Vi ovdje u Gorici imate sve, grad je super za život, ali jedno vam fali… Malo je tu pravih, vrhunskih restorana, mjesta gdje možeš dovesti nekoga na poslovni sastanak, ali i na opušteno druženje…

Tako mi govorio prijatelj, već godinama s adresom u inozemstvu, deklarirani ljubitelj ića i pića, prije nekoliko godina. Često je i kasnije vrtio tu mantru, teoriju o “gradu s premalo vrhunske gastronomije”, pa sam ga jedva čekao na aerodromu kad je ovoga puta dolazio. Avion je, naravno, ponovno kasnio, ali stigao je baš na vrijeme za ručak.

– Idemo, vodim te na ručak na jedno mjesto – izgovorio sam odmah nakon pozdrava.

Ništa mu drugo nisam želio otkriti, no sve je vrlo brzo bilo jasno. Minutu, dvije poslije parkirao sam nedaleko od aerodroma, na adresi Pleška 105, a prijatelj je gledao…

– Izlazi, tu smo! – požurivao sam ga.

– Opa, ovo je nešto novo… – odvratio je dok je odvezivao pojas i gledao u natpis.

Oči su se raširile već na prvom koraku, nakon što odmjerio prve naznake interijera. Znao sam da ni takav “šmeker” poput njega neće odoljeti ovoj kombinaciji stakla i drva uz dodatke poput dizajnerskih lustera i stalaža ispunjenih bocama vrhunskih vina.

– Dobro nam došli, izvolite menije – prišla nam je nasmiješena konobarica, prijatelju se i taj dio svidio, a nakon što je otvorio meni, krenula je već i lagana euforija.

– Carpaccio od juneće pisanice za predjelo, teleća koljenica s rižotom alla milanese za glavno jelo i za kraj malo salate od hobotnice – izgovarao je narudžbu već nekoliko minuta poslije, očito želeći pred ljupkom konobaricom ispasti još malo važniji i pompozniji nego što doista jest.

– Pizzu s pršutom – dobacio sam puno manje pompozno, a on me u čudu pogledao.

– Čekaj, uz sve ovo ti ćeš jesti pizzu?!

– Ništa ne brini, nisam poludio… Nije ovo obična pizza – objasnio sam ukratko.

Sa svakim zalogajem sve je više uživao, a kad je konačno odložio pribor, duboko je udahnuo i okrenuo se prema konobarici.

– Oprostite, molio bih vas da mi pozovete šefa! Želim razgovarati s njim!

Zbunjena djevojka ponudila je pomoć, pokušala doznati što nije u redu, pretpostavljajući da postoji neki problem, ali ovaj je baš inzistirao. Želi šefa. I baš nam u tim trenucima prilazi čovjek…

– Ja sam vlasnik restorana, u čemu je problem – upitao je, a prijatelj je ustao.

– Majstore, svaka čast! – povikao je srdačno, a konobarica je odahnula…

I sjeo nama je za stol, a priča je krenula od jednog temeljnog, ali logičnog pitanja:

– U čemu je tajna?

Svašta je taj moj prijatelj prošao, brojne restorane, ali ovo je bilo nešto drukčije. Hrana naprosto ima drukčiji okus.

– Naša jela pripremaju se ‘sous vide’ tehnikom kuhanja, na niskoj temperaturi, u vakuumu, što jelo čini bogatijim baznim, odnosnim aromama i punijim okusom. Sva hranjiva svojstva ostaju u namirnici i zato je ona takva – odgovorio je gazda na pitanje koje je glasilo otprilike “kako je moguće da je meso meko kao putar”.

– Imamo u kuhinji i grill smoker, koji omogućuje ravnomjerno pečenje, veću sočnost i bolje arome dima, i kad se sve spoji…

Ok, sve to skupa djelovalo je kao dovoljno dobro objašnjenje, ali prijatelj je išao dalje.

– Probao sam i njegovu pizzu, takvo nešto nisam još probao. U čemu je tu stvar?

Odgovor je bio spreman.

– Na to smo posebno ponosni. Kreirali smo Delikates pizzu, od premium namirnica, baš za prave gurmane poput vas, s originalnom talijanskom mozzarellom i svim drugim visoko kvalitetnim sastojcima, a tijesto je naše, posebno, autorski rađeno od četiri vrste brašna. Miješa se posebnom miješalicom tehnikom velike hidratacije s umješavanjem velike količine zraka zbog čega je u konačnici ono vrlo prozračno. Na kraju se pizza stavlja u pećnicu koja u 60 sekundi odradi posao kako bi tijesto bilo lagano, prozračno, izvana hrskavo, a u sredini mekano – objašnjavao je gazda.

I krenula je šetnja, razgledavanje.

– Vidite, imamo i izdvojeni VIP dio s 20-ak mjesta, idealan za poslovne ručkove, domjenke i proslave, tu je i malo dječje igralište za klince, a imamo i sobe za opuštanje, s privatnim jacuzzijem i saunom – nabrajao je gazda i impresionirani prijatelj mogao je samo zaključiti:

– E, to je baš ono što je Gorici trebalo!

Savršen desert – Amelie kolači

A kad je sve gotovo, kad je želudac pun, vrijeme je za desert… Uz slatke deserte s potpisom chefa Deana, kao što su ukusni semifreddo ili panakota, koji se svakodnevno pripremaju u kuhinji, ljubitelje slatkoga svakako će zanimati i informacija da u ponudi PapaMó restorana su i kolači izravno iz kuhinje Slastica Amelie, omiljenog zagrebačkog odredišta za sladokusce koje je sada stiglo i na Pleso!