Poveži se s nama

Vijesti

Barišić: Odabrali smo centar grada i tamo ćemo se ubuduće družiti

Aktualni sat na sjednici Gradskog vijeća prošao je u znaku papira “Živim u Gorici”, kojeg su gradonačelnik i njegovi stranačke kolege držali kod svakog izlaganja…

Objavljeno

Sjednica Gradskog vijeća, deseta u ovom sazivu, već po običaju je počela Aktualnim satom, u kojem su vijećnici mogli postavljati pitanja gradonačelniku, njegovim zamjenicima i pročelnicima. Ukupno je za govornicu izašlo 11 vijećnika, teme su bile raznolike, od Asfaltne baze i Aglomeracije do brige za pse i obitelji s više djece. Donosimo nekoliko najzanimljivijih pitanja…

Zvonimir Stjepić iz Živog zida, koji je u vijećnici bio već dva sata prije početka sjednice, pitao je koja je cijena bazena prema troškovniku, a kolika je izvan troškovnika te na čiji će teret ići propusti koji su se dogodili pri izgradnji bazena

– Bazen će biti otvoren za koji dan, a radovi izvan troškovnika neće postojati, sve ostaje u okvirima dogovorene cijene. Izvedeni su svi radovi, bazen je prošao tehnički pregled i spreman je za otvaranje. Unutar dogovorene cijene će biti plaćeni svi radovi. Propusta nije bilo nikakvih, ne znam odakle vam takve informacije. To je jedan vrlo kompleksan projekt, jedan od najvećih koje smo financirali izravno iz gradskog proračuna, ne samo po financijskom nego i tlocrtom obujmu – odgovorio je gradonačelnik Dražen Barišić.

Za govornicu je Barišić, jednako kao i svi HDZ-ovi vijećnici na sjednici, dolazio s papirom na čijoj je poleđini pisalo “Živim u Gorici”. Time su se iz vladajuće stranke odlučili osvrnuti na “slučaj Gdje živiš?”, s predsjednikom MOST-a Markom Šimcem u glavnoj ulozi. Međutim, Šimac je tek nešto poslije došao na red, prije njega je svoja pitanja postavio Pero Josipović iz GLAS-a.

– Koliko košta klizalište, odnosno koliko će Grad koštati devastacija najljepšeg parka u Velikoj Gorici rušenjem? I koliko je srušeno stabala da bi se klizalište postavilo ispred Ledane – pitao je Josipović i dodao sugestiju:

– Moglo je parkiralište biti i s druge strane, na onoj plohi iza Ledane. Tamo je trebalo posjeći jednu trešnju, a ne stoljetna stabla u parku i tako devastirati park.

Odgovorio je gradonačelnik:

– Mi već duže vrijeme tražimo prirodni centar grada i odlučili smo se da to središte, i administrativno i emotivno, bude dio oko gradske uprave, oko svih najvažnijih ustanova, kod najstarijih građevina, muzeja, crkve, stare općine… Tu ćemo se u budućnosti sve više družiti u raznim prigodama, pa tako i tijekom Adventa. Logično je da bude tako. Nakon temeljite pripreme odlučili smo ove godine tamo napraviti i klizalište, pri čemu niti jedno drvo nije srušeno, niti je išta devastirano na bilo koji način. Stavljen je ‘plivajući pod’ iznad trave, a sve skupa je prirodan ambijent. Kad padne i snijeg, vidjet ćete da će to biti prave, životne kulise, uz naša drveća koja su tamo od kraja 19. stoljeća. To je ambijent na koji mi pazimo s posebnim pijetetom, obraćamo na njega posebnu pažnju, volio taj svoj centar, pazimo na njega, odnosimo se prema njemu nježno i stvaramo sadržaje. Vidjet ćete da smo pogodili.

Na to je odgovor imao vijećnik Josipović…

– Nije točno da nije srušeno niti jedno stablo, pronaći ću vam slike kako je to izgledalo ako je potrebno – kazao je.

Sljedeće njegovo pitanje zapravo je više bilo prijedlog.

– Kao što znate, gospodin Žužić ima velik porezni dug prema državi… Imamo zgradu Velkoma, imamo i trodiobu vlasti između grada, županije i države, pa mene zanima kad će se zasukati rukavi i pomaknuti stvari s mrtve točke? Neka se dug gospodinu Žužiću naplati, neka se postigne nagodba i neka se stara zgrada Velkoma vrati. I tamo se može napraviti dom za starije i nemoćne – kazao je Josipović, a gradonačelnik je i na to odgovorio:

– Čitate mi misli. Sa suradnicima sam već neko vrijeme u dogovorima, već smo se i primaknuli rješenju da stara zgrada Velkoma, koja je sad u vlasništvu ministarstva financija, da bi pronašli rješenje, sami ili s partnerima, i tamo stvorimo neki od sadržaja koji ste spomenuli.

A onda je na red došao Marko Šimac iz MOST-a.

– Obzirom da je poništen dio javnog natječaja za projekt obnove i dogradnje sustava odvodnje vode, na koji način se planira dalje financirati projekt Aglomeracije i kako će to utjecati na rokove – glasilo je njegovo pitanje, a za govornicu je opet izašao gradonačelnik.

– Ja vas molim, nemojte o projektu Aglomeracije govoriti loše. To nije trenutni, dnevni projekt, nego desetljetni. Možda i stoljetni, najveći projekt koji Grad inicira vlastitim sredstvima, ali i državnim i EU sredstvima. Taj projekt će sigurno ići iznad pola milijarde kuna, čak i do 100 milijuna eura, i on zavređuje posebnu pozornost. Samim time, vrlo je kompleksan, ima povijesni značaj, pa ima dugu i pripremu i provedbu. To je bio jedan od prvih projekata koje smo pokrenuli krajem 2009., a krajem 2018. smo u završnici. Sastoji se od devet ugovora, neki su već sklopljeni, dio opreme se već i koristi, a čekaju nas još ostali – rekao je Barišić držeći papir u rukama pa nastavio:

– Ono što je nama u Gorici jako bitno, vama u Zagrebu možda i nije toliko, pa postaje politički materijal, jest činjenica da se mora ugovoriti izvođenje radova. Provedena je nabava, došle su ponude iznad procijenjene vrijednosti, za dio radova niti jedna nije bila prihvatljiva, druge dvije su bile preskupe i tražili smo mišljenje Ministarstva. Rečeno nam je da je iznos koji je ponuđen previsok da bi se financiralo iz vlastitih sredstava i dobili smo uputu da idemo na poništenje natječaja. Krećemo u novi natječaj, uskoro će izaći i posljednji među njima, čime se svi natječaji biti provedeni, nakon čega se ide u izgradnju.

I za kraj se još malo pričalo o mjestu stanovanja, nevezano uz prethodnu temu…

– Vas vjerojatno zanima, mislim ne vas, nego ljude koji žive u Novom Čiču i okolici, kad će se nastaviti izgradnja kanalizacije u tom dijelu Turopolja, a i za to ćemo uskoro ponuditi rješenje.

Šimac je, pogađate, imao repliku.

– Vrlo ste vješto prezentirali projekt Aglomeracije, ali odgovor niste dali. Niste odgovorili kako će se nadoknaditi sredstva koja fale niti ste rekli kako će to utjecati na rokove radova. Nastavljate svoju tradiciju neodgovaranja na vijećnička pitanja. Hvala na tome – kazao je Šimac, koji je imao još jedno pitanje:

– Zašto nema odgovora na peticiju stanovnika Novog Čiča, koji su tražili sastanak s gradonačelnikom i policijom, budući da radovi oko škola, što je bilo u nadležnosti Grada, pa su dvorišta i imovina naših sugrađana ugroženi? Prije gotovo dva mjeseca smo poslali upit, no odgovora nema. Moje pitanje je zašto ignorirate molbu građana, ne zaslužuju li oni vaš odgovor i malo vašeg vremena?

Odgovarao je gradonačelnik i na to:

– Vidio sam peticiju, imamo još nekih popravaka u školi, o tome vodimo računa, a znam i za ovaj problem. Radimo analizu, mislim da već imamo i troškovnike, vrlo brzo ćemo ponuditi i rješenje. Ispričavam se ako je čekanje na odgovor utjecalo na standard života, ali mislim da nije bio baš toliko narušen. U svakom slučaju, izaći ćemo na teren i podijelit ćemo s njima rješenja, napravit ćemo sve što je potrebno.

Karmen Rak, stranačka kolegica Marka Šimca, bila je sljedeća na redu, a pitanje je glasilo:

– Je li Grad formirao pravni tim zbog tužbe Strabaga, kojim se traži više od pola milijuna kuna mjesečno?

Ovaj odgovor Dražena Barišića bio je najkraći:

– Odgovorit ću vam pisanim putem – rekao je Barišić i podigao već opjevani papir “Živim u Gorici”.

Vijećnica Rak na to je odgovorila također kratko:

– Obećali ste mnogo toga, kao i pravni tim, ali obećali ste i da neće biti Asfaltne baze u Lomnici. Tako da vam, u skladu s ovim što ste mi pokazali, preporučam da se svi lijepo preselite u Lomnicu kad Asfaltna baza krene s radom.

Osim za gradonačelnika, Karmen Rak imala je pitanje i za njegova zamjenika Krešimira Ačkara.

– U kojoj je fazi prilazni put školi Eugena Kumičića, hoće li se to napraviti 2019., kao što ste obećali roditeljima – upitala je Rak.

– U prvoj fazi sam rekao da će u prvoj fazi biti napravljena pješačka staza od glavne ceste prema školi, kao i pješački prijelaz. U drugoj fazi, nakon svih dogovora, ići ćemo sa izmještanjem odbojkaškog igrališta i napravit ćemo kružni tok kako bi se autobus mogao okrenuti. Prva faza je ispunjena, a druga faza će krenuti kad se donese proračun, kako je i dogovoreno s roditeljskim vijećem, u 2019. godini – odgovorio je Ačkar.

Obrazovanje

Klinci iz budućnosti: ‘Roboti iz Gradića bolji su od kineskih i japanskih’

Obitelj Dijanić iz Gradića izrađuje robote zbog kojih mladi Kinezi, Japanci, Singapurci i ostali liju suze… S puno manje sredstava, ali s puno više rada i talenta, brat i sestra Antonio i Dora, kao i najmlađi Ivan, izvode čuda! Rusi ih zovu sebi, Kanađani također…

Objavljeno

on

Japanci su došli kao pravi mali znanstvenici, njihova oprema cijela je oblijepljena sponzorskim natpisima. Kinezi također, pa onda i Singapurci, pa Iranci, kojima robote radi vojska… Tako je izgledala konkurencija na Svjetskom prvenstvu u robotici u Sydneyu. I onda dođe troje mladih Hrvata, brat i sestra Antonio i Dora Dijanić iz Gradića te njihov prijatelj Borut Patčev, i sve ih “razbucaju”. Osvojili su drugo mjesto pojedinačno i prvo u kategoriji Supertimova, čime su zaslužili, između ostaloga, i prijem kod velikogoričkoga gradonačelnika Dražena Barišića.

– Natjecanje je trajalo četiri dana. Prvi dan se natjecanje odvijalo na četiri staze, drugog dana na tri, a treći na dvije. Svaki dan su staze bile sve teže i teže, a želja za medaljom bila je sve veća i veća. Bilo je tu jako puno napora, suza, znoja… Na kraju smo uspjeli biti drugi, što je super. A tog zadnjeg dana, na Supertimovima, pokazali smo da smo mi jedan super tim – kazala je Dora, koja će od jeseni krenuti u srednju školu, pa dodala:

– Upoznali smo nove prijatelje, iz Irana, Italije, SAD-a… Svrha svega ovoga nije ni bilo samo osvojiti medalju, nego upravo to, upoznati nove prijatelje iz svih dijelova svijeta.

Njezin stariji brat Antonio, srednjoškolac, ukratko je objasnio što se točno događalo na natjecanju u Australiji.

– To je bila simulacija koja predstavlja čovjeku nepristupačan teren, koji robot mora proći i ući u određenu prostoriju. Pritom mora razlikovati žive i mrtve ‘žrtve’, prvo izvući žive, a nakon toga i mrtve… Nakon uspješno obavljenog zadatka, mora još i napustiti evakuacijsku zonu i vratiti se odakle je krenuo.

Bio je s njima kod gradonačelnika i najmlađi brat Ivan, 12-godišnjak koji je bio premlad za sudjelovanje.

– Volio bih iduće godine ići, ali granica je 14 godina, a ja ću imati 13 – svjestan je Ivan, koji se također zaljubio u robotiku, tata je i njega uspio zaraziti tom ljubavlju.

– Ove godine sam bio na natjecanju u Zagrebu, Sloveniji, Austriji… U Sloveniji sam bio drugi, u Zagrebu četvrti, a u Austriji peti od 60 ekipa – pohvalio se Ivan.

Čestitao im je gradonačelnik svima, pohvalio ih nekoliko puta, a na dar je dobio plišanoga klokana.

– Upriličili smo ovo primanje kako bismo vam iskazali priznanje i čast zbog svih uspjeha koje ste ostvarili na svjetskoj, globalnoj razini. Ovo je nacionalna čast, vi ste nacionalni ponos. Velika je stvar to što ste uspjeli, što ste na ovakav način prezentirali Hrvatsku tako daleko od doma. Često u Hrvatskoj kažemo da nemamo uvjete za nešto, ali i vi ste dokaz da imamo talent. U mnogo toga smo napravili svjetske rezultate, a da nismo imali uvjete, od sporta pa do znanosti. Očito ćemo svjetske rezultate raditi i ubuduće – rekao je Barišić i dodao:

– Mi kao grad smo jako ponosni, ali i svjesni da bi ono što smo dosad imali jednokratko trebalo postati strateški dugoročno. Želimo ovdje razvijati uvjete i okolnosti, razvijati kompetitivne uvjete za stvaranje ovakvih ljudi, a na taj način ćemo graditi i društvo. Važno nam je da Velika Gorica nije na karti svijeta samo kroz neki zabijeni koš ili gol, nego da je prisutna i u znanosti. Nedavno smo bili i u Rumunjskoj, gdje se predstavilo goričko Dječje gradsko vijeće, imamo puno djece i mladih na raznim stranama svijeta, ali imamo i ovakvu djecu, koja nastavljaju obiteljsku tradiciju.

Mama Slađana i tata Lovrek sjedili su odmah do svoje djece, sretni i ponosni.

– Tate, naravno, ne bi ni bilo da nema mame, a on je težio oduvijek ovakvim stvarima. U tako stimulativnom okruženju sve je lakše, tako da vam svima skupa čestitamo. Vi ćete sami razmišljati što i kako dalje, a mi ovoj i ovakvoj djeci moramo stvoriti uvjete da se dalje razvijaju ovdje, na području našega grada – rekao je gradonačelnik, da bi zatim otkrio potencijalno vrlo, vrlo zanimljivu informaciju:

– Nekidan sam razgovarao s Matom Rimcem, koji je jako zainteresiran nešto i ovdje napraviti, ima ideju, a bit će mu drago vidjeti da ovdje ima i ljude. Jer badava ideje i financijske mogućnosti ako nema pravih ljudi, koji će razmišljati, promišljati i stvarati.

A zatim je gradonačelnik, bivši novinar, opet to postao na nekoliko trenutaka.

– Što je sad sljedeće, koji su sljedeći izazovi? – pitao je Barišić djecu, a prva je odgovorila Dora:

– Napraviti još boljeg robota! Ići ćemo i na druga natjecanja, u Španjolsku, Rusiju, Francusku… Radimo dalje, nema stajanja.

I pritom Dora definitivno nije preuveličavala. Robotika je važan svjetski i gospodarski trend, ali i posao kojem se treba vrlo ozbiljno i temeljito posvetiti. Pogotovo ako želiš biti ovako uspješan kao obitelj Dijanić.

– Ovo se radi svaki vikend, cijelu subotu i cijelu nedjelju, a preko tjedna klinci rade sami. I tako to ide godinu dana. Trenutačno imaju pauzu, a to znači da čekamo da nam stignu novi dijelovi, bez kojih se ništa ne može ni raditi. U tih mjesec dana treba skupiti ‘tonu’ novca, jer svaki ovaj robot je iznimno skup – rekao je tata Lovrek pa svima u prostoriji gradske uprave otkrio kako na je stolu upravo izloženo oko 350.000 kuna?!

– Izrada ovog prvog robota slijeva stoji 100.000 kuna, ovaj do njega je 75.000, ovaj do njega isto oko 100.000, ovi ostali po 40.000 kuna… S ovim jeftinijim se kreće učiti, njih je jako teško ‘skuriti’, a ovaj koji je svjetski prvak… Evo, baš smo bili na HTV-u, Antonio ga je stavio na metalnu podlogu i ‘skurio’ mu se glavni kompjutor, što nam je isti čas minus od tri tisuće kuna. Jako, jako jednostavno je neke stvari ‘skuriti’, ali poanta je dati djetetu da se s tim, uvjetno rečeno, igraju. Ako ga ne zna sam sklopiti i spojiti, sve to nema smisla – govori glava obitelji Dijanić.

Raspričao se tata, želio cijeli doživljaj što vjernije prenijeti gradonačelniku i njegovim suradnicima, gotovo da ga je bilo teško zaustaviti kad je krenuo iznositi pomalo nevjerojatne podatke i usporedbe rođene u Australiji.

– Sve ostale momčadi, na svjetskoj razini, rade u suradnji s vojskom. Iranski robot, recimo, izgleda kao da doslovno može odmah u rat, to se vidi iz aviona. I zna se tko im to radi… Kinezi su nas pokušavali malo prevariti, namještali su robote, i tek na kraju drugog dana Antonio je skužio što rade, rekao sucima i oni su odmah s prvog mjesta skliznuli na peto. Robot mora imati između tri i četiri tisuće linija koda da bi sam ušao u zgradu, prošao cijeli prostor, zapamtio gdje je bio, pronašao žrtve, iznio ih i vratio se van. To je jako, jako puno funkcija… A oni nakon svakog koraka nešto stišću, prebacuju, nemaš pojma što rade! A oko njih tim od sedam, osam ljudi, sve prate – prepričavao je Lovrek Dijanić, pa dodao:

– Prvo moraš pobijediti sve ostale, da bi došao u šansu pokazati sve što možeš. I kad sve to napraviš, dođeš do kraja i izgubiš od Iranaca doslovno za jednu lopticu. Ali dobro, Iranac je sad Antoniju najbolji prijatelj, izgrlili su se i izljubili na rastanku…

Konačna nagrada za sav trud stigla je kroz zlatnu medalju među Supertimovima. Iako, dio svjetskih prvaka s tim baš i nema neke velike veze.

– Supertimovi su dokaz tko zna programirati. Namjerno dobrim klincima daju one koji su lošije, a mi smo dobili Šveđane. Njihov robot je bio takav da ništa nije radio, pa su stavili gore na njega patkicu koja se glasa i vozi. U roku pet sati su poslali Šveđane doma, uzeli njihovog robota, složili njihovog s ostatkom dijelova od našeg, jer on je trebao odraditi lakši dio, a naš puno kompleksniji i teži. A opet, bez njihovog nema pobjede… Tako da su složili njihovog, našeg, osvojili zlato, a Šveđani su se priključili na kraju i rekli: ‘Wow, pa mi smo svjetski prvaci!’ – sa smiješkom priča tata Dijanić.

Ponuda da odu u druge, bogatije sredine, ima koliko hoćeš.

– Izbornik Francuske, gdje je sljedeće godine svjetsko prvenstvo, prišao nam je i predložio da nešto zajedno radimo, da imamo miješanu ekipu. A onda se javio i Portugalac, jer kod njih je ono europsko prvenstvo, pa tražio da radimo s njima… A mi smo im samo rekli da ništa od toga, da ćemo im doći u Bordeaux i Porto i sve im uzeti! Iako, jako se teško boriti s njima, pogotovo što se tiče proračuna. Ove cifre koje sam maloprije iznio njima su za gablec. Jedan prosječan robot s kojim radi konkurencija stoji 15-ak tisuća eura, i onda to pomnožite sa pet… – uspoređuje Lovrek.

Stvar je prilično jasna, talentom i radom idu u borbu s novcem i tehnologijom.

– Mora se nekako kompenzirati taj nedostatak skupe opreme s programom. Naš robot, kažem, ima više od tri tisuće linija koda, programimo ne od 0 do 24, ali od 0 do 23, jer sat vremena i spavamo, dok njihovi roboti imaju motore. Izraelac i Kinez imaju robote kakvi se nalaze na svemirskoj postaji. Njihov motorić košta oko 800 eura, naš s e-Baya 500 kuna. I nama je super. Pa Koreanci, Japanci ili Singapurci, koji dođu cijeli oblijepljeni sponzorskim natpisima, ne smiju se vratiti doma bez rezultata. U Japanu su u svim novinama objavili da su ‘njihovi sjajni robotičari, u ubitačnoj konkurenciji, osvojili sjajno šesto mjesto’. Da smo se mi vratili kao šesti, kakva smo nacija, pitali bi nas zašto smo uopće išli na toliki put zbog takvog nečega – kazao je otac mladih robotičara, pa pozvao Grad da pomogne u svemu što rade.

– Ako grad ima mogućnosti, trebalo bi to poticati. Evo, Split ima Centar za izvrsnost, u kojem su Antonio i Dora, pa čak i Ivan, predavali stranim profesorima. Bila je puna dvorana, nakon čega su išli u još jednu učionicu, gdje su profesorima iz inozemstva objašnjavali kako oni to rade. A tajna je zapravo u posvećenosti. Evo, sad u Sydneyu natjecanja su trajala od 9 do 15 sati, ali moji klinci su imali svoj ritam. U 7:00 je doručak, u 8:00 su u dvorani, zaštitar već zna da mora otvoriti da pusti te lude Hrvate, da bi se dvorana oko 15 sati već ispraznila. A nas u osam navečer tjeraju iz dvorane!

Opširno tatino izdanje prekinuo je na trenutak gradonačelnik, koji se opet podsjetio kako je to biti novinar.

– Ima li u tome svemu ‘head huntera’? – upitao je.

– Uh, da ima li… Prošle godine smo za Antonija imali priliku. Točnije, to nije prilika za njega, nego za cijelu obitelj. Kad smo bili u Kanadi, govorili su nam da nam ni ne treba povratna karta, da ostanemo tamo. Kad smo bili u Italiji, jedan Rus nam je prišao, nismo ni znali da je tamo, ponudio stan u Moskvi, koliko god nas ima, stipendiju… Sve živo, sad odmah! Oni to vide – naglasio je Lovrek Dijanić.

Posebno ga muči to što se u svijetu puno više cijeni ono što se događa u njegovoj obitelji nego u hrvatskom sustavu.

– S ovim natjecanjima se, recimo, stječe pravo na upis na Cambridge i Oxford, a kod nas… Ne da se ne prepoznaje vrijednost ovoga, nego i puno gore od toga. Znate li koliko se od ovog natjecanja dobiva bodova za upis u srednju školu? Pogađate, nula! I zbog toga moja Dora nije upala u školu u koju želi ići, u MIOC, nego u onu u koju se uspjela upisati. Kad smo to pričali jednom Japancu, čovjek je bio u šoku, ništa mu nije bilo jasno. Mislio je da i mi dođemo doma i biramo u koju školu želimo ići. Kod njih takvoj djeci daju hrpu novca, alate i sve ostalo, da rade dalje i predaju drugoj djeci. Neke stvari se kod nas ne mogu ljudima objasniti… Nije to stvar novca, i bez nekih velikih sredstava možemo biti u svjetskom vrhu – zaključio je Lovrek Dijanić.

Nastavi čitati

Sport

Novi gorički Nizozemac: ‘Znam za Dinamo i Rijeku… Hajduk? Nikad čuo!’

Gorica je moj prvi klub u inozemstvu, a bilo je i vrijeme da se okušam negdje izvan Nizozemske. Uvijek sam želio vidjeti svijet, upoznavati druge narode i kulture. Koliko vidim, Hrvatska je prekrasna zemlja, kaže novi igrač HNK Gorice Matthew Steenvoorden

Objavljeno

on

Na njegovu dovođenju radilo se u tišini, samo se odjedanput pojavio u Velikoj Gorici, potpisao ugovor i ugrabio dres s brojem 4, uskočivši tako u cipele koje je lani nosio drugi inozemni stoper, Nigerijac Oboabona. Nizozemac Matthew Steenvoorden (26), novi igrač HNK Gorice, nadaju se svi u klubu, ostavit će bolji dojam od Oboabone, a prvi kadrovi njegova nogometa govore u prilog tome. Odigrao je 60 minuta protiv Tuzla Cityja u srijedu, u paru s Jovičićem, pa još 45 protiv Inđije. Dok je on bio na terenu, Gorica nije primila niti jedan gol, što je ohrabrujuća vijest.

– Ovako na prvu, mislim da je to ozbiljan igrač. Vidi se da je škola Feyenoorda, ozbiljnoga kluba, ali naravno da će mu trebati neko vrijeme da se 100 posto spremi, ipak je zadnju utakmicu imao 31. svibnja. Morat ćemo biti oprezni s njim, ali ako procijenimo da je spreman već za prvo kolo, ozbiljno ćemo razmišljati i o njemu – kaže trener Sergej Jakirović.

I doista, čak će i nogometni laici primjetiti da Matthew Steenvoorden zna igrati nogomet, da je britak i oštar, da je siguran i čvrst… Baš djeluje kao pravo pojačanje. Uostalom, kako i trener kaže, riječ je o igraču koji je prošao ozbiljnu školu nogometa, prošao nizozemsku prvu i drugu ligu…

– Počeo sam u Feyenoordu sa sedam godina, došao sve do prve momčadi, a otišao sam kad su mi bile 22, nakon 15 godina u klubu. Odigrao sam dvije utakmice za prvu momčad, a u međuvremenu sam bio i na posudbama u Excelsioru i Dordrechtu, kako bih skupio minutažu. Nakon toga sam otišao u Cambuur, proveo tamo tri godina i sad sam ovdje – prevrtio je Matthew film svoje karijere, koja je kroz Goricu doživjela prvu inozemnu epizodu.

– Bilo je i vrijeme da se okušam negdje izvan Nizozemske. Imam 26 godina, a uvijek sam želio vidjeti svijet, upoznavati druge narode i kulture. Hrvatska je, koliko sam dosad vidio, prekrasna zemlja, a imao sam i preporuke od Justina Mathieua, s kojim sam igrao u Cambuuru, o klubu i svemu oko njega. Rekao mi je: ‘Stari, moraš doći ovdje…’ Ispada da je preuzeo ulogu sportskog direktora, ha, ha – govori Steenvoorden, Nizozemac indonezijskih korijena, koji je igrao za mlade reprezentacije obje svoje domovine.

No nama je puno važnije što se odsad igrati za Goricu, uz nadu da će to činiti uspješno, da će biti veliki benefit za goričku defenzivu. A kad bi sam sebe predstavljao kao igrača, rekao bi…

– Centralni sam branič, jak u zraku, često zabijam golove nakon kornera i slobodnih udaraca… U posljednje dvije sezone zabio sam 12 golova. I volim igrati nogomet, nisam od stopera koji samo nabijaju.

Prilagodba je, kaže, puno lakša uz dva sunarodnjaka u svlačionici.

– Malo više od tjedan dana sam ovdje, smjestio sam se u stan kod Justina Mathieua, mog prijatelja iz Nizozemske, tako da mogu reći da se osjećam kao doma. Nizozemac je i Joey Suk, ali kako je bio ozlijeđen, tek u petak smo se prvi put vidjeli, upoznali… Igrao sam u Nizozemskoj protiv njega, ali zajedno u momčadi još nismo bili. Puno mi je lakše uz Justina i Joeya, mogu me uvesti u sve, objasniti mi kako što funkcionira… Puno mi to znači. Iako, sviđaju mi se svi novi suigrači, svi su mi odmah prišli, izrazili dobrodošlicu… Lijepo je kad osjetiš tako nešto kao novi igrač, pogotovo kad si stranac – kaže Matthew.

O hrvatskom nogometu znao je dosta u općenitom smislu, za sve ostalo tu je Google.

– Kad se pojavio interes Gorice za mene, upregnuo sam google i išao doznati što se može o državi, o Velikoj Gorici, Zagrebu… Bio sam već u Rijeci, igrao sam za Feyenoord protiv njih u Europskoj ligi prije četiri, pet godina. Da, jedna od moje dvije utakmice za Feyenoord bila je ta.

Protiv Rijeke će igrati ove sezone četiri puta, kao i protiv svih ostalih klubova u HNL-u, uskoro će dobiti puno cjelovitiju sliku o hrvatskom klupskom nogometu. Sliku koja je zasad prilično zamagljena…

– Znam za Dinamo Zagreb, za Rijeku… Hajduk? Ne, nikad čuo… – iznenadio nas je Steenvoorden.

Bit će dovoljno vremena da shvati što je Hajduk, da upozna i Lokomotivu, i Slaven Belupo, i Osijek, i Istru… I, za početak, Inter iz Zaprešića. U prvom kolu na gorički stadion dolazi upravo županijski rival, a Steenvoorden je već sad spreman. I želi biti na raspolaganju treneru.

– Nadam se da ću biti u prvih 11 već od prvoga kola, spreman sam i puno motiva – zaključio je svoje predstavljanje Goričanima naš novi Nizozemac.

Prvi pokazatelji su jako dobri, neka tako i ostane.

Nastavi čitati

Sport

Naša Nina Vuković četvrta na Prvenstvu Balkana!

Članica Atletske škole goričkog Maraton kluba i višestruka prvakinja Hrvatske Nina Vuković odradila je sjajan nastup za Hrvatsku atletsku U23 reprezentaciju u Istanbulu

Objavljeno

on

Odličan rad s mlađim kategorijama atletičara Maraton kluba Velika Gorica ovih je dana dobio i potvrdu iz Hrvatskog atletskog saveza! Članica Atletske škole goričkog Maraton kluba i višestruka prvakinja Hrvatske Nina Vuković, nastupila je za Hrvatsku atletsku U23 reprezentaciju na Prvenstvu Balkana u kategoriji mlađih juniorki, a koje se jučer održalo u Istanbulu.

Naša je Goričanka Nina zauzela četvrto mjesto! Nastupila je na utrci od 3000 m i stigla do cilja u vremenu 10:56,87, što je odličan rezultat.

U Maraton klubu ponosni su na mladu atletičarku, a predviđa joj se bogata sportska karijera.

– Navedena ostvarenja ne bi bila moguća bez kvalitetnog i stručnog rada glavnog trenera Franje Gavranovića kao i bezrezervne podrške koju Nina ima u roditeljima – istaknuli su iz Maraton kluba.

Nastavi čitati

Reporter 383 - 19.06.2019.

Facebook

Izdvojeno