Vijesti
Bile su vojnikinja, kemičarka i vizažistica, danas su dadilje i tvrde: Ovo je najljepši posao na svijetu
Sve više roditelja odlučuje se svoju djecu upisati u male obrte za čuvanje djece. U Gorici ih trenutno ima šest, a za upis postoji lista čekanja
Jedna je bivša vojnikinja, druga kemijska tehničarka, treća prvostupnica teologije, četvrta je vizažistica, peta je radila kao pomoćno osoblje u vrtiću, a šesta kao animatorica. I sve one imaju nešto zajedničko. Svoju ljubav prema djeci pretvorile su u posao i otvorile obrte za dnevno čuvanje djece. Golema količina pozitivne energije, hrabrosti i radosti osjeti se kod svake od ovih dadilja, a entuzijazam s kojim rade svoj posao zasigurno osjećaju i njihovi maleni ‘klijenti’.
Obrti za dnevno čuvanje djece nisu igraonice niti ‘čuvaonice’. Ovdje djeca dolaze svaki dan, a princip rada sličan je kao u dječjim vrtićima. Razlika između njih i ostalih dječjih vrtića je u broju djece. Najviše ih mogu primiti 12, i to ovisno o dobi i broju kvadrata prostora u kojem rade, a na šestero djece zaposlena mora biti jedna dadilja. Ono što mnogi ne znaju je kako Grad Velika Gorica sufinancira i one roditelje koji svoju djecu upišu u ovakav oblik skrbi za djecu.
Foto: Bebi
Probila je led, pojavio se Sunac
Prva je u Gorici svoj obrt Sunac otvorila Tajana Miščević (47), inače aktivna i u nedavno osnovanoj Hrvatskoj udruzi dadilja. Bilo je to 2016. godine. Sličnih obrta u Zagrebu je već bilo dosta, a Velika Gorica svoj prvi tek je čekala. Tajana se u to vrijeme borila s papirologijom i neizvjesnošću.
– Na kraju sam otvorila u lipnju, kada su sva djeca već upisana u vrtiće. Nije se znalo za obrt pa sam napravila ljetne kampove i dane otvorenih vrata. I dalje je tu bila jedna razina nepovjerenja od stane roditelja, što je sasvim razumljivo i normalno. Prekretnica se dogodila kada je Grad potpisao sporazum o sufinanciranju roditelja koji žele ovakav vid skrbi za djecu – prisjetila se Tajana i dodala kako je za cijelu priču bilo potrebno puno hrabrosti i kreativnosti.
Ljubav prema radu s djecom kod nje se javil još dok je kao izviđačica vodila male skupine djece.
– Govorili su mi da odem na pedagoški, a ja sam otišla na kemijski fakultet. Radila sam u firmi za industrijske otpadne vode, pa u firmi za igre na sreću… Ali evo, moja priča samo potvrđuje da nikada nije kasno i da nekada velika plaća nije garancija da ćete biti zadovoljni – priča Tajana i priznaje kako joj je dosta vremena trebalo da vrati uloženo, a i danas, kao i njene kolegice, puno ulaže svoj posao, u edukacije, materijale za rad s djecom, didaktičke materijale…
Bebi, Jednorog i Petar Pan
Nakon Tajane, u pustolovinu otvaranja svog malog kutka za sretno djetinjstvo upustile su se i Ornela Eldić Andrevski te Ana Radoš Bogati.
– Moj stariji sin Rafael je išao u Sunac kod tete Tajane. Kao mama sam bila prezadovoljna njezinim individualnim pristupom, ljubavlju koju mu je pružala i kojom je dobivao vjetar u leđa i u vrtiću. Kako mi je kćerkica rasla vidjela sam da ne mogu jednostavno naći posao. Problem je uvijek bio tko će ih čuvati – objasnila je Ana koja je odlučila spojiti privatno i poslovno te pokrenuti svoj obrt Bebi.
Tada je radila kao čistačica i, povremeno, kao vizažistica, a onda je krenula i na školovanje za dadilju. Bebi je otvorila u rujnu 2018. godine i ovo je najmanji takav obrt u Gorici, u njemu je osmero djece starosti od godinu dana do 4 godine.
– Paralelno sam išla na predavanja, brinula o dvoje male djece i radila. Na kraju se sve isplatilo. Papirologija mi je stvarala najviše problema i puno puta mi je došlo da odustanem. No, kada imate jasan cilj i viziju idete dalje – objasnila je Ana koja se na kraju izborila da sama može čuvati svoje dijete.
Jednorog postoji od rujna 2017. i ostvarenje je poslovnih snova Ornele Eldić Andrevski. Oduvijek je znala da želi raditi s djecom, a jedno od privih sjećanja joj je kako, dok je i sama pohađala vrtić, tetama pomaže u brizi oko ostale djece. Radila je kao animatorica, vodila škole u prirodi i ljetovanja, radila kao privatna dadilja, ali i konobarica. Uz pomoć roditelja i supruga ipak je odlučila pokrenuti svoj posao i – uspjela.
– Rad s djecom je nešto posebno, ispunjavajuće, veselo, puno ljubavi i sreće. Te malene ručice koje vas grle svako jutro i njihova sreća čine moj život puno ljepšim i sretnijim. Gledati ih kako rastu i napreduju, biti dio njihovog života, učiti ih novim stvarima, gledati kako se razvijaju u prave male ljude je ono zašto radim ovaj posao – kaže Ornela i dodaje kako bi voljela i proširiti posao te organizirati proslave rođendana, kreativne i sportske radionice…
No, nema samo Ornela tu želju. Rad s djecom pruža nevjerojatne mogućnosti i kreativne ideje samo se množe, kod svake od ovih šest dadilja. Što želi ispričala je i Zorica Šalić.
Petar Pan
Ona je radila kao pomoćno osoblje u privatnom dječjem vrtiću i tamo upoznala tetu Tajanu. Vrlo se brzo rodila ideja da bude dadilja te je krenula na tečaj, a prije godinu dana i otvorila svoj obrt Petar Pan.
– Najviše me veseli djecu naučiti nešto novo. Budući da osim s djecom, volim raditi i s biljkama, voljela bih jednog dana izgraditi negdje kuću koja bi imala i staklenik, pa bih djeci pokazivala kako se brinuti za biljke – priča Zorica koja, kaže, zbog papirologije i priprema za rad s djecom nerijetko radi od 4 ujutro do 22 sata.
– Dosta je zahtjevno, ali sam prezadovoljna. Imam super ekipu roditelja i odlično surađujemo. Zadovoljna sam i odnosnom s Gradom, grupu sam jako brzo popunila i odmah sam krenula s 12 djece – objasnila je Zorica.
Prvi katolički obrt
Nadimak blaženog Alojzija Stepinca u djetinjstvu je bio Lojzek, a upravo je tako svoj obrt za dnevno čuvanje djece odlučila nazvati i Martina Kučiš (31), koja je prije nekoliko mjeseci i diplomirala teologiju.
– Ja sam dugo bila student. U međuvremenu sam rodila dvoje djece, radila po dućanima… Razmišljala sam što bih ja htjela raditi i tako mi je palo na pamet da bih mogla čuvati djecu – priča Martina.
Na predavanja za dadilje išla je sa svojom tada sedmomjesečnom kreći, a krenula je i prikupljati sve dokumente za državni poticaj te otvaranje obrta. No, onda se dogodila korona i onaj lockdown zbog kojeg su obustavljeni i poticaji.
– Muž i ja smo se našli pred zidom. Već smo uložili u prostor i sve dogovorili s ljudima. Razmišljali smo i odustati, ali roditelji su nas potaknuli i krenuli smo. U srpnju sam otvorila, imam 12 djece i super zaposlenicu. Bilo je psihički teško jer si stalno u strahu hoćeš li pokriti sve troškove. Sad već dva mjeseca lakše spavam, sve je sjelo na svoje mjesto. Ovaj posao je apsolutno sve što sam očekivala i puno više od toga – kaže Martina.
– Moj obrt je jedini predškolski program s katoličkim predznakom jer sam u međuvremenu i diplomirala. Sada ću poraditi na tome da i službeno u naziv mogu staviti katolički obrt za dnevnu skrb o djeci. To još nema nitko u Hrvatskoj i meni je cilj utrti put u tom smjeru – ispričala nam je vlasnica Lojzeka.
Jedini vrtić na selu
Nikada nije kasno, a posao može dobro ići i na selu – dokazala je to Josipa Španićek koja je u obiteljskoj kući u Novom Čiču otvorila svoj Coflek. Nakon 25 godina rada u vojsci dosadilo joj je sjediti za stolom i objavila je kako pokreće svoj obrt. Ona i suprug počeli su rušiti staru ogradu kako bi napravili novu, sigurniju za djecu. Susjedi su se raspitivali o radovima, priča se proširila i prije nego je Coflek i službeno postojao, šest mjesta već je popunjeno.
– Trebala sam otvoriti 1. svibnja. Ostala sam i bez poticaja za samozapošljavanje zbog koronavirusa, a otvorila sam 1. srpnja. Danas mi je jedino žao što to nisam napravila prije 10 godina – priča simpatična Josipa i nastavlja:”Kad sam rekla da dajem otkaz svi su pitali gdje idem iz državne firme, a ja sam rekla da idem na nešto bolje. I, zaista, ovo je najljepši posao koji se može raditi. Ništa vas ne boli i uvijek ste nasmijani. Trenutno imam samo jasličare, tako sam htjela, i sve su to djeca iz okolice. Vikendom jedva čekam da dođe ponedjeljak.”
Jedna dadilja na šestero djece
Iako rade isti posao, prolaze slične edukacije i interesiraju ih iste stvari, Tajana Miščević naglašava kako dadilje nisu odgajatelji. Unatoč tome, kada otvaraju obrte moraju imati plan rada i završen tečaj za dadilje te odrađenu praksu. No, prednost ovih malih obrta pred gradskim dječjim vrtićima je manji broj djece.
– Imamo jako dobre vrtiće, imamo i nove vrtiće, dobro su opremljeni, odgajatelji su izuzetni, imamo žene koje daju maksimum od sebe, ali puno je djece u jednoj skupini. Previše za taj broj odgajatelja. Jedna teta na šestero djece, kako mi radimo, znači da im se zbilja imate vremena posvetiti. One nikako ne mogu napraviti ono što mogu ja koja radim individualno s djetetom – smatra Tajana i kaže kako se za to ne treba kriviti državu, ali treba raditi na tome da se popravi taj pedagoški standard.
– Još je jedna razlika ta što se kod nas imitira jedna vrsta obitelji u kojoj su djeca različitih dobnih skupina. Budući da je djece manje, rjeđe su i bolesni, a razlika je i u komunikaciji s roditeljima – objasnila je Tajana, a isto kažu i ostale goričke dadilje.
– Sva djeca su različita i imaju različite navike, ali nas dvije do najsitnijeg detalja uspijemo popratiti svako dijete. Znamo koliko je puta kakalo, koliko žlica ručka ili doručka pojelo, koliko je spavalo… a to su informacije koje su roditeljima male djece važne. Ja te informacije u vrtiću ne mogu očekivati da ću dobiti. Znam da te žene daju najbolje od sebe, ali nemoguće je da one za 20-ero djece mogu znati sve to. Ja lako primimijetim neke neželjene situacije ili velike napretke kod djeteta. Također, imam prijateljski odnos s roditeljima i mislim da je to jako vrijedno i za djecu i za roditelje – ispričala je Martina Kučić i dodala kako svi njezini Lojzeki poznaju i njezinu obitelj, a upravo je takav blizak odnos i željela ostvariti.
Foto: Petar Pan
Lista čekanja
Da interes za ovim oblikom brige za djecu u Velikoj Gorici zaista postoji govori i lista čekanja. Najveći interes je za upis djece jasličke dobi kojima, uostalom, ovakav oblik skrbi najbolje i odgovara jer dadilja ima više vremena za brigu oko njih.
– Interes je jako veliki, pogotovo u zadnje vrijeme. Iduće godine u rujnu šestero djece mi odlazi u školu i sva mjesta su već rezervirana. Postoji lista čekanja i kod drugih kolegica. Grad Gorica je grad mladih obitelji s malom djecom. To nije spavaona i demografski jako dobro stojimo. Mislim da bi bilo dobro da se otvara jedan obrt godišnje, pa dok bude potrebno, odnosno dok ne postignemo adekvatan pedagoški standard za svu našu djecu. Neka bude vrtića, obrta i upisnih mjesta, samo da majke ne doživljavaju to da se moraju bojati kuda s djecom – zaključuje Tajana.
Vijesti
Odlazak uz pljesak! Velikogorički vatrogasci ispratili Romana Gotala u zasluženu mirovinu
“Bio je među prvima kada je trebalo pomoći”
Vijesti
Pozor, vinogradari! Prijavite zapuštene vinograde zbog opasne bolesti
Podaci će poslužiti Ministarstvu poljoprivrede za planiranje kontrolnih mjera i mogući sufinancirani postupak krčenja zaraženih površina.
Sport
Spektakl se bliži: Kurilovečka invazija na Maksimir, telefoni gore, dresovi se traže…
Ostala su još četiri dana do najveće utakmice u povijesti kluba s Udarnika, ogleda s Dinamom u Maksimiru (srijeda, 18 sati), pa nije lako fokusirati se na Gaj Mače u nedjelju. Oko kluba vlada prava euforija u svakom smislu…
Veliki izazov čeka nogometaše Kurilovca ove nedjelje, na otvaranju proljetnog dijela sezone Kurilovčani će na teško gostovanje kod Gaj Mača, bit će jako važno uloviti ta prva tri boda, uhvatiti zalet za prvenstveno proljeće…
Tako bi nekako, u nekim drugim okolnostima, išla najava utakmice čiji je početak zakazan za nedjelju u 11.30 sati. Ovako, u ovim okolnostima, sretnim i prekrasnim okolnostima, za Gaj Mače u ovom trenutku realno nikoga nije briga! I, da stvar bude još bolja, nikoga nije briga što nikoga nije briga.
Naime, čuli ste već možda za taj detalj, tri dana poslije Kurilovec igra protiv Dinama na Maksimiru u četvrtfinalu Kupa Hrvatske. Drugim riječima, Kurilovec tri dana poslije igra daleko najveću i najvažniju utakmicu u gotovo osam desetljeća svoga postojanja. I zato, koga briga za Gaj Mače…
Doduše, rivali iz Zagorja dali su sve od sebe da preuzmu što važniju ulogu, budući da su odbili prebaciti utakmicu s nedjelje na subotu, možda i petak, čime bi omogućili Kurilovčanima da se što bolje pripreme za povijesni ogled u srijedu. Nešto slično dogodilo se i uoči utakmice protiv Istre 1961 u osmini finala, tad je Dinamo iz Odranskog Obreža odbio napraviti ustupak i pomaknuti utakmicu, pa se pokazalo nevažnim. Neka tako bude i ovoga puta.
– Računaju ljudi valjda da ćemo mi nešto kombinirati, da ćemo štedjeti neke igrače, pa da će na račun toga možda lakše doći do bodova… Neka im bude, mi ćemo svakako dati sve od sebe da do bodova dođemo mi – kaže trener Senad Harambašić, jedan od ljudi iz kluba čiji telefoni ovih dana hoće izgorjeti od poziva.
– Svjesni smo što nas čeka, kakva nas utakmica čeka, ali opet mi je nevjerojatno da je sve ovo izazvalo toliki interes. Evo, baš sam nekidan slao 23 dresa na razne adrese po cijeloj Europi, svi zovu, žele barem na taj način biti dio ove priče…
“Akcija Maksimir” na Udarniku je i službeno započela već prvog dana priprema za proljetni dio sezone, još tamo sredinom siječnja.
– Jako smo motivirani da se što bolje pripreme, jer ovo je ipak malo drukčiji pripremni period. Naravno da svi razmišljamo o toj utakmici protiv Dinama, jer to je jedna od utakmica zbog kojih smo svi mi i počeli igrati nogomet – govorio je tih dana Luka Sedlaček uime svlačionice.
Nimalo u skladu s veličinom i važnošću događaja koji je pred njima, Kurilovčani su najveći dio priprema odradili na komadiću terena s umjetnom travom, često i u kombinaciji s pionirima ili prstićima, koji su bili na drugoj polovici terena, ali motivacija je od početka maksimalno prisutna. Motivacija i zajebancija.
– Evo, ovako će te Hoxha slomiti, ha, ha… – govori jedan igrač drugome nakon što ga na treningu prođe driblingom.
– Je, je, ajde tako uđi Mišiću kad si frajer – govori drugi igrač svome suigraču nakon malo jačeg duela na treningu.
I tako dalje, i tako dalje. Dinamo je u mislima svaki dan, u svakom trenutku, pristupan u svakom razgovoru. Posla tu ima i mentalni trener Zlatko Olić, smišlja čovjek kako igrače malo spustiti na zemlju, kako ih pripremiti za sve ono što ih čeka kad zakorače u maksimirske odaje, kad uđu u svlačionice, kad izađu na teren… Pomaže u tome i trener Harambašić, ima i on svoje metode, ali tu euforijicu koja neprestano tinja zapravo je nemoguće ugasiti. Iako, nije ni cilj potpuno je ugasiti, samo je obuzdati, staviti u nekakve okvire.
A to nije nimalo jednostavno u situaciji poput ove. Naime, “akcija Maksimir” daleko je šira i obuhvatnija od samoga terena, proteže se u sve segmente klupskog djelovanja, a to se mora osjetiti na svakom koraku. Ulaznice se prodaju kao lude, papirić je to koji s približavanjem utakmice za povijest dobiva težinu zlatne poluge, pri čemu sve govori da će ih, koliko god ih bude, biti premalo.
– U Dinamu su postupili zaista gospodski. U prvoj varijanti trebali smo dobiti 500 ulaznica za naše navijače, da bi naknadno da brojka bila povećana na 900 komada. I sve su planule, imamo još možda par komada. Srećom, postoji i opcija da se ulaznice kupe i na blagajnama u Maksimiru na dan utakmice, tako da vjerujemo da ćemo imati zaista ozbiljnu podršku u hramu hrvatskog nogometa – izvještava Zdenko Sovina, jedan od ljudi koji su u klubu “oduvijek”, a ovu će utakmicu pamtiti zauvijek.
Dali su Kurilovčani sve od sebe, u suradnji s Alpasom izradili su i posebnu ediciju dresa za ovu utakmicu. Na poleđini su mali grbovi Kurilovca i Dinama, tu je i datum odigravanja utakmice, a svatko može ispisati i vlastito ime ili prezime iznad željenog broja. Zainteresiranih ima jako puno, jer dosad je već prodano debelo iznad 300 dresova?! A nije isključeno da će ih u ovih par dana do utakmice biti prodano još, što će pomoći i skromnom klupskom budžetu.
Kurilovečka invazija na Maksimir bit će tako i više nego ozbiljna. Zasad su osigurana četiri autobusa za navijače, jako puno ljudi prema istoku Zagreba krenut će automobilima i nedvojbeno je da će južna maksimirska tribina biti jako lijepo popunjena. Ljudi iz kluba i njihovi gosti smjestit će se u loži “Kaptol”, koja je u kompletu dodijeljena Kurilovčanima, a svi oni pamtit će ovaj dan iz svih mogućih perspektiva.
Oni koji ne budu mogli biti tamo, svi koji će propustiti utakmicu za povijest, dobit će uvid u nju u danima koji će slijediti, jer najavljeno je i snimanje čak dva dokumentarna filma o ovom događaju za pamćenje.
– Sve skupa na trenutke zna biti naporno, ali prije svega uživamo u trenutku – kažu iz kluba.
Svi koji su zaduženi za “popratne sadržaje” svoj će dio posla odrađivati sve do prvog sučeva zvižduka, a onda će doći red samo na igrače. Neće, nažalost, među njima biti Mije Šarića, koji je završio na operaciji koljena, a izvan kadra su i oporavljenici Đevad Selman i Elijah Chikwado. Oni će žaliti, možda na trenutke i patiti zbog toga, ali bit će tu, uz svoje suigrače, koji su imali sve osim idealnog pripremnog razdoblja. Prva i jedina utakmica na pripremama na prirodnoj travi odigrana je protiv Dugog Sela, ali ovdje će ionako svi detalji i problemi biti zaboravljeni onog trenutka kad lopta krene s centra.
Senad Harambašić će tamo uz klupu pozdraviti svog starog znanca Marija Kovačevića, s kojim se već susretao u svojoj karijeri. Još tamo 2009. godine, pa onda i dvije, tri godine poslije, Kova je bio trener Strmeca iz Bedenice, a Senad je i tad vodio svoj Kurilovec. Ovoga puta ogled dvojice trenera dogodit će se u nešto drukčijim okolnostima, na velikoj pozornici, pred televizijskim kamerama, ali svejedno će Kurilovčani tražiti svoju šansu. Može im malo pomoći i Gorica, koja će tri dana ranije također gostovati na Maksimiru, ne bi bilo loše da Goričani što više namuče Dinamo i tako ih energetski potroše za Kurilovec, koji će u Maksimir doći s planom.
– Dečkima ne moram puno toga govoriti, znaju oni sve živo. I koga od Dinamovih igrača bole leđa, i tko nije dovoljno spreman, i tko bi mogao igrati… Naravno da mi imamo svoj plan, sportski je nadati se i vjerovati da su i čuda moguća, pa ćemo vidjeti… – kaže trener Senad.
Neće, kaže, pisati godišnji taj dan. Otići će na posao, odraditi što ima do nekog trenutka, pa odjuriti na Udarnik. I povesti svoje dečke u avanturu za povijest…
Moja županija
Tko su najbolji sportaši u županiji? Nagrade su putovale posvuda, ali često su završavale u Gorici
Posebno su se istaknuli velikogorički parasportaši.
Najbolji sportaši Zagrebačke županije za 2025. godinu proglašeni su u petak, 27. veljače, na svečanosti održanoj u Vrbovcu, gdje su se okupili sportaši, treneri, sportski djelatnici i predstavnici javnog života iz cijele županije. Organizator događanja bila je Zajednica športskih udruga i saveza Zagrebačke županije, dok je domaćin i tehnički organizator bila Sportska zajednica grada Vrbovca.
Prema podacima organizatora, u Zajednicu športskih udruga i saveza Zagrebačke županije danas je udruženo devet gradskih i sedam općinskih sportskih zajednica te 23 sportska saveza s više od 750 klubova. Na području županije djeluje više od 25 tisuća aktivnih sportaša, uz oko 1500 trenera, sudaca i delegata, a sportski programi provode se na približno 200 sportskih objekata.
Titulu najbolje sportašice ponijela je Sadea Bećirović iz Karate kluba Samobor, dok je za najboljeg sportaša proglašen olimpijski pobjednik Josip Glasnović iz Streljačkog kluba J.G.TEAM. Za najbolju žensku ekipu izabran je Odbojkaški klub Nebo iz Zaprešića, a u muškoj konkurenciji Hokej klub Zelina.
Velika Gorica i ove je godine imala čvrstu poziciju među nagrađenima, ponajprije zahvaljujući uspjesima u parasportu.
Najboljom parasportašicom Zagrebačke županije proglašena je Mirjana Lučić iz Parastolnoteniskog kluba Uspon Velika Gorica, dok je naslov najboljeg parasportaša osvojio Velimir Šandor iz Paraatletskog kluba Uspon Velika Gorica. Upravo je Paraatletski klub Uspon Velika Gorica proglašen i najboljim parasportskim klubom u županiji, a priznanje za najboljeg parasportskog trenera pripalo je Ivanu Čengiću.
Među dobitnicima priznanja za sportske djelatnike našao se i Dragutin Kovačević iz Hrvatskog rukometnog kluba Gorica.
Također, u kategoriji sportskih nada nagrađena je Franka Jerkin iz Karate kluba Velika Gorica, dok je priznanje u muškoj konkurenciji osvojio Fran Josić iz Hrvačkog kluba Velika Gorica 1991.
FOTO: Marija Vrbanus/Cityportal
Vijesti
Prepoznavanje i pravovremena reakcija; Što je to urinarna inkotencija i zašto pogađa sve više žena?
Stručnjaci ističu da neliječena inkontinencija može ozbiljno narušiti socijalni, obiteljski i seksualni život, smanjiti samopouzdanje i dovesti do izolacije.
Inkontinencija urina prema Međunarodnom udruženju za kontinenciju definirana je kao bilo koji nevoljni bijeg urina, a predstavlja socijalni i higijenski problem.
Ovisno o težini problema može imati značajan utjecaj na fizičko i psihičko stanje osobe ometajući je u obavljanju svakodnevnih obaveza.
Iako čak do 65% pacijentica zbog inkontinencije izbjegava izlazak iz kuće, 45% javni prijevoz, a 60% spolne odnose, vrlo mali broj žena traži liječničku pomoć. Tako od prvih simptoma do liječenja često prođe i deset godina
Javlja se u žena svih dobnih skupina, ali češće u starijoj dobi te je problem tri puta češći kod žena nego kod muškaraca.
Rizični faktori uključuju stariju dob, pušenje, pretilost, vaginalne porode djece veće težine ili dugotrajne porode. Također i menopauzu, operativne zahvate poput histerektomije, te sve čimbenike koji povećavaju tlak u trbušnoj šupljini (težak fizički rad, nošenje tereta, opstipacija). Pojavu mogu potaknuti i urođene ili stečene abnormalnosti vezivnog tkiva.
Postoje tri glavna tipa urinarne inkontinencije:
Stresna inkontinencija – najčešći oblik (51%), javlja se prilikom kašljanja, kihanja, fizičkog napora ili seksualnog odnosa.
Urgentna inkontinencija – kod 10% pacijentica, karakterizira je iznenadna neodgodiva potreba za mokrenjem.
Miješani tip – 39% slučajeva, kombinacija stresnog i urgentnog oblika.
Prekomjerno aktivan mokraćni mjehur pogađa oko 17% europske populacije starije od 40 godina, uz simptome poput učestalog mokrenja, urgencije i nokturije. Kod žena ovaj problem često utječe i na seksualni život.
Liječenje počinje promjenom životnog stila: izbjegavanje alkohola, kave i kiselih sokova, prestanak pušenja. Izrazito je važna pravilna prehrana, vježbe zdjeličnog dna (Kegelove vježbe), ograničenje unosa tekućine prije spavanja i seksualnog odnosa.
Ako je potrebno, primjenjuju se medicinske metode: elektrostimulacija, pesari, farmakološka terapija, kirurški zahvati. Modernija metoda uključuje lasersku fototerapiju koja jača mišiće i vezivno tkivo. Također postoje i proizvodi za upijanje urina koji pomažu smanjiti nelagodu.
Stručnjaci ističu da neliječena inkontinencija može ozbiljno narušiti socijalni, obiteljski i seksualni život, smanjiti samopouzdanje i dovesti do izolacije. Zato je važno da žene problem prepoznaju i pravovremeno se obrate ginekolozima ili urologu.
-
Crna kronikaprije 4 danaSudar na ulazu u Veliku Goricu! Oba vozila pretrpjela velika oštećenja
-
Vijestiprije 6 danaIntervju s direktorom VG Vodoopskrbe Ivanom Rakom – veće cijene su neophodne zbog razvoja sustava
-
HOTNEWSprije 6 danaFOTO Novi vrtići i Centar za starije napreduju prema planu – evo u kojoj su fazi radovi
-
Crna kronikaprije 6 danaZavršena istraga potjere iz Ščitarjeva – trojica u pritvoru, maloljetnik osumnjičen za pokušaj ubojstva