje zbog koronavirusa, a otvorila sam 1. srpnja. Danas mi je jedino žao što to nisam napravila prije 10 godina – priča simpatična Josipa i nastavlja:”Kad sam rekla da dajem otkaz svi su pitali gdje idem iz državne firme, a ja sam rekla da idem na nešto bolje. I, zaista, ovo je najljepši posao koji se može raditi. Ništa vas ne boli i uvijek ste nasmijani. Trenutno imam samo jasličare, tako sam htjela, i sve su to djeca iz okolice. Vikendom jedva čekam da dođe ponedjeljak.”
Jedna dadilja na šestero djece
Iako rade isti posao, prolaze slične edukacije i interesiraju ih iste stvari, Tajana Miščević naglašava kako dadilje nisu odgajatelji. Unatoč tome, kada otvaraju obrte moraju imati plan rada i završen tečaj za dadilje te odrađenu praksu. No, prednost ovih malih obrta pred gradskim dječjim vrtićima je manji broj djece.
– Imamo jako dobre vrtiće, imamo i nove vrtiće, dobro su opremljeni, odgajatelji su izuzetni, imamo žene koje daju maksimum od sebe, ali puno je djece u jednoj skupini. Previše za taj broj odgajatelja. Jedna teta na šestero djece, kako mi radimo, znači da im se zbilja imate vremena posvetiti. One nikako ne mogu napraviti ono što mogu ja koja radim individualno s djetetom – smatra Tajana i kaže kako se za to ne treba kriviti državu, ali treba raditi na tome da se popravi taj pedagoški standard.
– Još je jedna razlika ta što se kod nas imitira jedna vrsta obitelji u kojoj su djeca različitih dobnih skupina. Budući da je djece manje, rjeđe su i bolesni, a razlika je i u komunikaciji s roditeljima – objasnila je Tajana, a isto kažu i ostale goričke dadilje.
– Sva djeca su različita i imaju različite navike, ali nas dvije do najsitnijeg detalja uspijemo popratiti svako dijete. Znamo koliko je puta kakalo, koliko žlica ručka ili doručka pojelo, koliko je spavalo… a to su informacije koje su roditeljima male djece važne. Ja te informacije u vrtiću ne mogu očekivati da ću dobiti. Znam da te žene daju najbolje od sebe, ali nemoguće je da one za 20-ero djece mogu znati sve to. Ja lako primimijetim neke neželjene situacije ili velike napretke kod djeteta. Također, imam prijateljski odnos s roditeljima i mislim da je to jako vrijedno i za djecu i za roditelje – ispričala je Martina Kučić i dodala kako svi njezini Lojzeki poznaju i njezinu obitelj, a upravo je takav blizak odnos i željela ostvariti.
Foto: Petar Pan
Lista čekanja
Da interes za ovim oblikom brige za djecu u Velikoj Gorici zaista postoji govori i lista čekanja. Najveći interes je za upis djece jasličke dobi kojima, uostalom, ovakav oblik skrbi najbolje i odgovara jer dadilja ima više vremena za brigu oko njih.
– Interes je jako veliki, pogotovo u zadnje vrijeme. Iduće godine u rujnu šestero djece mi odlazi u školu i sva mjesta su već rezervirana. Postoji lista čekanja i kod drugih kolegica. Grad Gorica je grad mladih obitelji s malom djecom. To nije spavaona i demografski jako dobro stojimo. Mislim da bi bilo dobro da se otvara jedan obrt godišnje, pa dok bude potrebno, odnosno dok ne postignemo adekvatan pedagoški standard za svu našu djecu. Neka bude vrtića, obrta i upisnih mjesta, samo da majke ne doživljavaju to da se moraju bojati kuda s djecom – zaključuje Tajana.
U Sisačkoj ulici u Velikoj Gorici, u blizini Petrol benzinske postaje, došlo je do ozbiljnog prometnog zastoja nakon što je kamion zapeo u križanju.
Kako nam javljaju čitatelji s terena, zbog blokiranog prolaza stvorila se velika kolona vozila, a sve traje više od 20 minuta.
Vozačima se savjetuje dodatni oprez i, ako je moguće, korištenje alternativnih pravaca dok se vozilo ne ukloni i promet ponovno ne normalizira.
Najave
Lukavec slavi Dan mjesta! Folklorijada, godišnji koncert i dani otvorenih vrata – donosimo cijeli program
Program traje od četvrtka do srijede.
CityLIGHTS
Lumidea organizira Baby Care radionicu o dojenju i njezi novorođenčadi
Kako navode iz Lumidee, radionica je osmišljena kao podrška roditeljima koji žele steći dodatno znanje i praktične vještine potrebne u ranim fazama skrbi o bebi.
Kultura
Kazališna subota u Buševcu – Family R dolazi u Dom kulture
Suvremena kazališna priča o obitelji i izazovima modernog života.
U Domu kulture Buševec u subotu, 9. svibnja, gostuje Hrvatsko kazalište Travnik s predstavom “Family R”, a početak je u 20 sati.
Ulaz je uz prilog od 10 eura, a rezervacija je obavezna putem broja 098 829 907.
Predstava “Family R” kroz priču jedne obitelji tematizira svakodnevne pritiske modernog vremena, uključujući utjecaj medija, tehnologije i različitih oblika ovisnosti na odnose među članovima obitelji. Autorima je u fokusu pitanje koliko suvremeni način života mijenja obiteljske navike i komunikaciju, a sve je ispričano kroz kombinaciju emocije i humora.
Foto: Ogranak seljačke sloge Buševec
Priča iz kvarta
Legenda o RVG-u: ‘I najveće zvijezde radije su dolazile k nama nego na HRT…’
Početkom svibnja 1970. godine, u okviru Narodnog sveučilišta Juraj Kokot, s emitiranje je počeo RVG, radijska postaja koja je tijekom osamdesetih i u prvoj polovici devedesetih izrasla u istinsku instituciju…
Prvog dana svibnja 1970. godine, ostalo je zapisano, s emitiranjem je krenuo novoosnovani Radio Velika Gorica. Ili, u skraćenoj verziji, RVG. Povijesni zapisi ne govore na čiju je točno ideju pokrenuta lokalna radio postaja, ali zna se da je priča krenula u okviru Narodnog sveučilišta Juraj Kokot, na čijem je čelu u to doba bio legendarni Josip Matanović. Smješten u potkrovlju Narodnog sveučilišta, čija je bio radna jedinica, RVG je krenuo tiho i skromno…
U počecima se sve svodilo na nekoliko sati programa dnevno, pri čemu je trebalo paziti – kako hodaš! Priče iz tog vremena, naime, kažu da je potkrovlje “Kokota” bilo u takvom stanju da su daske pod nogama škripale, a vibracije od hodanja dovodile su do ispadanja ploča s gramofona. Bili su to uvjeti relativno prihvatljivi za radijsku postaju veličine i značaja RVG-a u to vrijeme, jer radilo se o klasičnoj lokalnoj postaji, koja je slijedila sve tradicionalne zakonitosti.
I bilo je tako sve do prve polovice osamdesetih godina, kad se počela kreirati legenda o “onom” RVG-u. Slavnom, čuvenom, cijenjenom i poštovanom radiju, koji je prije i više od svega bio – slušan. A bio je slušan zato što je bio ispred svog vremena.
– Rast popularnosti RVG-a krenuo je u vrijeme kad je pokrenut noćni program. U to vrijeme u večernjim satima radijske postaje nisu imale program, a na Hrvatskom radiju svirala je uglavnom klasična glazba, a RVG je krenuo s nekom vrstom radijskog tuluma koji je trajao od 21 sad do dva iza ponoći. Taj format ljudima se izuzetno svidio, noćni program RVG-a brzo je postao veliki hit – provodi nas kroz ovu priču Zdenko Sovina, bivši direktor RVG-a, koji je između 1987. i 1999. godine bio aktivno uključen u sve što se događalo.
Nevjerojatan broj važnih ljudi prošlo je kroz svijet RVG-a svih tih godina, od Jure Hrvačića, Borivoja Zimonje, Bore Kokana, Elizabete Gojan, kasnije i Zlatka Turkalja, Trpimira Vickovića, u još kasnijoj fazi i Dalibora Petka… U svakom ovakvom nabrajanju, s obzirom na količinu zaslužnih, nemoguće je nekoga ne propustiti, pa ćemo tu negdje i stati, a svi ti ljudi koji su bili uključeni u ovu priču stvarali su radio koji je imao otprilike milijun svojih posebnosti.
Već u prvoj polovici osamdesetih ukinuti su formati poput “želja i pozdrava”, budući da je odluka bila da se krene u urbanijem smjeru. Uključivalo je to puštanje glazbe koja se baš i nije mogla čuti na drugim radijskim postajama, puno pažnje posvećivalo se mladima, a sve to davalo je ozbiljne rezultate po pitanju slušanosti.
– U to vrijeme radili smo jako ozbiljan posao. Ljudi su prolazili edukacije, govorne vježbe… Bila je to ozbiljna firma, strašno puno se ulagalo u zaposlenike, koji su na neki način kroz rad na radiju dobivali i cjeloživotno obrazovanje. Ali opet kažem, radilo se jako puno, čak bih rekao da nigdje u životu nisam vidio radnu etiku kakva je vladala na RVG-u u tim danima. Bili smo uspješni, ali nije to došlo samo od sebe, iza toga je stajalo jako puno rada. Vodilo se računa o svakoj sitnici, mogućnost za pogrešku bila je svedena na minimum – prisjeća se Sovina.
Budući da je postojao samo jedan studio, a program je kretao od 12 sati, svi prilozi koji su se emitirali morali su biti završeni do podne, budući da se nakon toga više nije moglo u studio.
– Sve što se događalo nakon toga, u poslijepodnevnim satima, emitirali smo sa “uhera”, uređaja koji je bio težak više od deset kilograma, pa ga nije bilo baš jednostavno ni nositi na teren. Međutim, ništa od toga nama nije bilo problem, jer raditi na RVG-u u tim je godinama bila stvar prestiža. Da, rekao bih da su ljudi koji su radili na radiju u to vrijeme bili face u gradu – prepričava Zdenko Sovina i dodaje:
– Pamtim da se u to prvo vrijeme reklame nisu snimale, nego su se čitale izravno u eter. RVG je bio poseban i po tome što je bio jedan od prvih radija koji su omogućili reklamiranje malim obrtnicima, buticima, mesnicama, frizerima… Kasnije su se reklame počele i snimati, a s vremenom smo uveli i “dramatizirajuće reklame”, odnosno reklame u kojima bi se glumilo.
Novi važan “poguranac” po pitanju popularnosti i značaja RVG-a došao je početkom devedesetih godina, kad je osmišljena još jedna promjena koja je u to doba predstavljala čistu avangardu. RVG je, naime, krenuo sa cjelodnevnim programom. I tu je negdje nastala ona čuvena krilatica, koja je glasila: “RVG – od Mađarske do mora!”
– Da, zaista smo se čuli od Mađarske do mora, a starije generacije prisjetit će se i kako je do toga došlo… Naime, nakon što je napravljen drugi, a zatim i treći studio, stvorili su se uvjeti da krenemo s programom 24 sata na dan. Budući da su ostale lokalne radijske postaje, iz cijele Hrvatske, i dalje ostale na programu od nekoliko sati na dan, a već se krenulo s umrežavanjem, u razdobljima u kojima nisu imali svoj, reemitirali su naš program. I tako je ispalo da nas se doslovno moglo čuti u gotovo cijeloj Hrvatskoj – objašnjava Sovina.
U toj prvoj polovici devedesetih u Hrvatskoj je bjesnio rat, ali iz perspektive RVG-a bilo je to zlatno doba. Vrijeme kad se RVG kao brend definitivno etablirao, vrijeme u kojem je stvar prestiža bila pojaviti se u eteru, na prepoznatljivoj frekvenciji 94,9.
– Neven Kepeski i Boro Kokan imali su glazbenu emisiju “Veliki vrisak”, u kojoj su svoje prve svirke imali i bendovi kao što su Psihomodo pop i mnogi drugi, a glazbom se na svoj način bavio i Zlatko Turkalj Turki, koji je imao emisiju “Music Pub”. I to su samo neke od brojnih emisija koje su se emitirale i bile jako slušane. Imao sam i ja svoju emisiju “M o M”, odnosno mladi o mladima, u kojoj sam se bavio raznim temama, od supkulture, preko kontracepcije, sve do toga gdje se izlazi, što se sluša… – pamti Sovina i dodaje:
– U goste su nam dolazile sve najveće zvijezde na ovim prostorima. Konkretno, meni je u emisiji bio Goran Bregović! Koga god si nazvao, odmah bi pristao doći gostovati kod nas. Ne pretjerujem kad kažem da je bilo važnije gostovati na RVG-u nego na HTV-u…
Uz sve ostalo, bile su tu i sportske minute, kojima se također bavio Boro Kokan. Okupio je oko sebe i neke nove klince sklone sportu, a među njima i tadašnjega košarkaša Darka Ćopića.
– Došao sam na RVG 1993., u sklopu sportske emisije “Svlačionica”, koja je išla jako dugo. Uh, to je bilo posebno vrijeme… – prisjeća se Ćopić.
– Mogu stvarno potvrditi da nije bilo lakšeg zadatka nego nagovoriti bilo koga od poznatih da dođe na RVG. Nama su dolazili doslovno svi, tko god bi nam pao napamet, tako da smo u eteru više puta imali Ćiru Blaževića, ali i sve druge najveće sportske zvijezde. Općenito, ljudi po Gorici često bi znali susretati poznate osobe u gradu. I svi su znali gdje ide i zašto je ovdje Zdravko Čolić, dečki iz Prljavaca ili netko treći. Svi su znali da idu na RVG.
A s RVG-a se često i odlazilo, i to na zanimljive destinacije.
– Reklama je u to zlatno vrijeme bilo baš jako puno, na RVG-u su se masovno oglašavale i zagrebačke firme, a sponzori su nas vodili i na razna putovanja. Znalo se tako dogoditi da u istoj večeri imamo moje javljanje iz Bologne, gdje Cibona igra Euroligu, pa onda javljanje iz Maroka, sa nekakvog tenisa, pa još jedno s nogometa… Putovali smo s Dinamom po Europi, osobno sam bio i u Newcastleu i na još nekim gostovanjima u Ligi prvaka, jer svi su željeli da je RVG uz njih – govori Ćopić.
Na RVG-u su u tim godinama kao medijske ličnosti kretali i ljudi poput Barbare Kolar, Trpimira Vickovića Vicka, Davora Dretara Dreleta i brojni drugi, a cijelim sustavom u to je zlatno doba upravljao Juraj Hrvačić. Pamte Velikogoričani i spektakularne koncerte u organizaciji RVG-a, a neka vrsta “labuđeg pjeva” bio je onaj povodom 25 godina radija. Na tri pozornice oko vatrogasnog doma, u koji se radio preselio još na prijelazu sa sedamdesetih na osamdesete, odvijao se party za pamćenje, da bi ubrzo krenuo put prema dolje.
– Sve je krenulo 1994., kad se promijenio Zakon o telekomunikacijama. Do tad su sve lokalne radio stanice bile pod ingerencijom lokalnih samouprava, a od tad to više nije išlo tako. Sve se moralo privatizirati, a Vijeće za telekomunikacije je 1995. raspisalo natječaj za dodjelu frekvencija. Tadašnji RVG se nakon toga raspao na dvije firme, dio ljudi je ostao na RVG-u kao novoj pravnoj osobi, a dio je prešao na Obiteljski radio, novu firmu koju je vodio Juraj Hrvačić – prepričava Sovina.
Krenula se u tom procesu regulirati snaga signala, RVG kao lokalna postaja više nije imao toliki domet, a samim time smanjilo se i tržište. Resursi su tako prebačeni na Obiteljski radio, iz kojeg je uskoro nastao i Narodni radio, a RVG je ostao u drugom planu. Na istoj frekvenciji, na čuvenih 94,9, ali zapravo je frekvencija bila i jedino što je ostalo iz tih slavnih dana. Imao je RVG svoje svijetle trenutke i u godinama koje su slijedile, jer funkcionirao je sve do 2012. godine, ali nije to više bilo – to. I ostala je legenda o “onom” RVG-u…
Nostalgična je i romantična ova priča, a nostalgija i romantika jedino su nam i preostali u ovim novim vremenima. Potpuno drukčijim vremenima u svakom smislu, kako u radijskom, tako i svakom drugom. A opet, bilo bi sjajno da se nekako, na neki način, kakav god, oživi tradicija radija koji je predstavljao simbol grada…
-
Zanimljivostiprije 4 danaFOTO Prvosvibanjski ručak velikog broja izletnika na jezeru Čiče
-
CityLIGHTSprije 6 danaFOTO Besplatni pregledi i poruke podrške: Velika Gorica obilježila Dan hitne medicine
-
Moja županijaprije 3 danaFOTO Vodeći Posavec prošetao se ”osmicom” u Turopolju
-
Sportprije 5 danaKobre prebrze za Mraclin